Nedavno mi je u ruke došla jedna jako zanimljiva knjiga, Bivše stvari portugalskog autora Bruna Vieire Amarala (1978). Nisam sigurna je li to zbirka kratkih priča, roman ili nešto treće, teško ga je žanrovski odrediti, sam je autor napisao da je to "nepotpuni rječnik, inventar amputiranih snova, sjećanja, tiskanih slova ili besmislemnih opisa". Objavila ga je izdavačka kuća Hena com, a prevela Una Krizmanić Ožegović.
Glavni lik se nakon životnih neuspjeha vraća na mjesto svoga odrastanja, Bairro Améliju, i ispisuje 'katalog likova' toga mjesta, ne bi li ih pokušao bolje razumjeti, upoznati - a u tome procesu sroditi se i s vlastitim korijenima. To je zapravo neka vrsta mapiranja svakodnevice, ali ne posve realistična - povremeno isklizne u magični realizam. Likovi se nižu po abecedi i pričaju priču jednog malog kvarta - tu su pijanci, lokalni pjesnici, majke koje su zbog besmislenog nasilja izgubile sinove, konobarice i sitni lopovi, tzv. obični ljudi koji su sanjali velike snove ali ih je život skršio...
Unatoč toj raspršenosti, nakon čitanja dobiva se uvid u relativno cjelovitu sliku života toga kvarta, njegovih stanovnika i njihovih preokupacija. Shvatila sam za vrijeme čitanja da mnoge od njih već dobro poznajem i svidjelo mi se što se tekst može čitati napreskokce, kao i svaki katalog - samo što je ovaj natopljen emocijama, tu su i život i smrt i rođenja i sprovodi i ljubavi i rastanci i gubici i nade...
U nastavku objavljujem dvije pričice, dva poglavlja, da se dobije dojam u tekstu, iako ga za potpuni doživljaj treba čitati cijeloga!
Beatriz
Svake noći gospođa Beatriz umorila bi se otpremajući narudžbe za desetke škampi u jastučićima za kafiće po kvartu, i još neke izvan kvarta. Dok joj je minijaturna televizija pravila društvo u kuhinji, mijesila je tijesto na kamenom pultu i kuhala meso od škampa u tavi. Zrak je bio ispunjen gustim mirisom, oštar, mirisao na kuhane škampe, blijedu seksualnu uspomenu na školjke na žaru.
Nakon što bi skuhala škampe i izmijesila tijesto, gospođa Beatriz odmorila bi se na drvenoj klupi, isprala usta i grlo gutljajem vina koji bi je smirio bez uspavljivanja, i gledala sapunicu na televiziji, mehaničke glasove i plastična lica koji su unedogled ponavljali tragedije, ali koje bi je i dalje dirnule, dok nisu pustili reklame, onda bi se gospođa Beatriz, osjetivši da joj se tijelo odmorilo i pomalo otupjelo, vratila svome poslu. Radila je punjenje i mjernom žličicom stavljala ga na tijesto, koje je rezala desertnim tanjurićem i koje je, nakon što bi ga presavinula, imalo oblik savršena polumjeseca. Zavaljala bi tijesto u brašno i žumanjak, da se prime krušne mrvice, i slagala ga u tucete na pleh s japanskim gravurama koje nigdje drugdje nije vidjela. Koliko god se trudila, nije se mogla sjetiti gdje ga je kupila. Zagrijala bi ulje u staroj tavi s ručkama i kad bi zacvrčalo, nježno bi ispustila jastučiće unutra. Ulje nije smjelo biti mlako jer bi se jastučići raspali, ali ni prevruće jer bi puknuli. Vlasnici kafića, pogotovo Teixiera, bili su čudni i zahtjevni:
„Gledajte, jučer su se žalili da u jastučičima nije bilo škampa.“
Gospođa Beatriz to je zanijekala, uvijek je stavljala duplo, što skoro nitko, da bi povećao ionako malu profitnu maržu, nije radio. I to je bila istina. Gospođa Beatriz običavala je staviti duplo punjenje škampa i njezini jastučiči uvijek su izgledali slasno i punašno. Na zagriz bi se osjetilo podatno tijesto, a potom, ni sekundu poslije, kremasto punjenje, nikad vodenasto. Izvanredni zalogaji gospođe Beatriz privukli su brojne mušterije. Kad je netko plićeg džepa organizirao proslavu vjenčanja u Baraci, jeftinoj dvorani koja je omogućavala da se sredstva usmjere na velike količine piva, ugovorio bi usluge gospođe Beatriz za pripremu zakuske: jastučići, pite, kroketi, kuglice od bakalara, pohanci. To je bilo najmanje tri dana posla, čak i ako bi upregnula prijateljice koje su bile velikodušno plaćene. S vremenom, i zato što joj nisu uvijek platili što su trebali, odustala je od vjenčanja i opskrbljivala samo kafiće, što nije bilo malo posla. Nakon što bi ispekla jastučiće, stavljala bi ih na obloženi pladanj s kuhinjskim papirom i čekala da se ohlade prije nego bi ih spremila u mušterijine plastične posude.
Posao nije bio loš. Omogućavao joj je dodatnu zaradu povrh mirovine i zaokupljao je noćima koje su joj, otkako su ubili Joãozinha, obično bile teške i tužne. Kuća je iziskivala ljudsku prisutnost, glasove koji bi udahnuli život predmetima koji su se skupljali po svim kutevima.
No Beatriz se i pronalzila u predmetima koje je skupljala: ostavila je za sobom cijeli jedan život, sa svim predmetima koji su ga ispunjavali, i sad je čuvala sve samo da bi je težina stvari držala prikovanom za zemlju. Da ne bi opet pobjegla. Kutije od cipela sa šalicama iz kafića u kojima je radila; pakiranja Ovomaltinea vrlo izblijedjele narančaste boje, prepuna paketića šećera; šivaće kutije s gumenim i metalnim naprstcima, koncem u svim bojama, iglama zabodenim u jastučiće; nikad otvorene boce brendija u obliku borca s bikovima donesene iz Španjolske prije više od dvadeset godina; čajni servisi; požutjele stare stranice; jedna jedina polica s knjigama; radio na baterije s prikazom europskih gradova koje nikad neće posjetiti; šivaća mašina na pedalu, zapuštena, više je nije koristila; prazne bočice parfema i jeftinih kolonjskih vodica pokraj kutije za nakit; glazbena kutija s figuricama balerine koja pleše na taktove Čajkovskog, u sjećanje na nešto što je moglo biti ženska taština; kompleti za krevet i kupaonicu nagomilani na komodi; izgubljene nade.
Kad bi otvorila bife u dnevnom boravku, proširio bi se slatki miris keksa i domaćih likera, kao da unutra diše srž kuće sa svim sjećanjima. Bio je to miris sličan onom iz smočnice, koji je bio metalni, jer tamo su se čuvale limenke hrane i alat, paketi tjestenine i sitni kućanski uređaji, i tamo bi, s vremena na vrijeme, otkrila godinama zaboravljenu teglu džema, odvijač, otkrhnuti čajnik. Ona, koja je bila mnogo više od inventara beskorisnih predmeta, bila je i sve to, hrđa u kutu hladnjaka, oštećena perilica suđa, muljave čaše koje su nadživjele Joãozinha, spremljene u ormare koje su izjedali vrijeme i nemar, pokrivene prašinom i tugom. Mislila je da će je stvari nadživjeti, čitave, kao vjerni svjedoci njezina prolaska svijetom.
Došla je iz Angole praznih džepova, s djetetom koje je trebala odgojiti, bez muža. Nikada kao prvih dana u kišnom i tužnom Lisabonu nije osjetila toliko unutarnje snage, toliko želje za pobjedom, toliko ljubavi prema sinu. Oprostila se s Angolom, sa svježim nedjeljnim povjetarcem u vrtu, s toplim mirisom kolača koji je ispunjavao kuću poznatom srećom, s muževnom toplinom suprugova tijela, oslonjena na njezino dok su prve zrake sunca svladavale otpor drvenih žaluzina, s dugim putovanjima do rijeke na koja su znali ići, gdje joj je muž pecao dok je sin, s puškom na ramenu, ciljao ptice načičkane na stablima baobaba i eukaliptusa, s poslijepodnevima kada su izlazili opčinjeni iz kina, jeli sladoled u slastičarnici Cascata i odugovlačili šetajući rivom, umireni od sunca koje se presijavalo na velikoj pješčanoj plaži. Beatriz je sve to pospremila u jednom kutu sjećanja, kojem se vraćala samo kad su joj suze mogle slobodno teći a da ih nitko, osim nje, ne mora trpjeti.
U toj kući sve što je postojalo bilo je u stanju mirovanja: vrijeme je stalo, kao da je ušlo kroz jedna vrata i nikada nije pronašlo izlaz, i sada je padalo poput prašine po sobnim biljkama, poput crna vjetra koji joj prekriva srce pepelom. Pospana, legla bi na kauč na bok i taj bi je pokret natjerao da pusti suzu koja nije bila suza, već voda koja je tekla u minimalnim količinama, tanašna nit koja se prirodno sušila na njezinoj umornoj koži. I kad bi zaspala, vraćala bi joj se noćna mora koja je više nije plašila: vidjela bi sina, samo bi ga vidjela, nije ga mogla čuti, kako leži u blatnjavoj i krvavoj lokvi, krv i blato tekli su iz njegova tijela. Beatriz mu je htjela prići, ali nije mogla. Bio je mrtav, ležao je na podu, utroba mu je izlazila kroz ranu. Beatriz bi se probudila. Bio je drugi dan. Naborane zavjese propuštale su tračke svjetlosti, zrake vrućine koje su padale na prašnjave biljke. Duboko bi udahnula. Svijeta nikako nije moglo nestati.
Meteorologija
Gradska župa Bairro Amélia pripada području doline rijeke Tejo, prosječne ljetne padaline manje su od 25 mm, i ne penju se iznad 95 mm između listopada i veljače. Zimi, kad se pojavi sunce, dani su posuti hladnim, zlatnim prahom. Na proljeće lastavice lete blizu svježe pokošene trave. Najesen, kao i svugdje drugdje, pada lišće. Starci odaberu ovo doba godine za umiranje, kad mnoštvo mokrog lišća po podu prouzroči dramatične padove, a iz peći se, kao iz poganskih kadionica, širi miris pečenih kestena. Za obilježavanje početka Korizme katolici organiziraju hodočašće po kvartu, hodaju sa svijećama koje gore u čašama i pobožno pjevaju tmurne napjeve. Za vrijeme karnevala bacaju se vodeni baloni na gospođe i debeli brkonje trulih zuba oblače hulahopke i suknje, i drmaju guzicama pred fotoaparatima. Neki oblače žensko donje rublje, no to nije nužno vezano za poklade. U kvartu ima pedera, ali nema lezbi; ima rogonja i kurvi, no nema prevarenih i nesretnih žena; postoje gospoda koja koriste kolonjsku vodu i ona koja se umivaju alkoholom nakon brijanja; ima žena koje stavljaju dezodorans u spreju a da se nisu okupale i ima muškaraca koji se peru samo nedjeljom – zagriju vodu u metalnom loncu na štednjaku, napune kadu i na kraju voda bude crna, a nakon što oteče u odvod, ostane crni obris uz rubove kade. Prosječna je godišnja temperatura 17°C. U ljetnim mjesecima popne se na 20°C, a dosegne maksimalnih 37°C u srpnju. Ima gospode koja stavi malo toaletnog papira na lice na porezotine od brijanja, potom to zaboravi i izađe van s bijelim točkicama sa sitnim crvenim mrljama po sredini; gospođe kupuju uloške Modess u dućanu, ali paze da ih sakriju na dno košare; ima ljudi koji dobro žive i kuća im je puna i ne zna se odakle im novac; uvijek ima jedna gospođa koja živi s kćeri samo da joj kuća ne bude prazna; toleriraju se pijanci i, ako su stvarno osebujni, prema njima se postupa blagonaklono; alkoholičara nema.
U Bairro Améliji, kad netko ugazi u govno na ulici, misli da je novac, ali to je samo govno na cipeli i mora obrisati cipelu o travu ili je namočiti u neku lokvu, ako je nađe, ili, kad dođe kući, oribati govno s cipele komadom kartona ili listom iz novina, i shvatiti da je govno na cipeli govno na cipeli, a ne novac. U određenim ljetnim danima odjednom padne puno kiše – kante vode u poplavljenim nizinskim područjima – ljudi trče ne bi li se sklonili pod arkadama, kiseli znoj miješa se s kišom, oni bazde na ostatke piva zaboravljenog u bocama. Ima gospođa koje se šminkaju, ali tek kad izađu van, vide da su im pukle hulahopke. Nema obiteljskog nasilja, ali mnoge žene provest će nekoliko dana izvan kuće i vratiti se s prišarafljenom vilicom, izbjegavajući krutu hranu dva tjedna; muževi, puni kajanja, nosit će im juhu u krevet, gladit će ih po kosi, ljubiti ih po glavi i govoriti im „ljubavi moja“; od raka ne umire nitko, nego od teških bolesti koje se ponekad neprimjetno razbuktaju i polako im jedu crijeva, od čega seru krv; ima žena koje jako vjeruju muškarcima i žena koje ne vjeruju nikome; ima muškaraca kojima se ne diže i šeću psiće odjevene u džemperiće; ima žena koje doručkuju kod kuće i žena koje svaki tjedan idu u Evin salon na frizuru. Vjetar po mogućnosti puše sa sjevera i sjeveroistoka, jači je u kolovozu, koji je ujedno najsuši mjesec. Ima jedan gospodin koji piše zahtjeve predsjedniku republike na plavom papiru s dvadeset i pet crta, a popodne, nakon što je pokupi iz škole, prođe suhim prstima po pamučnim gaćicama svoje unuke; ima žena koje piju pivo iz boce, kao lučki radnici, i ima muškaraca koji se deru kad ručak nije gotov na vrijeme; ima djece koja bježe iz škole pod odmorom i odlaze piti vino s radnicima na gradilištu; ima muškaraca umornih od života koji se objese telefonskom žicom i ne ostave oproštajno pismo; ima žena koje kupuju na dug u trgovini kod Venâncija i muškaraca koji mole Teixeiru da im stavi kavu i cigarete na račun; žena koje se pojave na prozoru kad se začuju kočnice u veselo subotnje jutro i žena koje, u tom istom trenutku, spuste rolete; žena koje su u tri popodne već zaključale vrata, žena koje trče na prvi autobus, muškaraca koji se vrate s posla i otiđu provesti poslijepodne u Hermínijevoj taverni, a kući se vraćaju s posljednjim psima; ima žena koje na bdjenjima maknu rubac s lica pokojnika kojeg su znale samo iz viđenja i poljube mu hladno lice; žena koje hodaju ruku pod ruku sa svojim muževima do kafića, muškaraca koji mirišu na lavandu i svetost i idu u crkvu, muškaraca koji su radili vani i to nije onako kako svi kažu, žena koje su bile jako lijepe u mladosti, muškaraca koji su stavljali briljantin nedjeljom i češljali kosu unazad, muškaraca sa zlatnim zubima i žena s istetoviranim rukama, žena koje viču na svoju djecu s intelektualnim teškoćama kad izađu van na sunce, djecu u kolicima i sa slinčekom, koju ljudi maze kao da uspavljuju bolesnog psa.
Ima i žena koje jedva čekaju otići odande, muškaraca koji nikad nisu uzeli slobodan dan, muškaraca koji daju onoliko koliko su primili, muškaraca koji gase čikove vrhovima kišobrana. Godišnje prosječno ima 266 sunčanih dana ako dimnjaci tvornice amonijaka ne izbace narančasti otrov koji smrdi na kuhani kupus i oboji nebo u boju smaka svijeta, padajući na nas, grešnike, poput biblijske i industrijske kuge. Ljeti se starice šeću pod suncobranima i s mokrim maramama na glavi. U kućama je pakao. Bairro Amélia gori.
** knjiga je objavljena u sklopu projekta "Europa iznutra i izvana".
--- Marija Ott Franolić
Primjedbe
Objavi komentar