Prošle je godine Nobelom za književnost nagrađena Bjeloruskinja Svetlana Aleksievič. Njezine se knjige sastoje od dijelova ili cjelokupnih intervjua s "običnim" ljudima koji prepričavaju svoju svakodnevicu za vrijeme velikih povijesnih i društvenih previranja – Drugog svjetskog rata (War's Unwomanly Face, 1988), Sovjetsko-afganistanskog rata (Zinky Boys, 1990), katastrofe u Černobilu (Voices from Chernobyl, 1997), dok je na hrvatski prevedena samo njezina posljednja knjiga o raspadu SSSR-a, "Rabljeno doba".
Vrlo je intrigantna njezina prva knjiga "Rat nema žensko lice". Rat se obično povezuje s muškarcima, bitkama i vojskovođama, pobijeđenima i poraženima. U školi se uče godine, države i imena onih koji su tzv. "običnim ljudima" naredili da se krenu boriti. Pitamo li se što su vojnici nosili na frontu, što su jeli, tko im je kuhao? Što ih je mučilo osim opasnosti od ranjavanja ili smrti? Svakodnevica se rijetko dokumentira, odbacuje se kao trivijalna. Rijetko se uzimaju u obzir i muški vojnici, a što je sa ženama koje su se borile?
Rat nema žensko lice sastoji se od intervjua sa ženama koje su sudjelovale u Drugom svjetskom ratu, snimljenih od 1978. do 2004. Govore vojnikinje, medicinske sestre, telegrafistice, partizanke, vojne kirurginje, avijatičarke, protutenkovske inženjerke i druge. Nižu se nevjerojatni detalji i anegdote. Svjedočanstva su to iz ženske povijesti, oduvijek razasute po nekonvencionalnim povijesnim izvorima - ceduljicama, spomenarima, kuharicama, rijetkim ženskim autobiografskim zapisima, i naravno sjećanjima žena samih.
Intervjuirane su žene koje su se borile na frontu i one iza kulisa – kuharice, švelje ili pralje. Premda je u ratu bilo sve izvanredno, život nije stao, vojnici su trebali biti nahranjeni i obučeni. Kao što kaže jedan sugovornik iz knjige o Černobilu:
Još je uvijek to bio svijet ljudi... Ne može se stalno živjeti u strahu, nitko to ne može, pa kad prođe neko vrijeme normalan se život nastavlja… Muškarci su pili votku, kartali se, pokušavali naći djevojke, imali djecu. (90)
U traganju za nepoznatom, ženskom pričom iz Drugog svjetskog rata, Svetlana Aleksievič posegnula je za novim žanrom. U predgovoru objašnjava da je tražila formu koja odgovara njezinu viđenju svijeta, načinu na koji je "podešeno njezino oko". Domislila se romanu sastavljenom od glasova samog života. Uobičajenije je da autori svoje teze potkrepljuju svjedočanstvima, ali Svetlana Aleksievič odlučila se za "siroviju", životniju verziju, u kojoj nema komentara autorice ili su oni svedeni na minimum. Formu u kojoj život "govori" zadržala je u svim svojim knjigama. U govoru na dodjeli Nobelove nagrade samu je sebe s pravom nazvala "ljudskim uhom", jer daje glas obespravljenima i nečujnima, koji bi bez njezinih zapisa bili nevidljivi.
U knjizi "Rat nema žensko lice" četrdeset godina nakon rata žena se sjećaju, plaču i govore. Gotovo sve spominju idealizam zbog kojeg su ratovale: …učili su nas da smo domovina i mi jedno (78), iako su bile premlade i preslabe:
Vukle smo na sebi muškarce koji su dva-tri puta teži od nas. A ranjeni su još teži. Vučeš i njega i njegovo oružje, on još na sebi ima šinjel, čizme… A sama ti imaš četrdeset osam kilograma – težina balerine. Sada ne mogu vjerovati… (89)
Jedna je žena toliko mlada otišla u rat da je u rovu dobila prvu menstruaciju i vrištala da je ranjena, dok se nije našao liječnik koji joj je sve objasnio. Druga je vjenčanu haljinu sašila od njemačkog padobrana. Nije bilo malih cipela, u velikim su čizmama jedva hodale, a muški su im kaputi bili veliki i teški.
Na frontu su rađale: Djevojčicu sam rodila četrdeset treće. Muž i ja smo došli u šumu i prišli partizanima. U močvari, na stogu sijena sam je rodila. Pelene sam na sebi sušila, stavim je pod pazuho, zagrijem i opet povijem. Okolo je sve gorjelo… (71-2). Opasnosti ih nisu riješile srama: Muškarci založe lomaču, istresaju uši, suše se. A kud ćemo mi? Otrčimo iza nekog zaklona i tamo se presvlačimo…. Sigurno neću spaljivati uši s muškarcima. Sramota je.(201)
U ratu su se susretale s podozrivošću nadređenih koji često nisu mislili da žene mogu biti dobre vojnikinje, a nakon rata s dvostrukim standardima – muškarci koji su došli s fronta dočekani su kao heroji i mladoženje, a one kao nepoželjne kurve. Žene su im dobacivale 'Znamo što ste tamo radile! Zavodile naše muškarce! Frontovske drolje… Kučke vojničke…' (250) Ali i same su „frontovke“ pounutrile stereotipe - jedna se uvrijedila kad ih je komandir na ručku htio ponuditi nečim slatkim: Za što nas on smatra? Došle smo da ratujemo… a on nas ne prima kao borce, već kao djevojčure. (41).
Velika je tema ove knjige na što se sve ljudi mogu naviknuti:
Kada sam prvi put vidjela ranjenika, pala sam u nesvijest. Posle sam se navikla. Kada sam prvi put dopuzala do vojnika pod paljbom, derala sam se toliko da se činilo da sam nadglasala buku borbe. A onda sam se navikla… Poslije deset dana sam ranjena. Geler sam sama izvadila i sama sam se previla… (88)
"Slušajući" ova svjedočanstva sjetit ćete se uzrečice da je istina čudnija od fikcije, kao što kaže jedna sugovornica:
Vi ste pisac! Izmislite nešto sami. Nešto lijepo. Bez prljavštine, bez izbljuvaka… Bez mirisa votke i krvi… nešto što nije tako strašno kao život. (216)
Bez obzira dokumentiraju li stvarnost neposredno nakon černobilske tragedije ili doživljaje Drugog svjetskog rata nakon 40 godina, knjige Svetlane Aleksievič predstavljaju čudesno mapiranje ljudskosti. Svjedočanstva grade fascinantnu sliku čovjeka i društva, a tzv. male ljudske priče i ne čine se tako malenima jer iz njih izviru najdublje emocije, iz njih frca život. Cjelokupno djelo ove Nobelovke usmjereno je na tzv. "male" ljude (no tko su veliki, čija je priča vrijedna slušanja?). Prava je to svakodnevica - možda nepouzdana, fragmentarna i subjektivna, ali ništa u životu nije savršeno i objektivno, pa je i znanje uvijek situirano, ideologizirano i podložno naknadnoj pameti.
Ne treba usmena svjedočanstva smatrati puno nepouzdanijim od iščitavanja tzv. službenih povijesnih izvora. Kad povjesničari dođu do izvora, prvo ga odabiru, iz nekog su se razloga odlučili baš za tu temu, stoga i službena povijest vrvi subjektivnošću. Isti povijesni izvor razni povjesničari interpretiraju na različite načine. Da je sa ženama koje su proživjele Drugi svjetski rat razgovarao netko drugi a ne Svetlana Aleksievič, ispitanice bi možda govorile drugačije. Druga bi osoba sigurno odabrala različite dijelove intervjua, svjedočanstva ne bi bila posložena i predstavljena na identičan način. I sama autorica piše da bi danas možda postavljala druga pitanja o ratu.
Svetlana Aleksievič nije prva koja se bavi usmenom poviješću, nije prva koja dokumentira život, niti se prva sjetila važnosti emocija, ali to sve ne umanjuje njezinu ideju. I teorija je prepoznala važnost emocija, stvorila termin afektivni obrat, uvidjevši da je bez istraživanja emocija i emocionalnih istraživanja neke društvene i osobne fenomene nemoguće objasniti. Premda se njezine knjige sastoje od glasova drugih, autorica je prisutna u njihovu izboru i konzistentnom pokušaju dokumentiranja i shvaćanja života.
Sigurno se slaže s ovom sugovornicom:
Znate, u ratu smo ovako mislili: 'Samo da preživimo… Kako će poslije rata ljudi biti sretni! Kako će biti sretan, kako će lijep biti život! Ljudi koji su toliko toga preživjeli suosjećat će jedni s drugima, koliko će dobra biti u njima… Nismo u to sumnjali. Ni najmanje. E moja zlatna … Ljudi kao nekad mrze jedan drugog. Ponovo ubijaju. To mi je neshvatljivo… (317)
Jedan autoričin komentar sažima cjelokupnu ideju njezina djela: Razmišljam o tupom ponavljanju života. (277) Kazivači opisuju individualne sudbine, ali i velikim događajima i društvenim procesima daju ljudsko lice, stvarajući narativ nužan za razumijevanje proživljenoga. Između nas i stvarnosti postoje naši osjećaji, zaključuje Svetlana Aleksievič, i iz knjige u knjigu istovremeno daje smisao i osjećajima i ljudskosti i stvarnosti. Jedan sugovornik tako kaže:
Pitam se zašto su svi šutjeli o Černobilu, zašto naši pisci nisu o tome pisali – pišu o ratu, o logorima, ali ovdje šute. Zašto? Mislite li da je to slučajno? … Premalo znamo pa ne možemo iščitavati neka značenja. Nismo za to sposobni. Ne možemo to smjestiti u svoje ljudsko iskustvo… (86)
Nadam se da će se u Hrvatskoj naći izdavač koji će prevesti knjigu "Rat nema žensko lice", koja je za sada čitateljima dostupna u srpskom prijevodu (Čarobna knjiga, 2015). Svetlana Aleksievič zaslužila je Nobelovu nagradu. Kad žene imaju slobodu izražavanja i mišljenja, kad se ne drže strogo zadanih kanonskih pravila o književnosti o kojima su učile na obično dosadnim satovima lektire, rađaju se novi i zanimljivi žanrovi.
"Romani glasova" Svetlane Aleksievič nisu ni fikcija niti novinarstvo, već najbolji mogući način dokumentiranja života. Oni su najbliži životu samom. Ispovijesti su to koje čitatelje nukaju na razmišljanje o vlastitome životu, uspoređivanje svoga društva s onim iz intervjua, zamišljanje novih načina bivanja, ophođenja s ljudima, želju za promjenama i životom u boljem svijetu. Tekstovi su to koji angažiraju i mijenjaju čitatelje, i u tome je njihova snaga i vrijednost.
--- Marija Ott Franolić
Tekst je prvi put objavljen 16. ožujka 2016. na portalu Moderna vremena
U međuvremenu su na hrvatski prevedene dvije knjige Svetlane Aleksievič: Černobilska molitva (2016., prev. Dariya Pavlešen i Domagoj Kliček) i Rat nema žensko lice (2019., prev. Kristijan Poklečki), kod izdavača Edicije Božičević.
Primjedbe
Objavi komentar