Nedavno sam na blogu pisala o knjizi Korisnost beskorisnog talijanskog filozofa Nuccia Ordinea koji postavlja pitanje koliko nam je humanistika korisna. Ta tema važnosti humanistike podsjetila me na teoretičara književnosti i kulture Georga Steinera. Čitala sam brojne Steinerove knjige, i na hrvatskom i na engleskom, neke i više puta - i čini mi se da su mi one, kao i teorijske knjige Harolda Blooma, uvelike odredile način mišljenja o književnosti i uopće način na koji čitam.
Zato bih željela preporučiti knjigu Errata Georgea Steinera (Izdanja Antibarbarus, 2004., fantastično prevela Giga Gračan), koju sam s udivljenjem čitala nekoliko puta.
Erratu nazivaju "malom intelektualnom autobiografijom", i njezin je podnaslov, vrlo prikladno - "propitani život". Ta je knjiga idealni uvod u djelo ovog velikog teoretičara. Knjiga je to iz koje kipi ljubav prema čitanju i književnosti, prema stalno novom saznavanju i dešifriranju svijeta duha. Detalje iz svoje biografije Steiner ovdje daje tek u natruhama - one uglavnom služe bilježenju njegovog intelektualnog razvoja i postavljanju pitanja koja su ga pratila kroz čitav život.
George Steiner (1929.-2020.) je zaista živio to o čemu piše, upijao je klasike od najranije dobi (klasike koji se - kaže on - moraju čitati s olovkom u ruci!). Zato nije čudno da iz ove knjige najbolje pamtim definiciju klasika: Steiner ih naziva knjigama koje čitaju nas.
„Klasika“ u književnosti, glazbi, umjetnosti, filozofijskoj raspravi definiram kao onaj značeći oblik koji „čita“ nas. On nas čita više nego što mi čitamo (slušamo, percipiramo) njega. U ovoj definiciji ništa nije paradoksalno, a kamoli mistično. Svaki put kad se njime zaokupimo, klasik nas propituje. Izaziva izvore naše svijesti i intelekta, duha i tijela (velik dio primarne estetske i čak intelektualne reakcije tjelesne je naravi). Klasik će nas upitati: „Jesi li shvatio?“ ; „Jesi li to odgovorno iznovice zamislio?“ ; „Jesi li pripravan djelovati sukladno pitanjima, sukladno potencijalima preobraženog, obogaćenog bitka što sam ih ja postavio?“ (24)
Književni kanon je za Steinera bio svetinja, izvor stalnog udivljenja, poput nekog bunara u kojeg uvijek možeš zagrabiti kako bi proširio svoje vidike, usvojio nove riječi, upio nova čudesna saznanja. Evo jednog citata iz kojega se jasno vidi kako ga je otac učio dubinskom čitanju:
Nisam se smio prihvatiti nove knjige sve dok mu o onoj koju sam upravo pročitao ne bih napisao sažetak koji bi on pregledao. Kad ne bih razumio ovaj ili onaj ulomak – brižljivo ih je odabirao i predlagao tako da mi budu preteški – morao sam mu ga naglas pročitati. Često glas pomogne razjasniti tekst. Ako i dalje ne bih razumio, morao sam taj ulomak vlastoručno prepisati. Tada se obično razotkrivala njegova srž. (…) S neupitnim sam žarom prihvatio misao da su učenje i glad za razumijevanjem naprosto prirodni, presudni ideali. (19)
Crticu o dubinskom čitanju valja nam zapamtiti - to je nešto što bismo trebali vježbati sa svojom djecom i doma i u školi kako bismo im mozgove pripremili za ozbiljna koncentrirana čitanja - e da nam svima skupa ozbiljni tekstovi ne bi predstavljali preveliki napor.
Glad za razumijevanjem koju spominje u ovom odlomku Steinera je zaista vodila cijeli život - borio se protiv pojednostavljivanja i uvijek zagovarao dubinsko shvaćanje tekstova.
Na kraju predavanja jedan mi je ljubazni postdiplomac napisao ime: stanoviti Martin Heidegger. Otkasao sam u knjižnicu. Te sam večeri pokušao čitati prvi pasus Bitka i vremena. Nisam uspio shvatiti ni najkraće, naoko nezamršene rečenice. Ali vrtlog se zavrtio, neiskorjenjiv nagovještaj svijeta koji je za mene bio dubinski nov. Zavjetovao sam se da ću pokušati opet. I opet. U tome je stvar. Usmjeriti studentovu pažnju put onoga što će isprva nadilaziti njegovu mogućnost razumijevanja, ali će ga nakon toga privući svojim poraznim formatom i fascinacijom. Pojednostavljivanja, niveliranja, razvodnjavanja koja danas prevladavaju posvuda osim u najpovlaštenijem obrazovanju, naprosto su kriminalna. Ona su kobno snishodljiva prema sposobnostima za koje ne znamo da ih posjedujemo. Napadi na takozvani elitizam kriju vulgarnu snishodljivost: prema svima za koje se a priori smatra da su nesposobni za bolje. (56)
Svidjelo mi se kako Steiner dovodi u vezu nadu i gramatiku. Pita se zašto čovjek ulaže u budućnost, iako zna da mu je biološko-somatsko stanje sputano, da će ionako umrijeti a vijek života mu je ograničen? Njegov je odgovor: zbog jezika! Čovjek je jezična životinja, i to našu efemernost čini podnošljivom i plodnom. Čovjek priča priče jer je njegov govor evoluirao – Steiner piše da upravo evolucija „optativa, protučinjeničnih kondicionala i budućonosnih položaja glagola” definira i štiti našu ljudskost. Verbaliziranjem, konstruiranjem novih stvarnosti mi nadograđujemo pragmatičnu zbilju – i to nam egzistenciju čini smislenom. Zato zaključuje da je nada zapravo gramatika.
Na istu se temu vraća i u knjizi Knjige koje nisam napisao (prev. Giga Gračan, Tim Press, 2011.), tamo je ustvrdio da je strašno kad umire neki jezik, bio on veliki ili mali - zapravo nema "malih jezika" jer "smrt nekog jezika briše konfiguracije zamislive budućnosti." (o odnosu jezika i neposredne stvarnosti, kontaminiranom njemačkom jeziku poslijeratne Njemačke Steiner je pisao u članku "Šuplje čudo" kod nas objavljenom u Europskom glasniku 17/2012. u prijevodu Gige Gračan).
U Errati Steiner piše o još jednoj vrlo važnoj temi: o jazu između povlaštenih središta za istraživanje i sveučilišta više posvećenih nastavi, i uopće o tome da poučavanje i predavanje znanja drugima nisu uvijek kompatibilni sa istraživačkim radom, jer "iz djelotvornoga, karizmatičnog učitelja neizbježno proviruje glumac, više ili manje priznati praktičar govora i geste. Skolastička persona, nasljednica monastičko-kleričkog zakonika, uvlači se u puževu kućicu svojih često ezoteričnih muka." (53)
 |
| George Steiner, izvor |
Kritičari Steineru zamjeraju kombinaciju elitizma, zastarjelosti, i činjenicu da je o nekim temama pisao površno-entuzijastično. Ne mislim da je besprijekoran, niti da ti prigovori nisu donekle utemeljeni. Ali u današnjoj posvemašnjoj inficiranosti teorijom u humanistici povremeno se moramo podsjetiti da smo se počeli baviti knjigama i analizom tekstova iz ljubavi prema njima, iz užitka u čitanju i često iz autohtone, djetinje znatiželje da vidimo "što se dalje dogodilo" ili pak "na koje se sve načine ovo pitanje može objasniti". Od Steinera sam naučila i da etimologija riječi amater ima veze s ljubavlju (lat. amator = ljubitelj!), a koristimo je isključivo u negativnom kontekstu, zaboravljajući tu emotivnu komponentu. Šteta bi bila da nam bavljenje teorijom zasjeni tu ljubav, da prestanemo biti entuzijastični (ili da samo prestanemo taj entuzijazam pokazivati) zato da bismo ispali ozbiljniji ili više teorijski potkovani. Znatiželja i entuzijazam nas oduvijek guraju prema naprijed, i nema nikakvog smisla da ih kod sebe ili kod drugih na bilo koji način zatiremo.
U vrijeme cjepkanja znanja i gubitka čvrste osi kakvu je nudio kanon, baš treba čitati Steinera. Jasno je da je kanon stoljećima bio nepravedan, dobro je da su se u njemu pojavile pukotine, da je prestao biti neprikosnoveni autoritet rijeke bijelih muškaraca i postao inkluzivniji - pa je uključio spisateljice, pisce raznih rasa i nacionalnosti, ali i žanrove koje nije lako svrstati u stroge granice "književnoga". Život se ne sastoji od sigurnosti gotovih odgovora i "najboljih tekstova", niti je moguće lako i kirurški precizno reći zašto bismo na listu "najvećih klasika" stavili određenih deset knjiga, a zašto smo nekih drugih deset izostavili. Teško je jednoznačno odgovoriti čak i na pitanje "što je točno književnost". Ali čitajući Steinera možemo se podsjetiti da postoji prava književnost koju je možda teško definirati, ali da su klasici zaista knjige koje čitaju nas, da će nas Zločin i kazna svaki put drugačije pročitati, ovisno o našoj dobi i okolnostima u kojima se nalazimo. Možemo sa sigurnošću reći da knjige proširuju naš svijet, da nas spašavaju od banalnosti svakodnevice, i da ga proširuju baš dobre knjige, najviše upravo klasici, Steinerovim riječima, možemo puno nade ugurati u gramatiku koja nam je prijeko potrebna da bismo postali čovječniji.
Steiner nas svakim svojim retkom podsjeća na vrijednost i važnost klasika koji su izgradili ovu civilizaciju, a borba za inkluzivniji kanon ne bi trebala biti povezana s gubitkom kvalitete, niti bismo se trebali zalagati za njegov totalni rasap već samo ravnopravniju raspodjelu umjetničkih i književnih dostignuća. Osobito se danas u vrijeme političke korektnosti koja je nabubrila do svoje puno gore inačice - kulture otkazivanja - stalno moramo podsjećati da nas veliki pisci obogaćuju, i da sve stvari trebamo proučavati dubinski. Tu je još i veliki problem današnjice - digitalna demencija koja nas zbog okruženosti ekranima vodi u površno, letimično čitanje - s kojim ne možemo usvajati dubinska znanja niti se ozbiljno posvetiti bavljenju duhom.
Steinerovi su tekstovi suprotnost toj površnosti. Oni su vrlo ozbiljni i kroz njih se nije uvijek lako probijati - on voli navodnike, ubačene citate i prekinute rečenice, on je erudit ali za vrijeme čitanja nećete osjećati da se svojom erudicijom razmeće - ona mu dolazi spontano, jednostavno izvire iz čovjeka koji je živio, udisao i izdisao veliku književnost, koji je napamet pamtio Shakespeareove, Racineove i druge slične tekstove. Uz erudiciju, Steiner je uvijek u svojoj misli poticajan, on svoje tekstove gradi na važnim pitanjima, ponekad i vrlo jednostavnim, koje kao civilizacija ne smijemo prestati postavljati.
Bavio se raznorodnim temama, ali sve su one povezane s promišljanjem jezika, književnosti, mišljenja, i njihovog mjesta u svijetu. Možda je pretjerano pesimistično gledao na tehnološki napredak i njegovu povezanost s našim duhovnim razvojem (no taj se pesimizam čovjeku rođenom 1929. može i oprostiti). Još uvijek su itekako relevantna njegova pitanja o ulozi sveučilišta u prenošenju i čuvanju znanja, o čovjekovoj bačenosti u svijet u kojoj mu u snalaženju mogu pomoći samo jezik i kreativno stvaranje. Očarava njegovo divljenje beskrajnim kreativnim mogućnostima ljudskog duha, kao i njegovo zdvajanje nad najvećom glupošću i agresijom za koju su ljudi također sposobni. Bio je opsjednut pitanjem kako će se kultura razvijati nakon Holokausta kojeg je držao središnjim događajem moderniteta (i u Errati će zavapiti: Kako trebamo shvatiti, u psihološkom i društvenom smislu, sposobnost ljudskih bića da uvečer izvode ili slušaju Bacha i Schuberta, a sutradan ujutro muče druga ljudska bića? Postoje li unutarnje podudarnosti između humanistike i nehumanosti? 176)
Mnoge će zanimati i njegova velebna studija o prevođenju Nakon Babilona koju je na hrvatski za Mizantrop preveo Dinko Telećan.
Kad se pogleda Steinerov opus i teme koje su ga zaokupljale - zapravo najviše zadivljuje golema energija koju je ulagao u pisanje i mišljenje o knjigama - koliko su mu čitanje i pisanje bili životno važni - poziv i strast, a ne posao, život, a ne karijera.
Evo na kraju malog poziva na čitanje. U nastavku objavljujem prvo poglavlje Errate u prijevodu Gige Gračan. Tu Steiner opisuje svoje djetinje čuđenje nad mnoštvenošću svijeta, zapravo trenutak kad je shvatio koliko je sve raznorodno i kako je teško, do gotovo nemoguće, pojave svesti na jednu mjeru, na jedan odgovor koji bi mogao sve obuhvatiti.
* fusnote Gige Gračan objavila sam unutar teksta i obilježila ih drugom bojom.
GEORGE STEINER: ERRATA: propitani život
I.
Kiša, osobito za dijete, donosi jasne mirise i boje. Ljetne kiše u Tirolu nesmiljene su. Svojstvena im je mrgodna, šibajuća ustrajnost i nadolaze u sve tamnijim nijansama zelenila. Noću im je zvuk nalik mišjem trku po krovu ili tik ispod njega. Čak i danje svjetlo zna biti skroz naskroz mokro. No i šezdeset godina kasnije mene prati miris. Isušene kože i obješene divljači. Ili, u nekim trenucima, gomolja što vonjaju ispod naplavljena blata. Miris svijeta pretvorena u kuhani kupus.
To ljeto već je u sebi imalo nečeg zloslutnog. Obiteljsko ljetovanje u mračnom, a ipak čarobnom krajobrazu zemlje osuđene na propast. Sredinom tih 1930-ih mržnja prema Židovima i žudnja za ponovnim ujedinjenjem s Njemačkom visjele su u austrijskom zraku. Moj otac, uvjeren da je katastrofa neumitna, i muž moje tetke, još uvijek neutralno optimistični kršćanin, ustanovili su da im je neugodno razgovarati. Moja majka i njezina svako malo histerična sestra nastojale su na dojmu normalnosti. No planirane oblike razbibrige (plivanje i vožnja čamcem na jezeru, šetnje po šumama i brdima) potopili su neprekidni pljuskovi. Moja nestrpljivost, moji zahtjevi da se nekako zabavim u prostranoj alpskoj kući u koju se uvlačilo sve više studeni i, po svoj prilici, plijesni, zacijelo su kidali živce. Jednoga se jutra tetak Rudi odvezao u Salzburg. Vratio se s knjižicom u plavim mekim koricama.
Bio je to ilustrirani vodič kroz grbove tog uznositoga grada i okolnih posjeda. Svaki je bio reproduciran u boji, zajedno s kratkom povijesnom bilješkom o dvorcu, obiteljskom dobru, biskupiji ili opatiji kojima je pripadao. Taj mali priručnik završavao je zemljovidom relevantnih lokaliteta, ruševina također, i glosarom heraldičkih pojmova.
I danas osjećam težinu čuda, šok u nutrini što ga je izazvala ta slučajna "duda varalica". Na jeziku odraslih teško je iskazati tu kombinaciju, gotovo spoj užitka i ugroze, očaranosti i nelagode, koji sam doživio povukavši se u svoju sobu dok je prštalo iz oluka pod strehom zasutom udarima kiše, i ondje, zatravljen, sat za satom okretao stranice i napamet učio kitnjasta imena svih onih kula, utvrda i visokih ličnosti.
Premda to tada, dakako, nisam umio ni izbliza tako definirati ili formulirati, ta me grbovna početnica preplavila oćutom neizbrojive osobitosti, detaljiziranosti, mnogostruke jedinstvenosti supstancije i oblika ovoga svijeta. Svaki se grb razlikovao od svih ostalih. Na svakom su raspored simbola, geslo, povijest, lokalitet i datum bili su u cijelosti vlastiti, u cijelosti integrirani u nj. Svaki je "objavljivao" jedinstvenu, temeljno tvrdokornu činjenicu o bitku. Unutar njegovih polja, svaka grafička komponenta, boja i uzorak nametali su vlastito obilje značenje. Heraldika često umeće grb u grb. Poticajni francuski naziv toga postupka glasi mise en abyme. Među mojim blagom nalazilo se i povećalo. Proučavao sam pomno detalje geometrijskih i "bestijarijskih" oblika, romboidne štitove, boje, kose rezove svakoga amblema; nakit iznad kacige i "čuvare" koji natkriljuju ili zakriljuju raznovrsne grbove; točan broj kićanki što krase grb ovog ili onog biskupa, nadbiskupa ili kardinala.
Negdje iz utrobe zapljusnula me žestinom plimnog vala i na neko vrijeme hipnotizirala sljedeća pomisao: Ako u ovoj neznatnoj pokrajini jedne male zemlje (smanjene Austrije) postoji toliko grbova, i svaki je jedinstven, koliko ih onda mora postojati u Europi i na kugli zemaljskoj? Ne sjećam se koliko sam znao, ako uopće jesam, o velikim brojevima. No sjećam se da je do mene doprla riječ "milijuni" i obeshrabrila me. Kako da ikoji ljudski stvor shvati i usvoji toliku množinu? Odjednom mi se razjasnilo, u svojevrsnom razdraganom ali i preneraženom otkrivenju, da nijedan inventar, nijedna heraldička enciklopedija, nijedna summa izmišljenih životinja, natpisa, viteških obilježbi, ma koliko obuhvatna, nikada ne može biti potpuna. Nejasno uzbuđenje i utučenost što su me obuzeli u toj slabo rasvijetljenoj sobi krajem ljeta na Wolfgangseeu — je li to imalo neke daleke veze sa spolnošću? — velikim su dijelom usmjerili moj život.
Odrastao sam obuzet intuicijom o pojedinačnom, o razlikama toliko brojnima te nema toga klasificiranja ili nabrajanja koje ih može iscrpsti. Svaki se list razlikuje od svakoga drugog na svakom međusobno se razlikujućem stablu (istrčao sam na pljusak kako bih se uvjerio u tu elementarnu i čudesnu istinu). Svaka vlat trave, svaki komad šljunka na obali jezera za vijeke vjekova je "upravo to". Nikoje ponavljanje mjera, kalibrirano ma kako pomno i izvedeno u ma kojem reguliranom vakuumu, ne može nikada biti savršeno jednako. Od svih će prethodnih mjerenja odstupati za milijunti dio inča, za nanosekundu, za širinu dlake — što je također pregolema neizmjernost. Sjedio sam na krevetu upinjući se da zadržim dah, i znao da će novi dah označiti nov početak, da već nije moguće prizvati prošlost u njezinu razlikovnom slijedu. Jesam li naslutio da je savršeni faksimil bilo čega nemoguć, da jedna te ista riječ izgovorena zaredom, čak brzinom munje, nije i ne može biti ista? (Mnogo ću kasnije naučiti da je ta neponovljivost zaokupljala i Heraklita i Kierkegaarda.)
U tom času, i narednih dana, ukupnosti osobnog iskustva, dodira s ljudima, krajolika oko mene, postale su mozaik, sa svakim djelićem u isti mah svijetlim i otpornim u svojoj quidditas (skolastički naziv za potpunu prisutnost, koji je oživio Gerald Manley Hopkins). Konačnost, znao sam, ne može postojati za kišne kapi, za broj i raznolikost zvijezda, za knjige koje valja pročitati, za jezike koje valja naučiti. Mozaik mogućega može se u svakom trenutku razasuti i presložiti u nove slike i značenjske pojmove. Naslutio sam, premda to još nisam umio razabrati, da je heraldički idiom, sa svim svojim "bojama crvenim" i "ljevokosim gredama" (grafički simbol koji signalizira da je vlasnik grba nezakoniti potomak, op. prev.), sasvim sigurno tek jedan među nebrojenim sistemima diskurza posebno udešenima prema pregolemoj različitosti ljudskih svrha, artefakata, prikazivanja, skrivanja (i danas pamtim čudno uzbuđenje koje sam osjetio pri pomisli da grb može i skrivati i otkrivati).
Poput mnoge djece, počeo sam sastavljati popise. Vladara i mitoloških junaka, papa, zamaka, presudnih datuma, opera — bili su me odveli na Figara na nedalekim Salcburškim svečanim igrama. Nikakvu utjehu nije donosilo uvjeravanje mojih izmorenih roditelja da takvi popisi već postoje, da se mogu naći u svakom almanahu ili standardnom priručniku. (Moji upiti o antipapama i kako da njih uvrstim vidljivo su nervirali moga pomalo ceremonioznog tetka katolika.) Dostupna kazala zbilje, makar i na tisuću stranica, atlasi, dječje enciklopedije, nikad to ne može biti u cijelosti obuhvatno. Bit će izostavljena ova ili ona jedinica, možda skriveni ključ za čitavo zdanje. U svemu je naprosto previše svega. Postojanje se tvrdokornom različitošću natiskuje i zuji poput mušica oko žarulje. "Tko to mudro prebrojava oblake, i tko nebeske izlijeva mjehove[?]" - (citat iz W. Shakespearea, San ivanjske noći, op. prev.) (Kako to da je autor Knjige o Jobu /38 : 37/ već znao za kiše u Salzkammergutu?) Onoga kišom oblivenoga kolovoza možda nisam u sebi citirao taj stih premda je Stari zavjet već tada predstavljao zaštitnički glas, no za te sam mjehove znao.
Premda me je otkriće nesumjerljive "pojedinačnosti" očaravalo, iz njega je potekao i strah. Vraćao sam se u mise en abyme jednoga blazona (=sastav i opis grba prema strogim pravilima, op. prev.) u drugomu, tom "postavljanju u bezdan". Razmatrao sam bezdanu dubinu diferencijacije, neidentiteta, u kojima je uvijek zametak mogućnosti kaosa. Kako mogu osjetila, kako može mozak prisilno uvesti red i suvislost u taj kaleidoskop, taj perpetuum mobile uskomešanog postojanja? Kad sam u nekim novinama, u rubrici "priroda", otkrio da je jedan zakutak amazonske šume stanište 30 000 strogo različitih vrsta kukaca, ta mi je činjenica pričinila nešto slično noćnoj mori. Netremice zagledan u plemićke, biskupske ili gradske grbove koje sam kopirao vodenim bojicama, i mozgajući o neograničeno mogućim varijacijama oblikovnih i ikoničkih motiva, ćutio sam neku osebujnu stravu. Detalji ne poznaju svršetak.
Iz takvih beskonačnosti zrači suptilna mučnina. Senzibilitet klasične Grčke klonio se iracionalnih brojeva i svega nesumjerljivog. Potaknut djetinjim refleksom, pokušao sam smisliti grb, tuniku i plamenac za stanovitog Siksta von Falkenhorsta, imaginarnog prelata, ratoborna i razbludna, koji stoluje u gotovo nepristupačnom planinskom gnijezdu u čijoj središnjoj kuli počiva popis svih popisa, summa summarum svega postojećeg. Taj se imbroglio očaranosti i straha pokazao logičnim.
Svoje emocionalne, intelektualne i profesionalne posle oduvijek vodim bez osobita povjerenja u teoriju. Koliko to umijem, pojmu teorije pridajem značenje u egzaktnim i, u nekoj mjeri, primijenjenim znanostima. Za svoju verifikaciju ili falsifikaciju ti teorijski konstrukti zahtijevaju krucijalne eksperimente. Budu li pobijeni, bit će nadomješteni. Dadu se matematički ili logički formalizirati. Prizivanje "teorije" u humanistici, u proučavanju povijesti i društva, u vrednovanju književnosti i umjetnosti, meni se čini neiskrenim. Humanistika nije otvorena ni za krucijalne eksperimente ni za verifikaciju (osim na materijalnoj, dokumentarnoj razini). Naše reakcije na njih pripovijesti su intuicije. U nesputanoj dinamici semantičkoga, u strujanju značenjskoga, u neograničenoj interakciji interpretacija, jedini su poučci oni osobnog izbora, ukusa, afiniteta ili ravnodušnosti. U bilo kojem teorijskom smislu pobijanja ili opovrgnuća ne mogu postojati. Coleridge ne opovrgava Samuela Johnsona; Picasso ne napreduje na račun Rafaela. U humanistici, "teorija" nije ništa doli intuicija koja je postala nestrpljiva.
Moje uvjerenje da je današnji trijumf teorijskoga u književnom, povijesnom, sociološkom diskurzu samozavaravanje, da pokazuje gubitak samosvijesti pred prestižem znanosti, vraća se sve do onih nepokorivo individualnih grbova koji su mi uzdrmali život onoga ljeta 1936. Kasnije ću naučiti da u osnovi kodeksa, heraldičkoga kvadriranja, uistinu leže formalna pravila i egzaktne konvencije, da postoje usustavljene figuracije i alegorije. Ako se baš hoće, moguće je "teorijsko" čitanje grbovnog značenja. Za mene, međutim, taj apstraktni program ne može izmijeniti ili priopćiti životnu silu individuacije. Ne može potkrijepiti egzistencijalne prilike — vremenske, obiteljske, psihološke — dramatis personae koja je nosila taj štit. Ne postoje dva lava na stražnjim šapama koji riču istu sagu. Zaolcupljen Blakeovom "svetošću u sićušnoj pojedinosti", smućujućim saznanjem da u šahu, nakon početnih pet poteza, postoji više mogućnosti nego atoma u svemiru, našao sam se izoliranim od danas dominantnog zaokreta prema teoriji. Igre što ih igraju dekonstrukcija i postmodernizam namećući matematičke modele (pri čemu je matematika često pretenciozno naivna) proučavanju povijesti i društva, umnogomu uvjetuju klimu bavljenja akademskom kritikom. Na moj rad vladajući teoretičari gledaju, ako ga uopće pogledaju, kao na arhaični impresionizam. Kao na heraldiku.
No umjetnost i poezija uvijek će univerzalijama davati "[lokalni] stan i ime". Ono pojedino, čak ono sićušno, one čine nenarušivim. I to nigdje u većoj mjeri nego u 4. pjevanju Popeova Grabeža uvojka:
Palaču para neprestana liže,
Ko magla mnoštvo prikaza se diže,
Strašnih, ko sni što pustinjaka biju,
Sjajnih, ko djeve što uzdišuć' sniju:
Blistavi đavli, zatim klupka zmija,
Sablasti, rake, plam što crven sija,
Zlatna jezera, Elizejske staze,
Kristalne zgrade, anđeli što slaze.
Tu mnoštvo bića vidjeti se može,
Čudesnih, što se sa svih strana množe:
Tu jedan Čajnik ručku pruža, drugu
Svijajuć, dršku drugi, surlu dugu
Homerov Lončić ko Tronožac skita,
Uzdiše Vrč, a brblja Gusja p'ita,
Muškarci djecu rađaju, što lijep
prizor je, djeve-boce traže čep.
(prepjev Luko Paljetak)
Zadnji distih bez sumnje glasno zaziva psihoanalitičku redukciju. A koliko je malo njegove nadrealističke magije takva redukcija kadra isteoretizirati... Popeove ironične autosubverzije mogu, odista, postati meljava za dekonstrukcionistički mlin. Nakon što se smelju u teorijsku prašinu, koliko dobivamo od njihove košmarne čari? Najpronicavija glosa o ovom ulomku sadržana je u Beardsleyjevoj ilustraciji na kojoj, ako već ne Bog, u detaljima počiva đavao. Zapitajte bilo koje dijete može li "Čajnik [što] ručku pruža" podnijeti dekonstrukciju, može li onaj "Tronožac [što] skita" uzaptiti teorija.
---
--- Marija ----
Primjedbe
Objavi komentar