U moru hiperprodukcije, u vrijeme kad su pogledi medija, pa i mnogih kritičara, usmjereni na književne nagrade sumnjive kvalitete i osrednje tekstove, kad smo potpuno okrenuti anglosaksonskim tekstovima i autori(ca)ma - može se dogoditi da nam vrhunska književnost na nekom manjem jeziku potpuno promakne, čak i kad nam je vrlo blizak. Nedavno sam otkrila makedonskog pisca Vladu Uroševića. On je makedonski klasik, njegova su sabrana djela objavljena u deset knjiga, pisao je poeziju, kratke priče, romane, putopise, kritike, knjige o slikarstvu i fantastici.... Pravi pisac, erudit pun duha koji nas podsjeća da je književnost uvijek jezik i stil, da je nejasna, ne-do-kraja objašnjiva, da se u istom tekstu može opetovano i opetovano uživati.... Prvo sam čitala njegove priče Brod Skoplje koje je odabrao i odlično preveo Borislav Pavlovski, a objavio Tim press.
Prvu zbirku priča Urošević je objavio 1969., a zadnju 2023., i u ovom se izboru Borislava Pavlovskog vidi kako mu se kroz godine poetika mijenjala. Rane Uroševićeve priče imaju u sebi element gotike, čitaju se kao spoj E. A. Poea i Maupassanta, pune su slutnji, jeze, natopljene su mrakom, vodom, vlagom i mirisima plijesni. Drugi dio priča više je borgesovski, postmodernistički - to su priče u koje uđeš kao u labirint i povremeno ti se čini da si nabasao na izlaz, ali onda se i svaki taj pokušaj pokaže iluzijom. Tu su staretinarnice natrpane mističnim predmetima od kojih svaki priča neku svoju priču, pa priče s "duplim dnom" koje imaju nekoliko završetaka ili sredina, tu je povijest koja se miješa sa sadašnjošću i nekim vječnim izvan-vremenom, pa izmišljeni rukopisi koji pričama daju vjerodostojnost, pa priče koje se potpuno sastoje od snova, koje su koherentne na neki potpuno nekoherentni način, u kojima se najbolje vidi koliko je pisac pod utjecajem nadrealizma.
Po naslovnoj priči "Brod Skoplje" Danijel Žeželj je 2018. objavio strip Devet života i to dokazuje da nas umjetnost zove na daljnja stvaranja, na umjetnički odgovor na ono čemu smo upravo svjedočili. Mene su ove priče pak potaknule na daljnja čitanja - uzela sam Maupassanta, Poea i Borgesa.
Nakon toga čitala sam Uroševićev roman-bajku Zmajeva nevjesta (prev. Ivica Baković, Mala zvona, 2024., ilustracija na naslovnici Doria Jantolić) i to je nešto posve drugačije, ali jednako impresivno. Priča počinje kao prava bajka, mladiću Denku zmaj otme sestru i on kreće na put ne bi li je oslobodio. Na putu susreće brojne živopisne likove koji mu pomažu ili odmažu u njegovoj potrazi. Roman je vrlo suptilno duhovit - primjerice, Denka prati jedan Štakor je puno obrazovaniji od njega, između ostaloga i zbog toga što je progutao dvije enciklopedije - jednu Larousse i jednu Britannicu! Roman je oslonjen na slavensku mitologiju - tu ćete naići na domaće, na bauke, karakondžule i sl. Ovo je štivo za odrasle i za (malo stariju) djecu. Jezik je bogat i povremeno slijedi tradiciju usmene književnosti, a zanimljiva je i sama forma romana - glavna fabula je ispresijecana umetnutim pričama, memoarima glavnoga lika, a na kraju donosi i njegov zamišljeni znanstveni rad o zmajevima, propitujući tako u postmodernističkoj maniri granice između stvarnosti i fikcije.
Svakako ću čitati i Uroševićev autobiografski roman Madžun, objavljen 2019. u prijevodu Jelene Lužine u izdavačkoj kući V. B. Z.
Ne mogu Vladu Uroševića dovoljno preporučiti. Kao mali nagovor na čitanje, u nastavku objavljujem naslovnu priču iz zbirke Brod Skoplje.
BROD SKOPLJE
U novembarskim se noćima nad Skopljem gomila golem, neshvatljivo velik plašt teške, jesenje magle. Provlači se planinskim tjesnacima, slijedi rijeku, puzi neprimjetno poljem, obavija krišom periferijske kuće i odjednom je na ulici: kao neprijatelj koji je obmanuo gradske straže i probio se nenadano kroz slabo branjeno mjesto; zaviruje iza uglova, pretrčava preko raskrižja, osvaja kuće jednu po jednu. Grad nema vremena za obranu jer je poput stražara kojem se netko prikrao sleđa i odjednom stavio ruku na usta, pa izgubivši dah pokušava napraviti nekoliko jedva vidljivih pokreta da bi potom odjednom utonuo u nesvjesticu. Samo što se okreneš, a magla je već prekrila sve — nema zidova, iščezava cijela kuća, a od osvijetljenog prozora preostaje samo nejasna svijetla mrlja ni na nebu ni na zemlji oko koje se vrtlože golemi kovitlaci teške vunene pređe.
U takvim večerima čak i stari Skopljani sasvim lako zalutaju: idući prema željezničkoj postaji odjednom se spotiču pred ulazom u park, zalijeću se u zidove keja pored Vardara, što se tko zna kako zatekao na njihovu putu, lutaju pipajući zidove kuća u nekim nepoznatim i nikada viđenim ulicama. Teško se pronalazi vlastita kuća; i ona je postala nekako drukčija, dvorišna vrata kao da vode nekamo drugamo, pa tek ulazna vrata vraćaju sigurnost: konačno smo se izvukli iz vlažna kaosa i vratili u sigurnost razvidnih predmeta.
U takvim se večerima ponekad mogao čuti brod: njegova sirena probila bi teške slojeve magle, provukavši se tamnim, već nepostojećim ulicama, pa odjednom zazvučala kao da je vrlo blizu, tu iza prvog reda kuća.
Brodska sirena odjekivala je promuklo, pomalo prigušena maglom, ali bilo je sasvim jasno: brod je tražio put, najavljivao se i tražio nešto, dozivao sebi. Nestrpljivo se i uporno oglašavao: njegova sirena odašiljala je svoj poziv beskrajnim, nedohvatljivim prostorom ispunjenim maglom, tražeći odgovor i očekujući da joj se netko odazove. Razvučeni duboki zvuk putovao je nad vlažnim krovovima: u njemu su odjekivali glasovi dalekih prostora, mirisi drugih podneblja, valjanja tihih mora. Grad je osluškivao taj zvuk bez daha, potonuo pod valovima magle, sav prestravljen od neslućenih značenja što su treperila pod naizgled grubim i jednoličnim zvukom. Noć je preobražavala maglu u ljubičasto, modro poput tinte, plavičasto kao životinjski drob; zvuk se glasao nad gradom, čas blizu, čas daleko kao neodgodiv poziv.
Ne znam znate li: Skoplje je grad do kojega se putovi probijaju kroz planine. More je daleko; do Drimskoga zaljeva, preko albanskih planina, zračnom linijom ima osamdeset morskih milja; do Solunskoga zaljeva i cijelih sto deset. Vardar je rijeka što ljeti postaje vrlo plitka i kroz Skoplje po njoj nikada nisu plovili ni obični čamci. Ipak se taj brod oglašava ponekad u gradu; njegov glas čuo je barem jednom svaki Skopljanin. To je onaj duboki i otegnuti zvuk što se u novembarskim noćima čuje nad starom čaršijom, nad negdašnjim magazinima s kolonijalnom robom u Željezničkoj ulici, ali koji prodire i dalje, unoseći uzbuđenje i nemir u kuće obavijene maglom.
U nekim je noćima, osluškujući taj udaljeni zvuk koji se ponekad nije razlikovao od drugih gradskih šumova, ali je katkad odjekivao vrlo jasno i čisto, djed Simon razvijao stare pomorske karte Mediterana, prepune oznaka morskih struja, pristanišnih podataka i točkasto označenih putova parobrodskih linija; širio je zemljovide Osmanskog Carstva koji su bili okrenuti naopako jer je jug sa svetim islamskim mjestima bio gore, zemljovide Balkanskoga poluotoka objavljene u Francuskoj na kojima su Makedonija, Albanija i Grčka pripadale Bliskom istoku; ovdje su bili i lažni zemljovidi sanstefanske Bugarske, netočni i besmisleni, zemljovidi balkanskih zemalja, izrađeni za potrebe Vatikana na kojima su svi nazivi bili na latinskom, a područja podijeljena prema crkvenim dijecezama, kao i zemljovidi Makedonije što ih je izdao austrougarski generalštab, izrađeni prema nesigurnim špijunskim podacima. On je nešto mjerio i premjeravao na njima, mrmljajući izgovarao brojke u kojima su se s vremena na vrijeme raspoznavale nadmorske visine, udaljenosti u geografskim, engleskim nautičkim, pa čak i starim rimskim miljama. Nešto se nije podudaralo, te je odmahivao rukom, uzdisao i brisao čelo. Potom je puhao u prste: tavanski sobičak nije se grijao, pa su ga stalno odozdo, iz kuhinje, pozivali da se vrati u toplo, da ne bi nazebao. Ostavite me na miru, vikao je on, zadubljen u svoje proračune koje je bio prisiljen stalno iznova počinjati. Dolje, u kuhinji, tetke su pile čaj od višnjinih peteljki i jele slatko od ribiza: ujaci su ponovno otišli nekamo obavljati svoje vrlo važne, komplicirane i neshvatljive poslove. Sjedio sam i čitao tko zna koji put sabrana djela Julesa Vernea u crvenom uvezu ukrašenom zlatnim ornamentom. Izdaleka, iz nevidljivih ulica, glasao se brod: zvuk je bio unjkav, prigušen, ali se ipak vrlo jasno izdvajao među ostalim zvucima. Njegov odjek nije htio dugo zamrijeti: nastavljao se i nastavljao i nastavljao tvrdoglavom i nametljivom upornošću. U magli, iza kuće, nevidljiv, trubio je brod.
Sklopio sam knjigu. Evo ga ponovno, rekoh. Koga, pitale su tete praveći se lude. Koga to?
Zar ne čujete? – upitah. Evo, sada je trubio. Bio je to vjetar, reče jedna tetka. Ili vlak, reče druga. Nisam ništa čula, reče treća otpijajući čaj.
Bilo je to nešto zajedničko u stavu odraslih. Pretvarali su se da ništa ne čuju, da ništa ne osjećaju, da nema nikakvoga trubljenja, nikakva broda.
Osluškivah. Dolje, na visokim ulaznim vratima, netko je kucao. Netko je kucao jedva čujno, slabašnim rukama, posljednjim snagama. Netko je kucao, rekoh.
To je vjetar, reče jedna tetka. Ili vlak, reče druga. Iziđoh u hodnik ne zatvorivši kuhinjska vrata, prođoh hladnim dijelovima kuće, pretrčah popločeno dvorište i otvorih vrata. Na njima, cijela umotana u velike šalove magle, cijela poplavjela od zadaha nezdravih riječnih isparina, stajala je moja rođakinja Emilija. Jesi li ga čuo? Pitala me ona. Kimnuo sam glavom. Trubio je iza naše kuće, reče Emilija. Izišla sam ga pronaći, doda ona, ali sam zalutala. Jedva sam pronašla vašu kuću.
Magla je prodirala u naše dvorište kroz otvorena vrata unoseći golema klupka, ogrtače i zavežljaje, kao nametljiva Ciganka koja utrapljuje svoje usluge vračanja i gledanja u dlan. Provlačila se pokraj nas, spuštajući se u dvorište, natiskivala se i navaljivala. Imao sam dojam da će se sva gradska magla, ako još malo sačekamo na otvorenim vratima, ugurati u naše dvorište. Zatvorio sam vrata i oboje otrčasmo u kuhinju.
Tetke su se uzbudile: odmah su počele utopljivati Emiliju, nuditi je čajevima, milovati i zapitkivati. Emilija je jednom rukom gladila mačka Fjodora, a drugom stezala torbicu ispletenu od srebrnih karika koju je dobila na poklon od tetki i nosila samo u posebnim prigodama. Mačak je Fjodor preo, a Emilija mljackala ustima punim slatkoga od ribiza i izmišljala nekakvu nevjerojatnu priču što je sadržavala besmislene razloge za izlazak iz kuće.
Po ovakvom vremenu, kreštale su tetke, po ovakvom vremenu pustiti djevojčicu da skiće sama samcata. Njihovi glasovi visokih tonova podizali su se do nerazumljivosti, dok je čajnik šištao na peći, a šalice i žličice zveckale; probudivši se iz svoga sna na počivaljci mačak Fjodor podigao je glavu i počeo mjaukati.
– Već se moram vratiti, reče Emilija. Mačak Fjodor gledao je u njih kao da ih ne prepoznaje. Obiteljsko vijećanje trajalo je kratko: bilo je odlučeno da otpratim Emiliju do kuće i odmah se potom vratim.
Čim smo izišli kroz vrata, magla nas je dohvatila kao stihija: gazili smo kroz nju kao istraživači Antarktike koji su zalutali u snježnoj pustoši; magla se premetala, skupljala, zgušnjavala. Prolazili smo kroz golem kotao što je ključao u tišini; oko nas su se događale čudesne promjene kao u alkemičarskoj retorti. Vukla su se žuta sumporna isparenja, bakreni oksidi ispuštali su zeleni dim, a dizale su se i srebrne živine pare. Držali smo se za ruke: bijasmo prvi svemirski letači koji su sletjeli na planet što se rađao iz magle.
Grad oko nas jedva da je postojao. Dio višekatnice ukazao se iznad nas, nekakav siv i vlažan izronio bi na našem putu; velika meduza ulične svjetiljke zaplovila je na trenutak nad našim glavama, krećući se iznad gornjih slojeva svemira. Bijahu to ostaci potonuloga svijeta, fragmenti nekakve iščezle Atlantide: magla je gutala grad kao nekakvo pamučno more.
Rođakinja Emilija stezala me za ruku. Ja ne znam gdje smo, mrmljala je ona. Njezino se blijedo lice grčilo; usnice su joj podrhtavale. Gdje smo, pitala je ona.
Kao odjek njezinih riječi, oglasio se brod. Negdje pred nama, u magli, začula se njegova sirena; u njezinu zvuku bilo je nečega magnetičnog, ljubičastog, užasno privlačnog: od dubina tog zvuka podrhtavala je dijafragma i počelo nam je biti zlo; kao da smo već isplovljavali na uzburkanu pučinu.
Nismo mogli točno odrediti odakle dolazi taj zvuk: činilo se da je odmah ovdje, u blizini, iza kuće, u prvoj ulici. Zatim se zvuk udaljavao kao da brod isplovljava. Njegovo sljedeće javljanje kao da je bilo s neke druge strane, sada ponovno na neodređenoj udaljenosti. Brod se oglašavao dubokim, debelim, hrapavim, promuklim glasom.
Stajali smo osluškujući. Odjednom smo začuli korake iza sebe. Taj šum bio mi je poznat: između dva lijena koraka čuo se jedan zvonak, svijetao, metalna zvuka — štap djeda Simona ispitivao je neravnine na putu. Povukoh Emiliju ustranu u trenutku kad je djed Simon izronio iz magle. Nekamo je hitao, pognut, noseći pod mišicom savijene geografske karte. Stojeći u udubljenju vrata, propustili smo ga da prođe.
Bez riječi, čak se i ne pogledavši, krenuli smo za njim. Hodao je sigurno, poznavajući put, kao što ide čovjek koji ima čvrstu namjeru i siguran cilj.
– On zna gdje je brod, šapnula je Emilija. Pssst, upozorih je. Kao da je nešto čuo, djed Simon je zastao. Zadržasmo dah. Potom se odjek koraka nastavio. Metalni vršak štapa oprezno je kuckao po kamenoj kaldrmi. Kretali smo se kroz maglu, držeći se za ruke i prateći zvuk.
Nismo prepoznali kuću u koju je ušao djed Simon. Sačekali smo da njegovi koraci zamru na stepenicama, pa šmugnusmo u predvorje. Bijaše studeno, nečisto, puno suhog lišća što ga je ovamo nanio vjetar još prošlog mjeseca. Zidovi su bili oguljeni, prljavi; nigdje nije bilo nikakve ploče, natpisa koji bi ukazivao na to da je to neka ustanova, društvo, klub. Upravo kad smo se primakli stepenicama, začuše se koraci izvana. Netko je dolazio. Pogledao sam uokolo: na dnu hodnika bila su vrata. Pred kućnim ulazom koraci za trenutak prestadoše, začuše se glasovi; kao da se netko pripremao ući. Kad sam otvorio vrata, izgubili smo se u polutami. Jedva bijaše mjesta da uđemo i zatvorimo vrata za sobom: bila je to neka vrsta skladišta za odbačene predmete, vjerojatno sobica u kojoj su čistačice ostavljale pribor, zaboravljeno mjesto kakvo postoji u svim starim kućama. S paučinom na licima stajasmo i čekasmo da se udalje i potpuno utišaju koraci onih koji su se uspinjali. Potom smo se osvrnuli da vidimo gdje se nalazimo.
Predmeti su u polutami počeli dobivati svoje oblike, a iz kaosa pred nama izdvajale su se stolice, metle, slomljene zastornice s poderanim i prašnjavim zavjesama, probušeni kovčezi, svezane kartonske kutije, zahrđale stranice metalnih kreveta. Nazreli smo rasušeni zidni sat s iskrivljenim klatnima, odavno zanijemio gramofon s trubom. Nakon toga naši pogledi raspoznaše biljarske štapove, lonce s uvenulim fikusima, svežnjeve starih novina, slomljene dječje igračke, iskrivljene i isušene cipele, prazne boce alkoholnih pića, razbijene noćne lampe s oljuštenom bojom i razbijenim prljavim staklom. Povrh svega toga, kao simbol groznoga duha prolaznosti što je ondje vladao, stajala je jedna preparirana ptica s krilima obavijenim paučinom. Gledao sam nijemo taj strašni nered kad me Emilija povukla za ruku.
Okrenuh se. Užasnuta, pokazivala mi je prema drugom zidu. Ondje, slabo osvijetljen jednim visokim i zamračenim prozorčićem, stajaše, obješen o klin, veliki brodski pojas za spašavanje.
Pojas je bio bijelo-plave boje, ali je dugovječnost nanijela preko tih boja svoju sivu prašinu. Sada je bio prljav, boja se ljuštila, a u pukotine je ušla nečistoća; sav bijaše otrcan i obezličen. Ali je ipak bio brodski pojas za spašavanje, i to je u tom trenutku nešto govorilo.
I odjednom su sve stvari u toj prostoriji dobile neko drugo značenje: svi ti zaboravljeni i odbačeni predmeti mogli su predstavljati još nešto, potjecati i iz drugih mjesta i sredina, drukčijih od onih na koje se pomišljalo pri njihovu razgledavanju. I doista, kad smo se približili toj gomili starudije, otkrismo da se iza prljavih i prašnjavih stakala uramljenih fotografija ne nalaze snimke sa školskih izleta i obiteljskih proslava: ispod obrisanih stakala pojavile su se grupe ljudi odjevenih u odjeću što se nekada nazivala putničkom; pokraj njih, u mornarskim uniformama, stajali su ostali ljudi s dijelovima brodske opreme u rukama. Na trenutak nam se učinilo da smo u jednom od njih, onom koji je držao u rukama dugi pomorski dalekozor, prepoznali djeda Simona u mlađim godinama; svjetlost bijaše nedostatna da bi se to moglo utvrditi. Vrijeme je već zamutilo fotografiju, svijetli dijelovi izblijedjeli su, pa smo samo uzalud naprezali oči.
Kao da smo čuli, ponovno, izdaleka, visoko nad nama, brodski poziv. Vratili smo fotografiju na gomilu starudije. Izišli smo bez dogovora i međusobnih pogleda iz prostorije s odbačenim predmetima i uputili se gore po stepenicama.
Dolje, oko ulaza, stepenice su bile zapuštene i prljave: stjecao se dojam nedovoljno brižljivo održavane stambene zgrade. No dok smo se uspinjali, sitne su stvari mijenjale dojam; zidovi su postajali čistiji, po uglovima su se pojavili lonci s egzotičnim biljkama — rododendronima, fikusima, asparagusima; primijetili smo čak i male emajlirane pljuvačnice; s drugoga kata bio je prostrt tepih, a zablistale su i mutne mesingane kugle na okretištima. Gore, na trećem katu, zastali smo pred velikim vratima od orahovine što su blistala od uglačanosti; iza njih dopirali su nejasni glasovi, udaljeni žamor što je govorio o nekolicini ljudi koji razgovaraju nepovezano o više tema odjednom.
Pritisnuh kvaku. No vrata su bila zaključana. Stajasmo trenutak zbunjeni, ne znajući što da radimo. Ovdje, iza tih vrata, bili smo sigurni, ležao je i ključ zagonetke. Prislonili smo uši na glatko drvo: čusmo zveket čaša, šum koraka, glas koji poziva druge da se smire i saslušaju nekakvu poruku ili govor. Što se događalo iza vrata? Je li ondje bio djed Simon? Tko je još bio s njim? I kakve su veze imali svi s brodom što se javljao u magli?
Dok sam osluškivao, čuo sam kako su jedna vrata zaškripala. Skočio sam uplašen; ali to su bila druga vrata, s druge strane stepenica. Emilija ih je otvarala. Bijahu to u negdašnja vremena vrata za poslugu; bijahu neupadljiva, tijesna, jedva primjetna u sjeni. Moja rođakinja Emilija već je nestajala iza njih, vidio sam samo njezinu ruku kako mi daje znak da ne stojim kao okamenjen. Unutra je bila polutama: ponovno smo (drugi put toga dana) ušli u nekakvu ostavu, u prostoriju što je služila za odlaganje nepotrebnih stvari. Stajali smo na trenutak zaslijepljeni tamom, a zatim, čim smo se privikli na nju, vidjesmo po zidovima mnogobrojne pojaseve za spašavanje. Dolje, maloprije, vidjesmo jedan, kao najavu; sada nas je okruživala cijela kolekcija, golemo skladište lijepih, sjajnih, novih pojaseva za spašavanje, kao da se nalazimo na nekom transatlantiku. Po podu su ležala, pomiješana s debelom užadi namotanom u klupka, platna, male signalne zastavice, čak i nekoliko vesala. Probili smo se kroz nagomilane drangulije, prošli malim hodnikom, otvorili nekoliko vrata. Šum se glasova smanjivao: nesumnjivo smo nabasali na neki zabačen i sporedan dio kuće.
Svugdje su uz zidove bile postavljene male ograde od tamna drva za pridržavanje; neobjašnjivo je bilo zašto su po zidovima bili pričvršćeni mali mesingani dijelovi: kvačice, kuke, učvršćivači instrumenata. Prolazili smo zaprepašteni, gazeći na prstima, kao da pazimo da nekoga ne probudimo. Potom su u jednoj sobi zasjali instrumenti.
Bili su to velike busole, kvadranti, sekstanti, barometri. Po zidovima su visjeli zemljovidi nepoznatih otoka. Obješeno o tavan visjelo je veliko brodsko zvono. Sve je bilo uglačano, sjajno, puno toplih odsjaja. Magnetna strelica velikoga kompasa podrhtavala je ljubičastim sjajem. Oko nje se širila bodljikava ruža strana svijeta. Moja rođakinja Emilija krenula je prema tom blještavom bogatstvu uglačanoga mesinga raširenih ruku.
Ne diraj, šapnuo sam zaprepašteno. Ne diraj ništa. No bilo je kasno: Emilija se već nagnula nad pult na kojem su ležali rašireni veliki atlasi s kartama dalekih mora, modre slike zvjezdanog neba, knjige s dugim redovima brojki u kojima je bio označen odnos geografske širine i dužine prema položaju zvijezda. Odbacila je svoju torbicu od srebrnih karika, spojenih kao na panciru, i prevrtala zemljovide, razbacujući ih, miješajući, savijajući pažljivo. Na kartama su bili olovkom, jedva vidljivo, uneseni smjerovi kretanja, brojke što su označavale rastojanja i one što su označavale datume. Neke točke na kartama bile su zaokružene, a pokraj ostalih bilo je i malih, kratkih bilješki zapisanih jedva čitljivim rukopisom.
Iz neke udaljene sobe čuli su se glasovi, neka vrata kao da se otvoriše negdje. Slušaj, rekoh i uhvatih svoju rođakinju za ruku. Prihvatila je moju ruku: tako spojeni, osluškivali smo zajedno, zaustavljajući disanja. Glasovi se utišaše, ali mi osluškivasmo nešto drugo: cijelom kućom prolazio je nekakav stalan, jedva osjetljiv šum, tiho brujanje, jedva čujno mačje predenje nekoga velikog motora. Tek smo tada osjetili da u sobi sve podrhtava zbog toga: na svemu što bismo dodirnuli osjećali bismo to skriveno, skokovito, pomalo nervozno podrhtavanje. Metali, staklo, papir — svi ti predmeti priopćavali su u dodiru s našim prstima svoju vezanost s velikim, nerazumljivim pulsiranjem što je dolazilo odnekud iz dubine kuće.
Odjednom su se kroz tiho brujanje udaljenih zupčanika i prijenosnika izdvojili glasovi; postajali su sve jasniji, čuli su se koraci. Bijaše nesumnjivo: netko je dolazio. Brzo, rekoh, i povukoh Emiliju za ruku. Nasuprot nama, odakle smo došli, stajala su na zidu dvoja vrata, jedna pokraj drugih, sasvim ista. Kroz koja smo mi ušli? No nije bilo vremena za razmišljanje; koraci su se čuli već sasvim jasno. Pošao sam prema desnim vratima. Lijeva, reče Emilija, i nas dvoje pohitasmo kroz njih u zadnji čas, kada su se vrata na drugom kraju sobe već otvarala.
Stajali smo (treći put toga dana) u polutami. Pošto smo svladali zadihanost, napravili smo nekoliko koraka: parket je zaškripao. Pokraj nas stajale su velike staklene vitrine, pune neobičnih predmeta; po zidovima su visjele velike slike što su prikazivale nepoznate predjele, morske oluje, erupcije vulkana, vojne pohode. Prošli smo pokraj bjeličastoga ljudskog kostura. Oči su nam se već priviknule na sumračno ozračje: na čelu lubanje kostura ugledali smo gusarski znak — uljanom bojom naslikanu lubanju s dvjema ukrštenim kostima. To je kapetan John, reče Emilija začuđeno. Kapetan John bio je znanac svih učeničkih generacija u gimnaziji: bio je to kostur na čijim smo zemaljskim ostacima učili ljudsku anatomiju na satovima prirodnih znanosti. To je značilo da se nalazimo u školskom kabinetu. I zaista, kad je moja rođakinja Emilija pružila ruku prema čelu kostura, iza nas se oglasio podvornik. „Ništa se ne smije dirati!“ Sjedio je iza nas na rasklimanom stolcu i strogo nas promatrao. Odakle ste ušli i što ovdje tražite, upitao je on.
Povlačili smo se zbunjeno prema izlazu, izmišljajući kompliciranu priču o produžnim satima, sastanku grupe prirodnih znanosti. Podvornik nije povjerovao u našu priču: ispratio nas je do velikoga gimnazijskog ulaza i, gledajući nas sumnjičavo, velikim ključem zaključao ulazna vrata za nama.
Magla nam je kao odrpana vještica bacila u lice svoju otrovnu pređu. Oh, moja torbica, reče Emilija šireći očajno ruke. Sjetismo se: ostala je na pultu sa zemljovidima, odložena pokraj uglačanih i sjajnih instrumenata. Ništa se nije moglo učiniti. Morat ću izmisliti neku drugu priču za tetke, reče Emilija. Magla nas je obavijala dugačkim ljubičastim nitima dok smo stajali na malom trgu pred gimnazijom. Zatim smo se vukli pokraj vlažnih i trošnih zidova, gubeći put i iznova ga pronalazeći. Učinilo nam se nekoliko puta da smo čuli zvuk brodske sirene: bio je dalek, nekako prigušen, kao da dolazi iz nesagledivih udaljenosti.
Pratili smo taj zvuk, pokušavajući pronaći odakle dolazi. Ali kao da se to mjesto mijenjalo, kao da se premještalo, kao da je s nama igralo neku lukavu igru skrivača kroz maglu. Čas nam se činilo da smo na putu točnog određenja, čas smo gubili orijentaciju, zastajali, vraćali se, a zvuk je pritom postajao sve slabiji, udaljeniji, varljiviji, da bi se konačno izgubio kao nejasan šum u magli.
* * *
Pokušavali smo, moja rođakinja Emilija i ja, mnogo puta pronaći neobičnu kuću koja je imala, osjećasmo, nekakvu tajanstvenu vezu s brodskom sirenom. Lutali smo zajedno u zimskim večerima kvartovima što su nam se činili da bi mogli sakrivati kuću u svom planu, zavirujući u veže starih zgrada i čak se uspinjući kat ili dva stepenicama, gdje su nas presretale neljubazne stanarke koje su nosile kiselo zelje iz podruma — sve bijaše uzalud. Kuće nije bilo, jer mi nismo mogli sa sigurnošću odrediti ulicu, pa smo se vrtjeli u krugu lutajući.
Iskoristivši jednom prilikom sastanak književne grupe i podvornikovu nepažnju, ušli smo navečer u školski kabinet. Ostali smo razočarani: uza zid na kojem su trebala biti vrata kroz koja smo se uvukli u kabinet bila je konzola s ormarićem do pola punim mineraloškom zbirkom. Drmusali smo ormar, pokušavajući ga pomaknuti, ali samo su zveckala stakla i kristali iz zbirke, dok su svjetlucali prašnjavi komadići ruda.
Kuće što su se oslanjale na zidove gimnazije bile su stare, neugledne, sive; nijedna od njih nije bila tajanstvena kuća u koju smo ušli u danima magle.
Lutali smo te zime starom čaršijom. Zavirivali u brijačnice u kojima su među kavezima s kanarincima i oleografijama sa scenama iz Otela visjele nevješte gravure brodova: na njima se vidjela propast Titanica, dizanje u zrak Guadalquivira, potonuće Lusitanije. Rijetke mušterije prelistavale su raskomadane knjige, vukle kažiprstima po nekakvim spiskovima i mrmljale brojke — tonaža i geografskih širina. Moja rođakinja Emilija tvrdila je da su to katalozi nestalih brodova što ih je svake godine izdavao tršćanski Lloyd, ali kad bismo ušli u brijačnicu, brzo bi se pokazalo da tu zagonetnu literaturu predstavljaju dopola riješene križaljke iz enigmatskih časopisa ili umazane fotografije iz pornografskih revija. Najduže smo stajali na uglu ispred kazandžijske radionice „Tišina“, gdje se razdvajaju Ulica jorgandžija i Ulica limara. Ondje su, u mutnom sjaju bakra, odjekivali dugo, do kasno u noć, majstorski čekići. Našu pozornost privlačila je ljevkasta bakrena posuda s cijevima što su izlazile iz njezina gornjeg dijela, pa se zatim uvijale nadolje. Posuda je imala neobične dimenzije: svi su govorili da je neuobičajeno velik kazan za pečenje rakije, ali mi smo posumnjali u to; radilo se, bili smo sigurni, o brodskom kotlu, izrađenom možda primitivno, ali prema dobro čuvanim i nedostupnim planovima. Pratili smo djeda Simona na njegovim dugim i zamršenim šetnjama čaršijom, kad je sa sobom nosio svoje geografske karte savijene u debelu rolu. Kad bi izišao iz neke prodavaonice bez njih, mi bismo poslije kraćega vremena ulazili izgovarajući se da tražimo djeda. Ali prodavač nam je pokazivao samo tuljac staroga papira koji mu je djed maloprije prodao. Neodlučno smo stajali pred vratima jedne odvjetničke kancelarije u koju nije nikad nitko ulazio, i pod čijom je napola izbrisanom tvrtkom „Advokat“ stajao malen požutio papirić s dodatkom: „Pomorska špedicija — zastupnik“. Koga je odvjetnik zastupao? Odakle je taj pomorski špediter? Činilo nam se da bi se klupko počelo odmotavati samo kad bismo našli početni čvor, ali on se skrivao; zagonetka je ostala visjeti u zraku, iščezavala je kao i brodska sirena.
* * *
Toga ljeta odveli su nas na ljetovanje na more: bio sam malokrvan, prozirnih ušiju, bez apetita. Ošišaše nas do kože: nalikovali smo velikim šišmišima. Odsjeli smo u nekom katoličkom samostanu rekviriranom za narodne potrebe, a hranili se konzervama iz američkih paketa. Jednog dana odveli su nas na izlet do velikog pristaništa. Ondje je uz mol stajao usidren veliki brod Skoplje.
Popeli smo se na brod radi razgledavanja. Kapetan je bio ljubazan, objašnjavao nam je sve, pričao o događajima s plovidbi po dalekim morima. Sišli smo u strojarnicu, a zatim krenuli u prostoriju iz koje se upravljalo brodom. Odmah sam je prepoznao jer je to bila ona ista prostorija u koju smo onomad ušli moja rođakinja Emilija i ja. Sve je bilo isto: zemljovidi, instrumenti, zidovi; čak i položaj vrata. Prvi časnik objašnjavao nam je plovidbu s pomoću azimuta, određivanje geografske širine prema položaju zvijezda. Provirujući preko tuđih ramena, ugledao sam srebrnu torbicu svoje rođakinje Emilije, obješenu nisko nad stolom s raširenim razbacanim kartama. To je nesumnjivo bila njezina torbica, na njoj je bio inicijal E, kojem je donja crtica bila malo razlomljena, a lanac što je služio kao ručka bio je prelomljen na istom mjestu, pa zatim zalijepljen kositrom, dok je u lijevom kutu nedostajalo nekoliko karika. Srebro je bilo, isto tako, malo potamnjelo kao u trenutku kad je Emilija odložila torbicu da bi mogla lakše premetati po zemljovidima. Što je ovo, rekoh, pokušavajući dati svom glasu ravnodušan ton. Ovo, upita prvi časnik dodirujući crno zrcalo u sjajnom mesinganom okviru na kojem je bilo mnogo podjela, kutova i stupnjeva. Ne, rekoh ja, ono drugo. Oh, reče časnik, ovo je ženska torbica, ništa naročito. Vjerojatno ju je zaboravila neka učenica koja je s ekskurzijom posjetila brod. Isprva smo je čuvali, misleći da će se vratiti, a poslije smo je nastavili čuvati jer smo mislili da nam donosi sreću. Žamor nezadovoljstva podigne se protiv mene. Budalo, reče netko iza mene, uvijek pitaš nekakve besmislice. Zatim su nas odveli u grad da vidimo malenu sfingu od crna kamena što su donijeli vrlo davno iz Egipta, grobnicu jednoga od rimskih careva pretvorenu u crkvu, spomenik na kojem se visoko uzdizao neki redovnik, prijeteći kažiprstom. Bio sam odsutan, nisam ništa vidio, dok su me ostali gurkali. Stalno sam imao osjećaj da sam zaboravio nešto upitati.
Zatim se, na povratku, u autobusu, sjetih: zaboravio sam pitati gdje bijaše brod kad je u njemu ostala mala srebrna torbica moje rođakinje Emilije.
* * *
Čujete li i vi ponekad brod u maglovitim novembarskim večerima? Što vam on kazuje? Uvjerava li vas da udaljene stvari odjedanput postaju bliske? Zar ne? Imate li i vi osjećaj da u tim trenucima plovimo? I da ćemo sljedećega trenutka dodirnuti već naslućeni oblik nepoznatoga?
--- Marija ---
Primjedbe
Objavi komentar