Nisam namjeravala čitati Knausgårda, Moju borbu. Svi ga čitaju, stalno je posuđen u knjižnicama, imam zazor prema bestselerima i ne sjećam se masovno popularne knjige koja me nije razočarala. Ipak, znatiželja je bila jaka, osobito jer je tekst autobiografski. Uzela sam prvu knjigu iz ciklusa i planirala je pročitati 's ventilatorom', dobiti uvid u stil i način pisanja. Teško sam se mogla pripremiti na iskustvo koje je uslijedilo. Na hrvatski su prevedena i u izdavačkoj kući OceanMore dosad objavljena četiri romana od šest koliko ih ciklus ima, i pročitala sam u dahu sva tri dostupna u knjižnicama.
Već me prva rečenica prvog romana posve usisala u tekst, gledala sam svijet Knausgårdovim očima i njegov mi je svemir postao opipljiv. Autor Moje borbe prikazuje se kao ranjivi muškarac koji preuzima brigu za druge, osobito za svoju djecu, istovremeno se boreći s vlastitim demonima i slabostima, te pokušavajući redefinirati svoje mnogostruke uloge – ulogu oca, sina, supruga, pisca ili poznate osobe.
Autobiografske tekstove čitam jer me zanima život i autorova ili autoričina osobnost, a njihove probleme, razmišljanja, uspone i padove mogu uspoređivati sa svojima. Omogućuje mi to promjenu perspektive i razmatranje sviđa li mi se ta osoba. Autori u privatnim tekstovima pretaču svoja iskustva u tekst i time nam proširuju doživljaj vlastitog života – stoga popularnost autobiografskih tekstova uopće ne čudi. Francuski teoretičar Philippe Lejeune zapisao je čak da takvi tekstovi imaju veliku mogućnost postati dominantnim žanrom 21. stoljeća.
Urezan život
Malo je tema koje Knausgård u Mojoj borbi ne dotiče, pa tako objašnjava i svoju težnju autobiografskom pisanju, i to željom za što autentičnijim izražavanjem sebe. Fikcija ga je razočarala, sve što je čitao od drugih autora djelovalo mu je jednoobrazno, a kad je pisao činilo mu se da i on samo izmišlja, i to ga nije zadovoljavalo:
Izmišljeno nema vrijednost, dokumentarističko nema vrijednost. Jedino u čemu sam vidio vrijednost, što je još imalo smisao, bili su dnevnici i eseji, oblici književnosti gdje se ne radi o pripovijedanju, gdje se ne radi ni o čemu, nego sadrže samo glas, glas vlastite osobnosti, život, lice, pogled na koji možete naići. Što je umjetničko djelo ako ne pogled u drugu osobu?
Dnevnici, autobiografije, memoari, autobiografski romani nisu sam život – oni su napisani tekst o životu. Tako je i s Mojom borbom – s time da se ovaj ciklus romana toliko tijesno približio životu da je teško sjetiti se knjige s kojim bi se mogao usporediti. Kao da je život duboko urezan u njega, a ne u njemu opisan. Autora kritičari uspoređuju s Proustom, ali to ga pozicionira u pretjerano književnu ladicu, moglo bi se pomisliti da je sofisticiraniji nego što zapravo jest. Moja borba je više autofikcija i nije stilski kvalitetan tekst kao Traganje za izgubljenim vremenom, nedostaje mu profinjenosti, izbrušenosti, autor čitatelju donosi sirovi život s nizom detalja, ponekad i zamornih. Neobjašnjivo je da se ova knjiga ne može prestati čitati dalje čak i kad se od silnih detalja umorite, čak i kad se pitate kamo svo to nabrajanje vodi. A zapravo ono nikuda i ne vodi, autor čitatelje – i samoga sebe – ovim ciklusom podsjeća da se život sastoji od niza ponavljanja i da ponekad treba pristati na postojeće stanje stvari, uživati u svijetu umjesto da tražimo izlaz iz njega.
Najveća je kvaliteta ove knjige – zbog koje je nemoguće ispustiti je iz ruku i zato je s pravom bestseler – njezina iskrenost. Iskrenost i autentičnost postale su izlišne kategorije u književnoj kritici, otkad se na književnost gleda kao na manje-više odvojenu od života, kao da joj kvaliteta raste baš onda kad je od njega najudaljenija. No privatnim ispovijestima, bili zapakirani i u roman, iskrenost i autentičnost podižu vrijednost. A Knausgårdova je iskrenost razorna. Ako se radi samo o vrlo vješto opisanom prividu iskrenosti – to ovom ciklusu ne umanjuje značaj. Moja borba velebno je štivo o životu, o prijateljstvima, ljubavima, seksualnosti, odnosu djece i roditelja, pisanja i života, o pomiješanim autorovim osjećajima ponosa, beznačajnosti i želje za prihvaćenošću, te o smrti kao o normalnoj sastavnici života. Knausgård je u tekstu dojmljivo i detaljno opisao svoj život, stvarajući fascinantnu i originalnu poemu o svakodnevici, opisujući je tako da se dobiva dojam da joj se istovremeno divi i ne podnosi je, nudeći nam uvid u realne i poznate kontradikcije života.
Image Credit: Beowulf Sheehan/PEN American Center
Važnost roda
S jedne strane to je tekst o banalnostima, kupovanju namirnica, ispijanju kave s prijateljima, gubitku i pronalasku mobitela, okusu doručka ili mirisu kuće, a onda odjednom, neočekivano, u nizu svakodnevnih običnosti sakrivene su apstraktnije misli o životu, gotovo filozofske mudrosti: Nije točno da se svi rađamo isti i da nam životni uvjeti čine živote različitima, obrnuto je: rađamo se različiti a životni nam uvjeti čine živote sve sličnijima. Ili: Pamćenje nije razumna veličina u životu. A nije iz jednostavnoga razloga: pamćenje ne stavlja istinu na prvo mjesto. Takve misli ovaj tekst drže na okupu, čine taj rasuti teret većim od svakodnevnoga, koherentnijim od fragmentarnoga.
Poznato je iz medija da su autora napali pa čak i tužili članovi obitelji i prijatelji zbog toga što je pisao o njima – osobito je bespoštedan prema svome ocu, iako će na jednom mjestu priznati da zbog njega i piše, čak i ako nije toga od samoga početka bio svjestan. A upravo autorove britke primjedbe o drugim ljudima doprinose kvaliteti ovoga teksta, jednako one o obitelji kao i o ljudima koje će tek jednom susresti:
Ne smetaju mi nezanimljivi ili neoriginalni ljudi, oni znaju imati druge, važnije, osobine, kao što su toplina, pažljivost, srdačnost, smisao za humor i sposobnost vođenja zabavnih razgovora, zrače sigurnošću, znaju postići da im obitelj funkcionira ali u društvu nezanimljivih ljudi koji za sebe misle da su neobično zanimljivi i time se razmeću postane mi gotovo fizički loše.
Moja borba je rodno vrlo zanimljiv tekst. Rod je u dobroj mjeri društveno uvjetovan - od pelena nas guraju u ružičasta kolica ili tamno plave benkice, a odgojiteljice u vrtiću još uvijek opominju dječake da ne plaču. Ali i dalje isključivo žene rađaju djecu i u puno se većoj mjeri za njih brinu, osobito u najranijim razdobljima njihova razvoja. Stoga nije čudno da ženska autobiografska proza obiluje scenama u kojima su djeca nervozna, gladna, nemoguća, autorice na rubu živaca, ili su pak djeca zadivljujuća, ali iscrpljuju psihički i fizički, briga za djecu često je prazna i naporna, ona oduzimaju toliko vremena, beskrajno mnogo vremena koje bi se moglo utrošiti na pisanje ili druge kreativne aktivnosti.
Novi modeli muškosti
Knausgårdova svakodnevica natopljena je onim što se tradicionalno, čak „prirodno“ smatralo ženskim dužnostima. Moja borba, barem u prve dvije knjige, opisuje način života u kojem djeca i obitelj zauzimaju velik dio autorova dana:
Tad se radi o preživljavanju jutra, o ona tri sata pelena koje treba promijeniti, odjeće koju treba odjenuti, doručka koji treba servirati, lica koja treba umiti, kose koju treba počešljati i složiti u frizuru, zube koje treba oprati prepirki koje treba izbjeći, udaraca koje treba spriječiti, skafandera i buca koje treba navući, prije nego što sa sklopivim dvostrukim kolicima u jednoj ruci i dvjema djevojčicama koje guram naprijed drugom rukom, ne uđem u dizalo, u kojem pri spuštanju nerijetko bude puno naguravanja i buke, a onda van na hodnik, gdje ih smjestim u kolica, stavim im kape i rukavice i izguram ih na ulicu, već punu ljudi koji idu na posao, pa ih deset minuta poslije ostavim u vrtiću i time dobijem gotovo pet sati slobodno da mogu raditi prije nego što ponovo zaredaju djeci nužne rutine.
Moja borba tematizira problem o kojem su već pisale mnoge spisateljice – primjerice Sylvia Plath ili Marina Cvetaeva – da vrijeme provedeno s djecom ne omogućuje dovoljno potrebne samoće za kreativno izražavanje. Bi li se zbog toga Moja borba mogla tretirati kao ženski autobiografski tekst, i to bez da se upadne u stupicu esencijalizma? Činjenica jest da Knausgård iscrpno tematizira pitanje odgoja djece i svakodnevne borbe s partnericom za malo slobodnog vremena i prostora.
Nisu samo ružičasta kolica dokaz rodne konstrukcije svakodnevice – niti su djeca primarno ženska domena – mi smo je takvom napravili, ženska briga za djecu nije prirodna nego društvena činjenica, ali to se može promijeniti čim muškarci preuzmu ravnopravnu brigu o djeci, kao što Knausgård pokazuje. Više se brine za djecu od svoje partnerice, pa primjećuje:
U klasi i kulturi kojoj pripadamo značilo je to da oboje preuzimamo istu ulogu, onu koja se prije nazivala ženskom. Bio sam vezan kao Odisej. Da sam se htio osloboditi, mogao sam, ali bi time izgubio sve što sam imao. Tako je ispalo da sam hodao Stockholmom, moderan i feminiziran s bijesnim čovjekom iz devetnaestog stoljeća u sebi.
Opisuje i toliko nevjerojatnu sliku da ju je teško mogao izmisliti: dok je hodao gradom s troje male djece i gomilom vrećica iz dućana grupa turista ga je slikala – valjda da u svojoj zemlji pokažu tipičnog Norvežanina?
Tema promjene odnosa očeva prema djeci osobito je zanimljiva nakon čitanja trećeg dijela ciklusa, koji je nešto slabiji od prva dva ali je zanimljiv jer nam objašnjava otkud autor dolazi, koja su ga iskustva oblikovala u djetinjstvu. Ondje dolazi do izražaja Knausgårdov strah od patrijarhalnog oca, njegovo pokoravanje tom dominantnom ocu – koji mu je tako strašan da radije jede odvratno ukiseljeno mlijeko s pahuljicama nego da mu kaže da se ukiselilo i time si stvori neki problem od ranog jutra. Stoga autor svojim velikim uspjehom drži činjenicu da ga se vlastita djeca ne boje.
Osjećaji su jako važni u ovom romanu, u tekstu je stalno prisutan antagonizam između autorove pretjerane osjećajnosti i srama zbog pokazivanja osjećaja: on često plače kao curica, u djetinjstvu ali i odrasloj dobi, njega i djevojčice u razredu tuku dok im se on bezuspješno pokušava oduprijeti, a otac ga ismijava jer ne može izgovoriti r, što ga također ranjava do suza. U opisivanju osjećajnog reagiranja na svakodnevne pojave također se primjećuje autorov osjećaj da se nalazi između modernog i feminiziranog, ali i bijesnog devetnaestostoljetnog muškarca. Autor je '68. godište i zbog svoje je osjetljivosti i stupnja obrazovanja svjestan da su nam potrebni novi modeli muškosti. Oni još nisu opisani, možda su još na razini eksperimenta, jer tisuće godina patrijarhata nije lako samo tako odagnati, ali čini se da je on na dobrom putu.
Da ju je pisala žena...
Moja borba uspješno dočarava čitav svemir vezan za djecu, ne samo neposredno bavljenje njima već i nužno uspoređivanje s drugim roditeljima, osjećaj različitosti i pitanje kako to da druge obitelji izgledaju bolje i „normalnije“:
Djeca su čista, odjeća im je lijepa, roditelji su sretni, a ako ponekad i povise glas, nikad ne stoje i ne urlaju na njih kao idioti. Vikendom odlaze na izlete, ljeti unajmljuju kuću u Normandiji i hladnjak im nikad nije prazan. Rade u banci ili bolnici, u kakvoj informatičkoj tvrtki ili lokalnoj upravi, u kazalištu ili na fakultetu. Zašto bi me činjenica da pišem isključila iz toga svijeta? Zašto bila činjenica da pišem bila kriva za to što nam sva kolica izgledaju kao da smo ih našli na smetlištu? Zašto bi činjenica da pišem bila kriva za to što u vrtić dolazim s luđačkim pogledom i lica pretvorena u grotesknu masku frustracije? Zašto bi činjenica da pišem bila kriva za to što djeca sve rade po svome, bez obzira na posljedice? Odakle dolazi sav taj nered u našem životu?
Feministica i novinarka Katie Roiphe primjećuje da Moja borba ne bi bila toliko zapažena da ju je napisala žena – bila bi ona još jedna u nizu narcisoidnih autorica koje gnjave s detaljima o djeci i kućanskim obavezama, te bi se čitatelji mogli zapitati po čemu je njezino iskustvo vrijedno spomena. Važnost autorica i priča o njihovim životima zaista se ne može dovoljno istaknuti – ali Knausgårdovo iskustvo opisano u ovom ciklusu – bilo ono potpuno autentično ili više fikcionalizirano nego što se čini na prvi pogled – ne treba umanjivati. Moja borba nudi mnogo aha-trenutaka, rečenica zbog kojih ćete se grohotom smijati ili rastapati od ganuća, detalja koje većina (pre)poznaje – o odnosu supružnika, nevoljama s neuračunljivim susjedima, kompleksnim odnosima s roditeljima i vlastitom djecom, mladenačkim snovima o bendovima i ludim tulumima, problemima vlastite ambicije i karijere, te trenutka kad smo znali da nekoga toliko volimo da s njime želimo djecu.
Tema koju će (još uvijek) većinom prepoznati žene je svakako balansiranje između roditeljstva i karijere. Na sreću, s tim se problemom sve više nose i muškarci. Onog trenutka kad muškarci preuzmu veći dio brige za odgoj, djecu i kućanstvo, kad sami počnu primjećivati i primjenjivati nove modele muškosti – svima će nam se svakodnevica promijeniti. Žene 21. stoljeća sve više rade, školuju se, izbivaju iz kuće, svoje navodno „prirodne“ okoline – odavno nam je model majke hraniteljice i oca koji će obitelj ekonomski zbrinuti postao neadekvatan.
Kao što ženama trebaju autobiografski testovi drugih žena da bi im u patrijarhatu služili kao modeli za slobodno izražavanje vlastite osobnosti i bavljenje kreativnim aktivnostima, tako su i muškarcima potrebni tekstovi drugih muškaraca koji će im ukazati na inovativne vrste muškosti i očinstva. Prijeko su nam potrebni novi putokazi do obiteljskog života koji funkcionira u svoj svojoj nesavršenosti. Ovoliko čitan, originalan, zanimljiv i iskren roman kao što je Moja borba čini se kao gotovo savršen primjer.
--- Marija Ott Franolić
Tekst je originalno objavljen 6. rujna 2017. u Magazinu Gradske knjižnice Rijeka.
Primjedbe
Objavi komentar