Neki dan sam sudjelovala u ugodnom i zanimljivom zoom-razgovoru o romanu Bivše stvari portugalskog pisca Brune Vieire Amarala koji je organizirao izdavač Hena Com.
O knjizi je govorio sam autor Bruno Vieira Amaral, ja sam imala kritičarsku ulogu, sve je moderirao urednik knjige Hrvoje Kovač, a za razumijevanje se pobrinula prevoditeljica romana Una Krizmanić Ožegović (bilo je lijepo slušati portugalski!).
Iz cijelog razgovora mogle bi se izdvojiti razne zanimljivosti - ali meni je najzanimljivija autorova upotreba fusnota. Ja nisam baš njihova ljubiteljica - osobito u književnim djelima, a i inače mislim (kao što mi je davno rekla jedna profesorica), da ako je nešto važno treba ići u sam tekst, a ako je nevažno - onda ne treba ni u fusnotu! Bruno Vieira Amaral ima drugačiju logiku - koristi fusnote ne bi li 'ohladio' čitatelja, da se previše ne unese, fusnote su zapravo tu da bi ga vratile svijesti o čitanju, tj. da cijelo vrijeme bude prisutan u tome procesu.
Pogledajte cijeli razgovor:
Ranije sam ovdje objavila dva poglavlja iz tog romana.
Primjedbe
Objavi komentar