Tekstovnica

Dugo sam odgađala pisati kritiku romana irske spisateljice Eimear McBride Manji smo boemi jer ono što me najdublje pogodilo za vrijeme čitanja gotovo je neizrecivo. To je stil koji me podsjetio zašto volim čitati, zašto se čitanje ponekad pretvara u konzumiranje, u nešto poput gutanja ili disanja u nekom neprirodnom, a opet poznatom i našem ritmu. Tekst je to iz kojeg sam teško izašla – a kad sam se konačno vratila – znala sam da više nisam ista, da me tekst izmijenio.  Siže romana Manji smo boemi toliko je banalan da bi mogao biti predložak za ljubavni roman kakav možete kupiti na kiosku. Mlada djevojka dolazi iz Irske u London studirati glumu i upoznaje starijeg glumca s kojim započinje turbulentni ljubavni odnos. No jezik romana, osobito njegovog prvog dijela, očuđen je, poetski i komprimiran tako da se dobiva dojam da ga je autorica izvukla iz samog nesvjesnog, iz predsvjesnog, iz faze u kojoj je nedovoljno artikuliran da bi bio izgovoren. Na stil se treba naviknuti, st...

Muškarac i žena nisu isto, ali su ljudi, oboje su čovjek. (Bosanac, 279)  Žene su od pamtivijeka Druge, snalaze se u uvjetima i pravilima koje nisu same stvorile, u važnostima o kojima nisu odlučivale. Neke od njih i same poštuju ta pravila, slijede te važnosti, čineći ih pritom još važnijima, rastući i u vlastitim očima. Druge se opiru, ljute, žele ići svojim putem, razmišljati, pro-mišljati, postavljajući i nezgodna pitanja, ponekad vičući ili psujući, a nekad pišući o svojoj ljutnji trezveno i beskompromisno. Po-jedinke koje odluče ići neuobičajenim stazama, one koje je Vesna Parun u autobiografskim zapisima Noć za pakost nazvala „žena opor, žena prijekor“, trebaju uzore, lakše im je ako se susretnu s iskustvima žena koje su se ranije suprotstavljale konvencijama, očekivanim obrascima mišljenja i življenja.  Knjiga Visoko čelo filozofkinje Gordane Bosanac tekst je koji propituje uvriježene obrasce. Odrasla je u prosvijećenoj obitelji, pa joj je trebalo dugo da s...

Zapisci pod uzglavljem japanske dvorske dame Sei Shōnagon, napisani krajem 10. stoljeća, jedinstvena su pojava u svjetskoj književnosti. Sei Shōnagon postala je u dvadeset i četvrtoj godini dvorska dama carice Sadako i pisala zapise deset godina dok je bila u njezinoj službi u današnjem Kyotu. Zapisci pod uzglavljem najstariji su primjer japanske književne vrste zuihitsu , u prijevodu su to „zapisi što slijede kist“.  U čitavom se razdoblju Heian (8. - 12. st) nije sačuvao nijedan drugi primjerak takva teksta, što ne znači da se nisu pisali. Vrijeme je to kad je u Japanu carski dvor bio središte kulture i umjetnosti. Prozu su obično pisale žene i to na japanskom, a muškarci su pisali na kineskom koji se smatrao kulturnijim.  Sei Shōnagon počela je voditi zapiske nakon što joj je Carica uslišila molbu i poklonila svežanj bilježnica kako bi od njih načinila „uzglavlje“: zbirku zapisa koje će čuvati na pristupačnom, ali skrivenom mjestu. Izgleda da je u početku pisala z...

Oduvijek preferiram čitati dulje forme – što deblje romane – jer mogu zaroniti u neki drugi svijet, dobro upoznati njegove likove i njihove odnose, doživjeti njihovu klimu, isprobati jela koja kuhaju, potpuno se saživjeti s njihovim fikcionalnim životima. Pripovijetke su mi prekratke – jer taman kad su me radnja i atmosfera zarobile priča je gotova i teško mi se s novom pričom prebaciti u drugi svijet. Kratke priče donedavno nepoznate američke spisateljice Lucije Berlin (1936-2004), objavljene u izdavačkoj kući Oceanmore pod naslovom Priručnik za spremačice , potpuno su nešto drugačije. Sve su priče motivski povezane, često prikazuju iste likove iz raznih perspektiva. Uz autoričin tankoćutan senzibilitet, snažnu emocionalnost i empatiju prema gubitnicima koji žive s one strane američkog sna – taj me svijet zarobio do zadnje stranice. Alkohol kao pokretač Lucia Berlin čitatelje rastura hiper-realističnim i minimalističkim stilom, poput Čehova. Nema suvišnih riječi ...

Nisam namjeravala čitati Knausgårda , Moju borbu . Svi ga čitaju, stalno je posuđen u knjižnicama, imam zazor prema bestselerima i ne sjećam se masovno popularne knjige koja me nije razočarala. Ipak, znatiželja je bila jaka, osobito jer je tekst autobiografski. Uzela sam prvu knjigu iz ciklusa i planirala je pročitati 's ventilatorom', dobiti uvid u stil i način pisanja. Teško sam se mogla pripremiti na iskustvo koje je uslijedilo. Na hrvatski su prevedena i u izdavačkoj kući OceanMore dosad objavljena četiri romana od šest koliko ih ciklus ima, i pročitala sam u dahu sva tri dostupna u knjižnicama.  Već me prva rečenica prvog romana posve usisala u tekst, gledala sam svijet Knausgårdovim očima i njegov mi je svemir postao opipljiv. Autor Moje borbe prikazuje se kao ranjivi muškarac koji preuzima brigu za druge, osobito za svoju djecu, istovremeno se boreći s vlastitim demonima i slabostima, te pokušavajući redefinirati svoje mnogostruke uloge – ulogu oca, sina, supruga...

Prošle je godine Nobelom za književnost nagrađena Bjeloruskinja Svetlana Aleksievič . Njezine se knjige sastoje od dijelova ili cjelokupnih intervjua s "običnim" ljudima koji prepričavaju svoju svakodnevicu za vrijeme velikih povijesnih i društvenih previranja – Drugog svjetskog rata ( War's Unwomanly Face , 1988), Sovjetsko-afganistanskog rata ( Zinky Boys , 1990), katastrofe u Černobilu ( Voices from Chernobyl , 1997), dok je na hrvatski prevedena samo njezina posljednja knjiga o raspadu SSSR-a, "Rabljeno doba".  Vrlo je intrigantna njezina prva knjiga "Rat nema žensko lice". Rat se obično povezuje s muškarcima, bitkama i vojskovođama, pobijeđenima i poraženima. U školi se uče godine, države i imena onih koji su tzv. "običnim ljudima" naredili da se krenu boriti. Pitamo li se što su vojnici nosili na frontu, što su jeli, tko im je kuhao? Što ih je mučilo osim opasnosti od ranjavanja ili smrti? Svakodnevica se rijetko dokumentira, od...