Dugo sam odolijevala čitati Luku Bekavca . Mislila sam da su njegovi tekstovi komplicirani, neprohodni, da je to žanrovska književnost - znanstvena fantastika, koju uglavnom ne čitam - i da će mi sve to biti strano. Osim toga, Luka je doktorirao na J. Derridau , i to je samo učvrstilo moj stav da je ta literatura sigurno previše kompleksna za mene. Bila sam potpuno u krivu - i kad sam ga počela čitati - nisam mogla stati. Njegovi tekstovi nisu komplicirani, samo su specifični. Nijedan hrvatski suvremeni autor nije usporediv s njim, nijedna autorica, da se poslužim klišeom - on je definitivno naš ali svjetski i ne mogu vjerovati da ne govorimo više o njemu, da ne pišemo više o njegovim knjigama, da nije nagrađivaniji i prisutniji na književnom polju. Počela sam prošlo ljeto - posudila sam knjigu Uvod u novi bezdan (Fraktura, 2024.) u kojoj su sadržana njegova tri romana: Drenje , Viljevo i Policijski sat . Od prvih stranica mi je bilo jasno da se tu radi o p...
O književnosti, o čitanju kao mišljenju, o nužnosti pisanja i o onim trenucima kad se sretnemo s lijepim, s umjetnošću i kreativnošću. Piše Marija Ott Franolić