Talijanski pisac Antonio Scurati, autor romana Najbolje doba našeg života i dva romana o Mussoliniju: M. Dijete svojega vremena i M. Dijete providnosti, napisao je kratku knjižicu o odnosu Mussolinijeva fašizma i današnjih populizama.
Knjiga Fašizam i populizam objavljena je ove godine u Frakturi u prijevodu Ane Badurine, koja je na hrvatski prevela sve njegove knjige.
Scurati u ovoj knjizi opisuje kako je kao dvadesetogodišnjak na jednom tulumu krajičkom oka na televiziji vidio kako se ruši Berlinski zid - bilo mu je tada važnije tulumariti nego obraćati pozornost na politiku, i to mu se danas s odmakom čini logičnim jer je rođen 1969. pa je pripadao prvoj poslijeratnoj generaciji koja je živjela u uvjerenju da je demokracija pobijedila, da nema više ratova i neprijatelja, da je blagostanje u Europi više-manje sveprisutno - i da više nema potrebe boriti se niti obraćati pozornost na politiku. I bilo je tako lagodno - uljuljkati se u tu laž.
Danas, 35 godina od pada Berlinskog zida - desne stranke jačaju diljem Europe, u Americi i drugim zemljama. To nam pokazuje da je demokracija krhka i da se za nju stalno iznova treba boriti. Nažalost, izgleda da će svaka nova generacija morati aktivno čuvati demokratske vrijednosti - jer ako svijet potone u diktaturu i fašizam - doći će mladi ljudi koji neće imati iskustvo života u slobodnom, demokratskom, pluralnom i parlamentarnom društvu, pa neće moći znati zašto je tragedija izgubiti takav način života. Dakle, nema nam druge nego pamtiti i učiti iz povijesti, jer, kako piše Scurati na početku knjige: povijest se nikad ne piše jednom zauvijek, povijest je uvijek borba za povijest. Mi smo povijest. (12)
Scurati je napisao Fašizam i populizam na temelju govora koji je održao u rujnu 2022., nekoliko dana nakon talijanskih parlamentarnih izbora na kojima je pobijedila desna stranka. Tekst dijelom proizlazi iz njegove zgroženosti i zabrinutosti činjenicom da zemlja koja je živjela pod Mussolinijem opet bira desne vrijednosti. Smatra da ovakve stranke prijete kvaliteti demokratskog života i zato piše ovu knjigu o Mussolinijevim taktikama koje je koristio da bi zaveo narod - a koje se mogu primijetiti i kod današnjih populističkih stranaka.
 |
| Antonio Scurati |
Autor analizira osnovne Mussolinijeve vladavine, naglašavajući da on nije bio samo fašist - nego i začetnik populizma. Navodeći razlike između današnjeg i nekadašnjeg fašizma (primjerice direktno nasilje), Scurati opisuje Mussolinijevo populističko lice kroz nekoliko točaka.
Autoritarna personalizacija: Mussolini je govorio "Ja sam narod", iz čega je za njega (posve nelogično) proizlazila i tvrdnja "Narod je ja". Iz te "narodnosti" proizlazi opasna antidemokratska tendencija - jer tko god nije uz mene, taj nije ni iz naroda, taj je protiv naroda - dakle treba ga poniziti, progoniti, po mogućnosti i likvidirati.
Politika straha: Mussolini se nije pozivao na nadu svoga naroda - nego na njegove strahove (za razliku od socijalizma koji je narodu obećavao nadu i bolju budućnost za njihovu djecu). A u čemu je problem sa strahom? Lako ga je pretvoriti u mržnju! Uvjeravao je narod da stvarnost uopće nije kompleksna nego da je takvom žele predstaviti političari i intelektualci koji su "protiv naroda". Stvarnost je za njega jednostavna, crno-bijela i glasi otprilike ovako: samo se trebamo riješiti neprijatelja (misli prvenstveno na socijaliste) koji nam stvaraju probleme i živjet ćemo bolje. Po istom principu danas desne tendencije u Europi koriste sliku imigranata kao onih koji će nam oteti poslove i promijeniti europski način života - a kada bismo ih se riješili, sve bi nam bilo bolje.
Citat:
Kad nekoga mrziš, osjećaš se živim – kao kad ga voliš, a možda i više. To je tužna istina: ali ako mi ne prepoznamo mehanizme kojima se vode naše akcije i reakcije, nećemo razumjeti ondašnji nacionalistički fašizam, kao ni današnje suverenističke populiste. 58
Antiparlamentarizam: Mussolinijeva je tendencija bila antiparlamentarna. Parlament je za njega bio samo "besmislena komplikacija". Narod je uvjeravao da se ne bavi politikom nego samo antipolitikom - a liberalnu političku klasu predstavio kao "klasu" zatvorenu unutar vlastitih povlastica, ukratko, ljude koji žele iskoristiti narod da bi sami i dalje živjeli dobro. Nije čudo da je izjavio (Scurati, 70): “Parlament je natjecateljski cirkus demokracije (...) Obećanja izbornih programa među najgnusnijim su očitovanjima političke prevare. Kandidat bi prodao dušu vragu da bude izabran. Njegova nastojanja da primami javno mnijenje i mnijenje birača nemaju mjere”. Problem antiparlamentarizma je, naravno, njegova suprotnost predstavničkoj demokraciji.
Jezična manipulacija: Mussolini je počeo kao novinar i jako je dobro razumio snagu medija. U tekstove je uveo kratke rečenice - subjekt-predikat-objekt, rečenice koje naoko svatko može razumjeti, ali pritom mu sadržajna dosljednost uopće nije bila važna. Naime, nije mu bilo važno imaju li njegove rečenice veze s onim što je govorio ranije, jesu li logične.
Voditi slijedeći: Mussolini je bio beskrupulozan i oportun, nije imao principa, planova, i ničemu nije bio odan. Nije želio voditi mase - nego ih slijediti. Evo jedan citat iz kojeg se vidi što Scurati pod time misli:
Populistički vođa kakav je prvobitni Mussolini nema i ne smije imati vlastite ideje, nema uvjerenja kojih se ne može odreći, nije vjeran, nije odan, nema dugoročne strategije, ne predvodi mase prema dalekom, uzvišenom cilju koji on nazire, a mase ne vide. Upravo suprotno, taj vođa zna samo za taktiku, ni za kakvu strategiju, samo za priliku, ni za kakvo uvjerenje, samo za praksu, ni za kakvu teoriju. Taj voda nema i ne želi imati ikakav sadržaj, on je šupalj čovjek, on je prazna čaša, naprava koja vrlo učinkovito daje taktičku nadmoć ništavilu. 52
Obraćanje kroz vlastito tijelo: U središtu političke komunikacije pojavljuje se iracionalna emotivnost:
Tu u igri nije estetska vrijednost ljepote tijela ili njegova pristalost: riječ je o tome da se fizička tjelesna gotovo urođena komunikacija pretpostavlja sva kom tipu intelektualne komunikacije usredotočene na rasuđivanje, na promišljanje i na analizu. To je predrefleksivna, emotivna, bahata vrsta komunikacije. A pobjednička je jer apelira na primarnu ljudsku animalnost. 62
Scuratijeva potreba da piše knjige o Mussoliniju ne znači i prihvaćanje fašizma, nego naprotiv - njegovo razračunavanje s njim. Spominje da Nijemci imaju riječ Vergangenheitsbewältigung koja znači “suočavanje s prošlošću”, ili “prevladavanje prošlosti”. Dakle proces kritičkog promišljanja poslijeratnih Nijemaca o nacističkim grijesima, a djelomice i sporo oslobađanje od osjećaja krivnje za zločine. Napominje da u talijanskom jeziku nema slične sintagme - i to je za njega logično, jer Talijani se nikad nisu dovoljno suočili sa svojom fašističkom prošlošću, pa im se zato i može dogoditi da nove generacije na izborima biraju nedemokratske, isključive vrijednosti.
Zvuči li vam sve ovo poznato? Koliko smo se mi suočili sa svojom fašističkom prošlošću i kako to znanje prenosimo mladim ljudima? Evo na kraju nekoliko izjava koje će vam također zvučati kao nešto što ste jučer čuli na vijestima:
“Demokracija. To je režim u kojem narod povremeno zavaravate da je suveren.”
“Naposljetku, demokracija ne može ništa drugo doli govoriti. Živi od riječi i za riječ. Ali, u vrijeme krize, narodi ne traže da im netko propagira, žele da im netko zapovijeda. Vrijeme beskorisne rasprave tada treba ustupiti mjesto vremenu posluha.”
Obje su izjave Mussolinijeve - iz dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća.
Knjiga Fašizam i populizam djeluje poput pilule za otrežnjenje. Kratka je, jasno i jednostavno napisana i ubitačno dobro pogađa u samu srž glavnog problema današnje demokracije. Pogodna je za srednjoškolce, bila bi odlična za lektiru, za nastavu povijesti, hrvatskog jezika, za građanski odgoj. S mladim ljudima trebalo bi čitati odlomke ove knjige ili čitavu knjigu i s njima razgovarati o našem odnosu prema povijesti, postaviti im pitanje da razmisle koga sami isključuju (kojeg pojedinca i zašto, ili koju skupinu?). I koga isključujemo kao čitavo društvo - koje su to skupine, koji pojedinci? I što svatko od nas može učiniti da ih zaštiti? A što možemo učiniti kao čitavo društvo?
Danas kada svijet skreće u desno, ali i u nove sukobe i ratove, Scurati nas ovom malom knjižicom podsjeća da smo dužni učiti iz povijesti, razmišljati o uzrocima i posljedicama prošlih sukoba i isključivanjima - kako bismo ih pokušali ne ponoviti. Za demokratske vrijednosti moramo se stalno iznova aktivno boriti i ne smijemo se olako prepustiti demagozima koji nas uvjeravaju da je moguć neki lakši put, da postoje prečaci od kompleksnosti i da ih je moguće zaobići vjerovanjem u crno-bijele odgovore. Kao što nas upozorava Elif Shafak u odličnoj knjizi Kako sačuvati mentalno zdravlje u doba podjela (prev. Mirna Čubranić, Hena Com) - trebamo biti intelektualni nomadi. Gledati široko, čitati raznoliko, razmišljati o svijetu koji nas okružuje, stalno provjeravati informacije koje nam žele servirati kao apsolutnu istinu.
Nema instant rješenja. Samo kompleksnost postojanja. I s njome se moramo suočavati, svaki dan iznova, svi zajedno, što je više moguće ujedinjeno. Ako se ne slažemo - a ne možemo se oko svega sa svima složiti - morali bismo biti u stanju mirno prihvatiti to razilaženje, a ne krenuti toljagom na svakoga tko drugačije izgleda, misli ili živi od nas. Moramo suspregnuti strah i pokušati ga zamijeniti nadom. I mirno krenuti dalje - tome neslaganju i nerazumijevanju unatoč.
--- Marija ---
Primjedbe
Objavi komentar