Kad je čovjek motiviran, nije mu teško nečim se ozbiljno baviti. Nije mu teško satima nešto proučavati, i neće se jako naljutiti ako pogriješi. Jer će iz svojih grešaka nešto naučiti i lakše ići dalje. Puno je ljudi oko nas koji vide ljepotu i kreativnost u vlastitim zanimanjima. Moglo bi se ozbiljno diskutirati o tome zašto naš obrazovni sustav ne potiče mlade ljude da budu kreativniji, motiviraniji, da do izražaja dođe njihova osobnost, da nauče misliti svojom glavom i izabrati vlastito zanimanje u kojem bi mogli biti ispunjeni, korisni i osjećati se dobro, umjesto da se iscrpljuju instrukcijama iz onih predmeta koji im baš nikako ne idu, ne bi li u svemu bili izvrsni. I što to uopće znači - biti u svemu izvrstan? Ali neću o tome, jer o tome sam već pisala.
Ovdje želim preporučiti jednu posebnu knjigu.
Jeste li se ikad pitali zašto se neki ljudi odluče baviti znanošću? U čemu vide njezinu ljepotu?
U knjizi Putovanje u nepoznato: zašto se bavim znanošću (i kako je do toga došlo?), (ur. Anita Peti Stantić i Vedrana Stantić, Naklada Ljevak, 2021.) tridesetak znanstvenika govori o svojim zanimanjima, o svome školovanju, motivaciji.... Razlikuju se njihove osobnosti, stilovi pisanja, načini na koje su pristupili ovim pismima. Ali nešto im je zajedničko: pronašli su svoj poziv u znanosti, u postavljanju pitanja, stalnim pokušajima i skeptičnosti, mašta im je veliki pokretač, gotovo svi se zalažu za školovanje koje bi učenike više motiviralo a manje od njih tražilo štrebetanje napamet, a pokazuje se i da oni sami nisu u svemu u školovanju bili izvrsni, a danas su ipak vrlo uspješni znanstvenici!
Nije li to odlična motivacija za krenuti se baviti nečim ozbiljnim?
Pisma pišu fizičar Saša Ceci (postoje dvije stvari koje dobre ljude naprave lošima. Prva je da ih obuzme neka ideologija, ideja koja im na pojednostavljen način objašnjava čitav svijet. Ili barem sve ono što im je bitno. Druga je da povjeruju da su zbog nečeg bolji od drugih ljudi. Ne bolji u nečem, svatko od nas je u nečem bolji od nekog drugog, nego općenito bolji, vrjedniji, važniji), sociolog Aleksandar Štrulhofer (učenici bi trebali učiti argumentirati svoja mišljenja i pružati kontraargumente: To nije samo pitanje dobre obrazovanosti, nego i uspješnog sudjelovanja u društvenom životu), stručnjak za informacijske tehnologije Predrag Pale (suština znanosti i znanstvenika je da stalno postavljaju pitanja, sebi i drugima), lingvist Ranko Matasović (pokušaj se specijalizirati dovoljno da budeš stručnjak u nekom području, a ne "znanstvenik opće prakse", no nemoj pri tome izgubiti pogled na cjelinu onoga što proučavaš), znanstvenik Igor Rudan (Shvatio sam da i najbolje ideje u znanosti same po sebi vrlo malo vrijede bez prave praktične primjene) i brojni drugi.
U nastavku možete pročitati prvo pismo iz knjige koje piše molekularni biolog Ivan Đikić, nadam se da će vas nagnati da pročitate i ostatak knjige. Ova pisma mogu čitati i mladi ljudi, srednjoškolci koji ne znaju čime bi se dalje bavili, čak i osnovnoškolci ako ih zanima znanost, možete je sami čitati manjoj djeci, izabirati dijelove koji će im biti zanimljivi.... Mislim da bi se ova knjiga trebala dijeliti svima, jer svatko u njoj može pronaći nešto što će mu/joj biti zanimljivo i poticajno za daljnja razmišljanja.
 |
| Ivan Đikić. Izvor |
IVAN ĐIKIĆ: BIOMEDICINA: STANICA KAO ZAGREB POD MIKROSKOPOM
Objasnite, kao da držite predavanje srednjoškolcima, čime se bavite i što je u središtu vašeg znanstvenog interesa.
U znanosti težim razumjeti životne procese u našim stanicama. Stanice su jedinke života u našem organizmu. U svakom organizmu imamo 1013, odnosno oko 15 trilijuna stanica. Kad čovjek shvati kolika je to kompleksnost, bolje razumije i svoje slabosti, a razumije i koliko malo znamo. Upravo otuda kreće moja motivacija i zato moj rad, koji traje već skoro 30 godina, nikada nije prestao biti zanimljiv, ambiciozan i poticati me na nova pitanja.
Sve se svodi na to da sam želio razumjeti biologiju i medicinu. Studirajući medicinu, prebacio sam se na molekularne, genetske i kemijske detalje životnih procesa. To je, dakako, osnova bolesti, ali i stvaranja novih i boljih terapeutskih sredstava protiv raznih bolesti. Vjerujem da će me to držati aktivnim do kraja karijere.
Jeste li znali da ćete se time baviti kad ste završili studij?
Iskreno, o tome sam sanjao i prije nego što sam počeo studirati. Sve je započelo obiteljskim životom, razgovorima s ocem koji je bio veterinar, promatranjem prirode. On je kao veterinar puno radio i s domaćim životinjama, tako da sam već kao dijete vidio kako se rađaju životinje. Svi su mi ti biološki procesi bili motivacija, zbog toga sam se zainteresirao za razumijevanje onoga što se događa u prirodi. Početkom osamdesetih godina otac me u razgovorima potaknuo na to da je budućnost medicine u tome da trebamo razumjeti i najsitnije detalje u pozadini bolesti. Počeo sam studirati medicinu – sa željom da više naučim i razumijem bolesti kroz molekularnu medicinu. Tako sam još prije početka studija znao da ne idem prema kliničkoj, nego prema molekularnoj medicini. Već sam nakon prve godine počeo raditi u laboratorijima, nakon druge i treće godine sam otputovao u Izrael i u Dansku na različite tečajeve gdje sam učio o tehnologijama koje su bile važne, a ja nisam imao znanja o njima.
Pritom želim istaknuti kako mi je otac doista usadio potrebu za razumijevanjem i shvaćanjem potrebe za novim i modernim tehnologijama za razumijevanje detalja. Kad mikroskopom promatramo stanice, to je nama malo, ali je još uvijek ogromno. Kad pogledamo u stanicu, vidimo milijune proteina koji funkcioniraju kao jedan cijeli grad. To je kao kad biste, na primjer, promatrali Zagreb mikroskopom. Na tom se primjeru vidi kako trebamo vidjeti što više detalja da bismo mogli razumjeti život ali i razvoj bolesti.
Zašto mislite da je važno ono čime se bavite u znanosti? Zašto je vama važno, a zašto mislite da je važno u široj slici?
Osobno mi je bavljenje znanošću važno zato što me čini sretnim i zadovoljnim i ispunjava me kao osobu. Osobno mi je važan osjećaj da sam otkrio nešto što drugi ne znaju, a meni se čini da ima veliko biološko značenje. No za mene postoje tri načina na koja se može gledati na to pitanje – čovjek može promatrati bavljenje znanošću s unutarnje strane nakon trideset godina karijere, s druge pak strane postoji pogled vaših kolega i šire javnosti. U tom procesu je nužno da znanstvenici znaju prihvatiti kritiku, ali i pohvalu. Osobno sam u vanjskoj evaluaciji shvatio značenje mog doprinosa znanosti. Bio sam originalan i antidogmatičan – nisam ulazio u ona otkrića koja su već bila trasirana, nego sam išao svojim putem. Moji kolege u struci uvijek naglašavaju kako je naša važnost bila u tome što smo opisali potpuno nove molekularne principe na temelju kojih stanica živi, ali se i brani od oštećenja, od stvaranja bolesti, kao što su tumori i infektivne bolesti. Istovremeno danas na temelju tog razumijevanja znanosti i farmaceutskoj industriji nudimo načine za brže razvijanje boljih i uspješnijih dijagnostičkih i terapeutskih metoda i lijekova. Taj doprinos znanosti me čini izuzetno sretnim. Uz samu znanost, veseli me obrazovanje mladih i prijenos znanja na širu javnost, za što sam primio i impozantan broj nagrada. U svim je nagradama uz moja znanstvena otkrića i moj doprinos biomedicini naglašavan doprinos mladima, popularizaciji znanosti, pogotovo u Hrvatskoj, gdje sam uložio puno volonterskog vremena kako bih prenio dio svoje zahvalnosti za školovanje. Te tri komponente čine me zadovoljnim – na osobnom planu, na planu utjecaja na biomedicinu, i treće, utjecaja da mlade generacije budu bolje obrazovane.
Koliko često vam se jave mladi iz Hrvatske koji bi željeli provesti vrijeme u vašem laboratoriju? Koliko su oni aktivni u tome?
Komunikacija je u tom smislu dosta intenzivna i rekao bih da se svake godine javi više od deset studenata, pa čak i učenika srednje škole. Najčešće je to putem elektronske pošte, vrlo rijetko posredovanjem roditelja. Mislim da je bolje kad se jave sami. Tako se do danas u mom laboratoriju u Frankfurtu, ali i u Splitu, gdje sam godinama vodio laboratorij, odškolovalo više od 70 mladih koji tada još nisu bili završili svoje obrazovanje. Meni je to bilo dobro iskustvo učenja, razgovora s njima, uviđanja njihovih potreba i razloga zbog kojih se javljaju meni koji živim u Frankfurtu, a ne javljaju se drugim laboratorijima u svojoj sredini. Vidio sam da su mladi izrazito motivirani i talentirani, ali i to da se zanimaju za specifično područje. Nije da u Hrvatskoj nema dobrih laboratorija. Ima, i mnogi se mladi javljaju i tamo. Ono što je meni bilo drago vidjeti jest to da su mladi koji su se javili bili prvenstveno zainteresirani za područje znanstvenog rada kojim se bavim. Smatram da je kod mladih u školi i na studiju važno pobuditi promišljanje o tome što žele ostvariti. Takvo školovanje je motivirajuće školovanje. Ocjene pritom nisu najvažnije i ne moraju biti sve odlične. Važnije je znanje, samosvjesnost i definirani cilj. Ako škole ne osiguraju takav ambijent, onda vam šanse mogu ponuditi roditelji ili odlasci u druge škole, gdje djeca pronađu svoje vlastite talente. U tom smislu američke škole su uistinu odlične jer su fokusirane na to da djeca mogu iskazati svoje talente. Taj osjećaj da dijete unutar sebe može pronaći svoj put, svoje zadovoljstvo, najveća je vrijednost dobrog školovanja. Osobno svojim najvećim karijernim uspjehom smatram to što sam zadovoljan i gajim ljubav prema svojoj profesiji koja je u isto vrijeme i moj hobi. Zato sam uvjeren da će djeca, ako pronađu ono što žele raditi i što ih zanima, biti znatno zadovoljnija nego ako ustraju na pogrešnom putu.
Svi mladi iz Hrvatske koji su me kontaktirali znali su što žele, ali ih je većina još uvijek osjećala nesigurnost u vezi sa svojim znanjem. U Hrvatskoj škole većinom ne osiguravaju osjećaj mladih da su svjesni svog znanja te koliko njihovo znanje vrijedi u usporedbi s drugima. To je jedan od najvećih problema – mladi sve manje imaju unutrašnju snagu i sigurnost koja proizlazi iz znanja i kvalitetnog obrazovanja.
Kada biste pisali pismo srednjoškolskom sebi, što biste si rekli?
Nedavno sam upravo o tome razgovarao sa svojom djecom koja su u srednjoškolskoj dobi. Savjeti koje sam im davao dijelom su sigurno obojani generacijskom razlikom, jer danas razmišljam znatno drugačije nego što sam razmišljao kao srednjoškolac. U tim sadašnjim savjetima koje sam njima davao, govorio sam i nekadašnjem sebi. Ponekad je dobro više slušati iskustva roditelja. No isto toliko je važno razmišljati samostalno i pritom ponekad griješiti. Sjećam se kad su meni roditelji govorili da ne idem u Ameriku, jer je to opasno i slično. Naravno da sam otišao. Na kraju tog ručka s djecom zaključili smo kako je vrlo važno da djeca imaju samostalnost u odlučivanju i dobru komunikaciju s roditeljima. Ono što bih ja sebi napisao je to da sam trebao više slušati roditelje. Nisam trebao odlučivati onako kako su oni govorili, ali trebao sam više slušati i razmisliti o onome što govore. Sjećam se da bih često bio negativan na bilo koji savjet koji su mi roditelji dali, bio sam previše kritičan i nisam želio slušati njihove savjete. To je i normalno, jer mladi žele odrasti i potvrditi da su samostalni i da se žele odvojiti. Mudrost godina je u tome da čovjek shvati kako treba slušati, a onda preraditi i informacije koje mu u nekom trenutku ne zvuče dobro i donijeti svoje odluke. To je ono što bih promijenio – da sam mogao biti mudriji i više slušati, a onda donositi svoje odluke.
Koje su bile najveće prepreke s kojima ste se susreli kako biste se mogli baviti onime čime se bavite?
Na početku je najveća prepreka bila situacija u Hrvatskoj, jer je, kad sam ja završio medicinu 1991. godine, bio rat, a ja sam volontirao u sanitetu. Moj svijet, svijet znanosti i želje da naučim nešto novo nakon medicine, rat je, ta ljudski uzrokovana nepogoda, jednostavno srušio u trenu. Shvaćanje tragičnosti ranjavanja, posebno djece i žena, na mene je djelovalo tako da sam postao još uvjereniji da se želim posvetiti znanosti. Vrlo brzo nakon priznavanja Hrvatske kao samostalne države mogli smo putovati pa sam u lipnju 1992. otišao u Ameriku u laboratorij profesora Schlessingera. Tamo sam se opet suočio s velikom preprekom – bio sam mlad i neiskusan, tek sam završio medicinu, a ušao sam u laboratorij u kojem su svi bili stariji i znatno iskusniji od mene. U tom sam trenutku bio odradio staž u bolnicama i sanitetu, no nisam imao nikakvog formalnog obrazovanja u znanosti. Prvih šest mjeseci u New Yorku bili su jako teški. Imao sam osjećaj da gotovo ništa ne znam, danonoćno sam čitao. Nijedan eksperiment koji bih pokrenuo nije funkcionirao jer u rukama nisam imao iskustva. Osjećao sam se izgubljen, u stranoj sredini, jako usamljen. Za mene je to bio ulazak u kompetitivni svijet znanosti za koji nisam bio ni školovan ni pripremljen. To je bila prepreka koju sam morao prebroditi mentalno. U takvim situacijama čovjek mora imati povjerenja u sebe i svoje sposobnosti. Te dvije situacije smatram najvećim preprekama u svojoj karijeri. Nakon što sam ih prebrodio, nikad se više nisam suočio s nepovjerenjem u sebe, kao što se nisam suočio ni sa strahom. U znanosti se čovjek uvijek susreće s problemima kao što su oni kad hipoteze idu pogrešno, a rezultati ne funkcioniraju. To je normalno, ali to je i užitak – ako devedeset puta naiđete na pogrešku, a u deset pokušaja otkrijete u čemu je problem, to je slađe nego da uvijek dobivate dobre rezultate. Znanost jednostavno tako funkcionira.
Kako danas izgleda vaš prosječan radni dan, a kako idealan? Jesu li oni jedan drugome blizu?
Teško je reći što je idealno, no kao što sam već rekao, kad je čovjek zadovoljan svojim životom, onda se dani prelijevaju i sljepljuju jedan u drugi. Tijekom dana mi je najvažnije da imam svoj mir i da imam mogućnost za iskazivanje vlastite kreativnosti, no istovremeno i to da imam ambijent u kojem osjećam podršku i motivaciju svojih suradnika. Ta kvaliteta, koju smo ostvarili u institutu, da konflikte i nerazumijevanja rješavamo prije nego što utječu na drugu osobu, smatram vrlo važnom. Taj kreativni ambijent može biti obitelj, ali i radno mjesto ili različite udruge i društva. Osim toga, supruga i ja pronašli smo zadovoljstvo u tome da gradimo partnerski odnos koji je pozitivan za našu obitelj i djecu, dok se oboje istovremeno profesionalno razvijamo. Inga želi svoj mir i osigurava stabilnost, a moja razbarušenost, energija i dinamičnost unose razlike i potrebni su kompromisi u našem obiteljskom životu. Jasno je da ima i sretnih i i žalosnih dana, događaju nam se i veliki usponi i tragedije, no sve se to na kraju ispuni osjećajem da je mojih 30 godina znanstvene karijere kao jedan dan koji traje, s kojim sam zadovoljan.
Budući da ste imali i vlastito i iskustvo svoje djece s obrazovanjem u različitim sustavima, kad biste mogli promijeniti bilo što u hrvatskom obrazovnom sustavu, što bi to bilo?
U Hrvatskoj bih predložio da od samog početka školovanja djeca stvarno budu u središtu pažnje i obrazovnih aktivnosti. Profesori u tome imaju najveću ulogu i obavezu. Djeca ne mogu kontrolirati školovanje, nego ih profesori moraju voditi i odgajati. Ta ovisnost o kvaliteti profesora se u Hrvatskoj potpuno izgubila. Prije je o kvaliteti profesora ovisilo koliko će učenici postati dobri, u kojoj mjeri će se uočiti njihovi talenti, hoće li postati kvalitetne osobe. Danas profesori često imaju male ovlasti i mali utjecaj, a samo se rijetki izdižu iz prosjeka i u razredima u kojima predaju stvaraju posebno poticajnu atmosferu. Izuzetni mladi talenti, pet posto na vrhu, uvijek će pronaći svoj put. No onih drugih 95% bi tijekom školovanja mogli postići puno više kad bi imali profesore koji bi ih poticali da postanu uspješniji učenici. Stoga je fokus na učitelje, njihovu kreativnost, dodatno obrazovanje, slobodu i odgovornost prvi čimbenik pozitivnih promjena u školama.
Drugi čimbenik je aktivno uključivanje roditelja u školski sustav. Iz osobnog iskustva mogu reći da angažman roditelja i u Americi i u Njemačkoj izvrsno funkcionira. Roditelji aktivno sudjeluju u većini odluka u školama, ali pokazujemo i inicijativu, predlažemo programe, organiziramo odlaske učenika na sveučilišta, na razna radna mjesta, restorane, sportske klubove, banke. Roditelji pokazuju odgovornost za svu djecu, radimo na tome da se oblikuje ambijent u kojem djeca u druženju i učenju postaju zadovoljniji i bolji ljudi. Taj angažman roditelja zahtijeva vrijeme, a ponekad i materijalna sredstva, jer se od države ne može očekivati da plati obrazovanje na najvišoj razini. U Americi su donacije osnovni način na koji se podiže kvaliteta obrazovanja. U Hrvatskoj nemamo još tu kulturu, no siguran sam da bismo aktivnim uključivanjem roditelja zajedničkim trudom, nekada materijalnim ulaganjima, a ponekad ulaganjem vremena i znanja u volonterske programe, mogli dovesti do toga da škole budu znatno uspješnije i da djeca budu sretnija.
Što se tiče djece, ona su većinom velika grupa razlika – jako talentirana, malo talentirana, poslušna i neposlušna. Njihove predispozicije se ne može mijenjati. Može se samo pomoći da što veći broj djece tijekom školovanja iskaže svoje talente i osobnosti, stekne potrebne vještine i znanja te bude sretno u školama.
Zadnje što želim reći je kako smatram nedopustivim da veliki broj djece krenu u školu sretna, a iz škole često izlaze zbunjeni, nezadovoljni i frustrirani mladi ljudi. Taj broj je danas dosta visok. Pitanje za školski sustav je zašto se energija i entuzijazam mladih gubi, a njihov uzlet u život tek počinje. Mogućnosti odlaska u svijet, započinjanja studija, prebacivanja s jednog studija na drugi, razumijevanja drugih kultura, danas su znatno veće od onih prije 30 godina. To je, dakako, dobro. No ako djeca ne znaju što bi sa sobom, može biti i izuzetno zbunjujuće. A to je danas vrlo često. Danas ni studiji ne garanatiraju što ćete raditi u životu i čime ćete se baviti. To gubljenje struktura je jedan od izazova u kojem djeca samo vlastitim samopouzdanjem i sigurnošću, koje stvaraju škola i obitelj, mogu pronaći svoj put.
Zašto mislite da je u Hrvatskoj došlo do toga?
Zato što je došlo do društvene krize sustava koji smo izgrađivali u neovisnoj Hrvatskoj koji nije bio zasnovan na pravilnim društvenim vrijednostima i odgovornosti. Odgovornost je trebala biti vodeća snaga, od obrazovanja do stvaranja naših stručnjaka u bilo kojem području. Društvena kriza odnosa i nedostatak odgovornosti utjecali su na cjelokupnu vertikalu obrazovanja, od vrtića do fakulteta. Kad danas vidite kakve ozbiljne probleme imamo na sveučilištima, s kupovinom diploma, seksualnim uznemiravanjima koja se toleriraju, zapošljavanjem preko veza, falsificiranjem i plagiranjem, ne bi se trebali čuditi što je tako, jer je to samo posljedica društvene krize. U vrtićima je manje problema zato što nema toliko političkih i drugih utjecaja, a osim toga, mnogi ne shvaćaju da je danas važnije raditi s djecom u vrtićima, nego pokušati promijeniti krive vode na fakultetima. Odgovor se nameće sam po sebi – ako ne možemo stvoriti društvo u kojem imamo odgovornost, iskrenost, transparentnost i prave vrijednosti, nego su glavna motivacija utjecaj ili pripadnost određenim grupacijama, vrlo često političkim strankama, onda je u upitna opstojnost same zemlje. Usprkos svim naslijeđenim problemima, obični ljudi u Hrvatskoj pokazuju i druge vrijednosti koje potječu od obitelji, udruga, prijateljstava. Kad dođete u Hrvatsku, susrećete krasne ljude, sve više osoba iskazuje da su dobro školovani i potpuno neopterećeni okovima politike i sukobima. To je golema vrijednost. Stvari će se promijeniti onog trenutka kad se ta šutljiva većina počne sve glasnije javljati i preuzimati svoju društvenu odgovornost. To nije jednostavno, jer se u Hrvatskoj isticanje javnog mišljenja ili konstruktivne kritike često osuđuje i ljudi doživljavaju napade.
Dugo je trebalo da se shvati kako je ta bipolarna ideologizacija društva destruktivna i da čim prije treba započeti s multicentričnim razvojem mjesta, gradova, čitave države, da mladi trebaju preuzeti odgovornost. Glavni razlog problema dakle leži u tome što smo zamaglili one vrijednosti koje smo trebali održavati – iskrenost, transparentnost, odgovornost i otvaranje prostora mladima da mogu raditi na temelju svojih kvaliteta. Ako se to promijeni, sve će krenuti na bolje. Optimist sam, premda mi je jasno da te promjene neće doći brzo ni lagano.
 |
| Antonie van Leeuwenhoek: crteži živih stanica Izvor: klik |
Koje kvalitete smatrate najvažnijima za bavljenje znanošću?
Najvažnije je biti znatiželjan, kreativan, dobro obrazovan i voljeti stalno raditi. Znanost je s jedne strane kreativni svijet pojedinca, a s druge strane su nužni timski rad i suradnja. Kad se sve to uzme u obzir, znanost je nalik sportu. Ona je individualistička profesija, jer se neprestano morate boriti sami sa sobom i prekoračivati mentalne granice onoga što želite postići, preispitivati hipoteze, promišljati o onome što mislite da ste otkrili i dovoditi to u vezu s onim što eksperiment pokaže ili ne pokaže. Pritom ljudi često ne mogu prihvatiti padanje u svojim očima. Teško je kad čovjek sam sebi mora reći da nije bio u pravu.
Uza sve to, za znanost čovjek mora stalno raditi, mora imati samopouzdanja i biti stabilan. Vrlo je važno biti svjestan da unutrašnja snaga i zadovoljstvo mogu pomoći da prođete kroz sve to. Ako se zapitate zašto su znanstvenici zadovoljni, to je zato što su u početku motivirani. Ta motivacija s prvim otkrićem prelazi u zadovoljstvo, koje vam onda retrogradno vraća motivaciju i motivira vas da budete još motiviraniji. To je kao perpetuum mobile. Što više malih otkrića postignete, to je motivacija veća. Pravi znanstvenik i ne očekuje da uvijek dobije pozitivne rezultate. Dovoljno je jednom godišnje, jednom u tri godine, osjetiti osjećaj otkrića, a onda se može raditi dodatnih pet godina. Zato je taj krug neslomljiv.
Koji je najvažniji savjet koji vam je netko dao?
Jedan takav savjet je kad mi je tata govorio da budem svoj, da ne budem ničija kopija. Drugi sam savjet dobio od svog mentora Josepha Schlessingera u New Yorku da trebam vjerovati u sebe i raditi na velikim znanstvenim pitanjima, a ne malim i prolaznim projektima. To je bilo u trenutku kad sam mu rekao kako mislim da nisam dovoljno dobar i da bih se trebao vratiti u medicinu. Tri godine radio sam na strukturalnoj biologiji, a nisam imao nikakvih rezultata i nisam vidio da ću moći objaviti čak ni jedan znanstveni rad. Rekao mi je da on misli kako sam izvanredan i da trebam samo nastaviti s radom. Bio je potpuno u pravu i u sljedeće dvije godine postigao sam vrhunske rezultate, a još važnije, naučio sam bazu znanosti na kojoj se temelje svi moji uspjesi nakon toga. Kad dobijete podršku u takvim trenucima slabosti, ti vam savjeti znače puno više nego kad vas netko hvali onda kad i vi sami mislite da ste uspjeli.
Što čitate u slobodno vrijeme, ako ga uopće imate?
Kao prvo, čovjek uvijek ima slobodnog vremena ako ga sam odvoji. Za mene je slobodno vrijeme, na primjer, jutrošnji doručak s djecom gdje smo se prvo malo razgibali, pekli jaja, radili sendviče s avokadom... Meni je važno gibanje, sport – zato kad god imam slobodnog vremena, odem trčati ili biciklirati, sam ili s nekim od djece ili sa suprugom. Moje slobodno vrijeme u svijetu znanosti stalno je ispunjeno novim idejama i kreativnošću. Moja je obitelj uključena u to. To mogu zato što je moja profesija takva da ne moram biti u određeno vrijeme na poslu i odraditi određeni broj sati. Ponekad moja supruga dođe pa se onda vozimo dva sata, a ja nakon toga nastavim raditi zato što u laboratoriju imam prostor kreativne slobode.
Moja supruga je strastvena čitateljica koja čita najmanje jednu knjigu tjedno. U večernjim razgovorima sa suprugom dobivam preporuke o knjigama, tako da često čitam filtriranu literaturu koju mi supruga preporučuje govoreći o knjigama s ljubavlju, tako da ih jednostavno moram pročitati. Osim toga, volim čitati i knjige koje su napisali znanstvenici jer u njima pronalazim žar i motivaciju prema znanosti. Mladima mogu preporučiti knjigu What is life? Sir Paula Nursea koji na jednostavan način objašnjava osnovne postavke života. Druga knjiga je I wish I’d made you angry earlier koju je napisao Max Perutz. Ta je knjiga skup eseja o znanosti, znanstvenicima i ljudskosti. Posebnu pažnju u knjizi posvećuje svojim iskustvima u komunikaciji s mladima. Mene takve stvari uzbuđuju i s literarne strane. Moja supruga i ja se na taj način podržavamo i nadopunjujemo u području čitanja knjiga. Meni se knjiga Paula Nursea toliko svidjela da sam kupio deset primjeraka i poklanjam knjigu mladima kao motivaciju.
---
Ivan Đikić rođen je 1966. godine u Zagrebu, gdje je diplomirao i doktorirao na Medicinskom fakultetu. Od 1991. do 1992. godine volontirao je u bolnicama u Zagrebu i paralelno radio u sanitetskom stožeru RH. Kao rezultat tog rada, objavio je dva znanstvena rada o civilnim žrtvama u ratu, a njegov prvi znanstveni rad, objavljen u poznatom svjetskom znanstvenom časopisu Nature, bavio se upravo strahotama rata u Hrvatskoj i BiH.
Pet godina (od 1992. do 1997. godine) bio je na usavršavanju u laboratoriju prof. dr. Josepha Schlessingera u New Yorku, a od 1997. je voditelj laboratorija za molekularnu biologiju tumora u Ludwigovu Institutu za istraživanje raka u Švedskoj. Godine 2002. izabran je za redovitog profesora Medicinskog fakulteta Sveučilišta Goethe u Frankfurtu u Njemačkoj, gdje i danas radi, a kao izvanredni profesor predaje i na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu te je od 2010. godine vodio Laboratorij za molekularnu biologiju tumora u Mediteranskom institutu za istraživanje života u Splitu. Aktivan je sudionik brojnih europskih programa u obrazovanju studenata i znanstvenika te inicijator i organizator znanstvenih skupova u Hrvatskoj. Aktivno surađuje sa znanstvenicima u Hrvatskoj.
Za svoj je rad primio važna međunarodna priznanja te je izabrani član Europske organizacije za molekularnu biologiju (EMBO), Europskog udruženja za istraživanje života (ELSO), Međunarodne unije za borbu protiv raka (UICR) i drugih. Dobitnik je i brojnih međunarodnih nagrada, uključujući nagradu Američkog udruženja za istraživanje raka (AACR) za izvanredna postignuća u istraživanju tumora 2006. godine, Njemačkog udruženja za staničnu biologiju i Europskog udruženja za istraživanje tumora. Godine 2010. promoviran je u redovnog člana njemačke akademije znanosti Leopoldine, a godine 2019. primljen je u Američku akademiju znanosti i umjetnosti.
Više o njegovu radu može se pročitati na: https://www.biochem2.com/people/dikic-ivan
Primjedbe
Objavi komentar