Špela Frlic: Blještavka - pročitajte poglavlje

Sjećate se onih dugačkih čitanja iz djetinjstva, grozničavog okretanja stranica jer smo jedva čekali što će se iduće dogoditi, vremena kad smo čitali bez obzira na to što su nas već deset puta pozvali na ručak ili je na terasi baš počinjala rominjati mala kišica? Na takva čitanja zbog kojih cijeli svijet nestaje, u kojima se potpuno prebacujemo u svijet o kojem čitamo, podsjetio me dječji roman Blještavka Špele Frlic.

Špelu Frlic godinama poznajem kao sjajnu pripovjedačicu, hrabru, kreativnu i osebujnu osobu koja je puna raznih čudesnih znanja i priča - i koja svuda oko sebe prirodno sije neku čaroliju. Zato jer se godinama bavi pripovijedanjem Anda i ja smo je intervjuirale za svoju knjigu Velika važnost malih priča. Možda zato što Špelu prije svega doživljavam kao pripovjedačicu, moram priznati da sam se iznenadila kad mi je rekla da piše roman, ali me silno zanimao - toliko da sam ga cijelog na jedvite jade pročitala na slovenskom čim je izašao! To je sjajna, napeta i duhovita priča o jednom neobičnom krokodilu-kućnom ljubimcu, o pticama i velikom dječjem prijateljstvu, o strahu od nepoznatoga, o tome da su djeca ponekad hrabrija od odraslih, o ljubavi i o važnosti priča i pripovijedanja - osobito o pričama koje su izmišljene - ali to još uvijek ne znači da nisu istinite. Topla priča bez ikakve ideologije i priča koja u sebi sadrži mnoge druge priče. Zato je jako, jako preporučam za čitanje - odraslima i djeci.

Ilustracije Tereza Prepadnik. Odličan prijevod Anita Peti Stantić, izdanje Ibis grafika. 

---

Pročitajte prvo poglavlje!

Tko je ta žena?

Crveni Renault 4 glasno se dotandrkao na vrh brda Blještavka i zaustavio se na parkiralištu tamošnjeg naselja prepunog zgrada. Iz auta se nespretno iskobeljala visoka mršava žena u plavom kaputu. Uspravila se i zabrinuto odmjerila nebo iznad sebe. Uzdahnula je s olakšanjem i nagnula se prema autu. Iz prtljažnika je izvukla ruksak, s prednjeg sjedala pažljivo podigla krokodila, a onda je, tako natovarena, od-
šetala do ulaza u zgradu Blještavka 1. Prstom je prolazila po prezimenima stanara, a onda je pritisnula tipku na kojoj je pisalo: Jože, domar.

„Da?” uskoro je zaškripalo iz portafona.

„Zovem se Silva. Nećakinja sam gospođe Mistral”, izgovorila je žena kao odgovor. „Možete li mi, molim vas, otvoriti ulazna vrata?”

Na prozoru u prizemlju, neposredno pored ulaza, ukazala se domarova ćelava glava. Muškarac je sumnjičavo razgledavao posjetiteljicu i životinju koju je stiskala u naručju. Dimitra Mistral mu je, prije nego što je otputovala, doista spomenula nećakinju koja bi za njezine odsutnosti trebala paziti na stan. No nije rekla da će s njom biti i pripitomljeni gmaz. U kostima je osjećao da će s tim posjetiteljima još biti problema.

„Ravno do vrha, peti kat, stan 12, gospođo”, promrmljao je. „Vi ste novi, pa samo da vam kažem da mi ovdje skupljamo izmet iza kućnih ljubimaca!” Namignuo je prema gmazu koji se stisnuo u Silvinu naručju i napravio grimasu.

„Naravno, hvala”, rekla je Silva. Domar je kimnuo i nestao s prozora. Vrata su zazvrndala, što je bio znak da su otključana.

Silva je jednom rukom stisnula krokodila dok je drugom uhvatila kvaku, a teška ulazna vrata Blještavke 1 s treskom su se zatvorila iza njih. 

Da je ta neobična posjetiteljica, prije nego što je ušla u zgradu, pogledala gore, na balkonu na petom katu ugledala bi dječaka. Bio je naslonjen na ogradu i velikim dalekozorom promatrao što se događa pred ulazom. „Ako je to ona Silva,” naglas je pomislio, „onda sad već ulazi u dizalo i uskoro će pozvoniti na naša vrata.”

Silva je u hodniku u prizemlju doista odložila krokodila na pod i pritisnula gumb, a vrata dizala polako su se otvorila ispred njih. No gmaz se upro sa sve četiri da ne uđe u dizalo. Buljio je u osvijetljeni otvor koji je zjapio pred njima i nemoćno dahtao.

„Ma daj, Silvestre”, uzdahnula je Silva. „Pa ne misliš valjda da ću odletjeti na metli do petog kata poput neke vještice?”

Krokodil je odgovorio puhanjem i otapkao prema podnožju stepenica.

„Kako s tim kratkim šapama misliš hodati po stepenicama, ha?” progunđala je. On je još jednom puhnuo, otapkao natrag do nje i zagrizao nogavicu njezinih hlača.

„Da te nosim?! Ne dolazi u obzir!”

„Pih”, zamolio je Silvester.

Namrštila se vrteći glavom. „Nema šanse!”

„Piiih!” Silvester ju je gledao tako molećivo da bi mu se i kamen smilovao.

„Nek' ti bude”, napokon se predala i Silva. „Ali samo ovaj put!” Jednom ga je rukom uhvatila ispod trbuha i krenula stepenicama.

Odmah je primijetila da je usko stubište zgrade Blještavka 1 blještavo čisto i iznenađujuće tiho. Nigdje nikakve bučne glazbe ni veselog dječjeg vrištanja. Nije se čuo ni usisivač iza vrata. Njezini su koraci odzvanjali odbijajući se od zidova.

„Kamo smo to došli, Silvestre?” šaptala je šokirana. „Ima li tu uopće ikoga kod kuće?”

Silvester se nervozno sklupčao u njezinu naručju. Osjetljive su mu uši uhvatile pritajene glasove koji su prolazili kroz ključanice na vratima stanova. Blještavčani su itekako bili kod kuće! Oči su stiskali uz špijunke na vratima pozorno prateći njihov mimohod stubištem.

 

Prizemlje

„Jesi vidio?!” (zgroženim glasom) „Ima krokodila!”

„I to bez brnjice.”

 

Prvi kat

„Vidim li ja to dobro? Donesi mi, daj, naočale. Krokodil!!! Što ako grize ljude?”

„Grize? (To je bilo vrištanje.) Zafrkavaš se?! Krokodili PROŽDIRU ljude.”

 

Drugi kat

Prigušena svađa i psovanje. Nešto o neopranim gaćama. Ni riječi o krokodilu.

 

Treći kat

„Krokodil!”

„Što si rekla?”

„Krokodil u zgradi! Skandal u Blještavki!”

„Ma daj! Daj da pogledam.”

„Vidiš ga?”

„Ma vidi ga! Jadničak, sav je uplašen.”

 

Četvrti kat

Otužni zvuk klavira.

 

Peti kat

Silvester je, uznemiren od šaputanja koje je dolazilo iza vrata, puhao kao stara lokomotiva. „Čovjek bi mislio da si ti mene nosio po stepenicama, toliko sopćeš,” uzdahnula je Silva i onda zadovoljno objavila: „Stigli smo.” Ponovno je spustila Silvestra na pod i osvrnula se po mračnom hodniku. „Što je ono Dimitra napisala...?” Iz džepa kaputa izvukla je zgužvani komad papira na kojem je svjetlucavim slovima bila napisana poruka. U polutami je počela naglas čitati.

„Zdravo, Silva! Putujem u Afriku na nekoliko tjedana. Jako mi treba netko tko će paziti na moj stan i zalijevati cvijeće. Mhm, mhm... Aha, ovdje piše! Slušaj, Silvestre!”

Sljedeću rečenicu pročitala je polako i razgovijetno. „Blještavka 1, peti kat, stan s desne strane.”

Podigla je pogled i pobjedonosno pokazala vrata na koja je bio nalijepljen plakat s velikim jatom flaminga.

„Silvestre, pronašli smo stan!” Ponovno se zagledala u list papira u ruci. „Ključevi su kod susjeda. Pozvoni kod Goluba. Tomo je moj dobar prijatelj, objasnit će ti sve što treba. Dakle, stan Golub”, promrmljala je, ugurala pismo natrag u džep i okrenula se nalijevo. Odmah je vidjela da su vrata stana s lijeve strane samo pritvorena. Kroz njih su ih očito već neko vrijeme promatrale svijetle dječje oči. Zapravo su više od svega promatrale krokodila.

„Zdravo”, razvukla je Silva i zaškiljila prema prezimenu na vratima. Na njima je, kao što je najavila Dimitra, doista pisalo GOLUB. „Tu živi Tomo, zar ne?” Dječja je glava kimnula, no nije skinula oči s krokodila.

„Mogu li, molim vas, razgovarati s njim? Mislim, s Tomom?” zamolila je Silva.

„Možete”, odgovorio je dječak i malo odškrinuo vrata. „Ja sam Tomo Golub!”

Silva je na vratima spazila pjegavog dječaka svijetle kose. „Aha”, kimnula je prilično zbunjena. Dimitra je u svom pismu zaboravila spomenuti da je Tomo dijete.

„Grize?” zanimalo je Tomu. Ne čekajući odgovor, nježno je pogladio Silvestra po ljuskavoj glavi, a on je zadovoljno zažmirio i puhnuo. „Kako se zove?”

„Silvester”, Silva je još uvijek dolazila k sebi. „Ja sam Silva. Dimitra je moja teta.”

„Znam”, kimnuo je Tomo. „Čekao sam te.” Prodorno ju je gledao svijetloplavim očima. „Dimitra je rekla da si čarobnica za priče. Jesi stvarno?”

Silva je, kao da ju je pitao nešto stvarno teško, nestrpljivo zatresla glavom. „Pa, to se i tako može reći”, promrmljala je. „Ti navodno imaš ključeve Dimitrina stana. Možeš li mi ih, molim te, dati?”

Tomo je od razočaranja malo objesio nos. Ako ta posjetiteljica stvarno zna priče, očito ih nerado dijeli s drugima. No nije dugo bio uvrijeđen.

„Okej”, veselo je uskliknuo. S vješalice iza vrata skinuo je snop ključeva i u čarapama potrčao preko hodnika. „Dođite! Ja sam Dimitrin suradnik i obećao sam joj da ću vam pokazati njezin promatrački stan.”

Promatrački stan?! Silvi je pobjegao osmijeh. Njezina draga teta posvetila je život istraživanju ptica selica. Dok je Silva još bila dijete, Dimitra ih je pratila sve do Afrike. Pod stare dane uspostavila je laboratorij na Blještavki, gdje su se ptice ujesen skupljale u velikim jatima. To je bila tipična Dimitra, i djecu je uvukla u svoj posao. „Djeca su najbolji promatrači”, govorila je. „Doista ne razumijem zašto ljudi kad odrastu postanu tako slijepi za detalje.”

Glasno je zaškripalo kad je Tomo okrenuo ključ u ključanici Dimitrina stana. „Bolje zažmirite. Otvaraaaaam!” povikao je i naglo otvorio vrata. Silvi i Silvestru oči su se doista dobro privikle na polutamu hodnika, a sad je u njih grunulo tako snažno svjetlo da su na tren gotovo oslijepjeli. Silva je zažmirila, jednom je rukom ponovno podigla Silvestra u naručje, a drugom se polužmireći uvukla u stan. Tek se nakon toga napokon usudila ponovno otvoriti oči.

Kakvo prekrasno svjetlo!

Preko cijelog stropa protezao se veliki krovni prozor. Kroz njega se u širokom snopu razlijevalo jesensko sunce, tako da je čitav prostor bio pozlaćen. Nebo, koje se otvaralo iznad njega, bilo je toliko modro i puno ptica, toliko blještavo i živo, toliko drugačije od svih vrsta neba u koje je Silva već gledala u svom životu, da je ostala kao začarana.

„Pih”, potužio se Silvester te ju je svojim kandžicama nježno počešao po trbuhu.

„Da, dobro”, osvijestila se Silva, oprezno spustila Silvestra na pod i nastavila razgledavati stan.

„Dimitra želi da se ovdje osjećate kao kod kuće”, javio se Tomo iz kuta. Čitavo to vrijeme dok je Silva očarano gledala kroz prozor u nebo iznad sebe, mirno je sjedio na Dimitrinu krevetu pored zida i mlatarao nogama.

„Kako se ne bismo osjećali”, pomislila je Silva. Stan je bio poput nekog ugodnog gnijezda, svijetao, pun jastuka i velikog zelenog cvijeća. Mirisalo je po dalekim svjetovima, po pustolovini, po njezinoj Dimitri.

„Ti, dakle, Dimitri pomažeš u promatranju ptica?” ljubazno ga je priupitala.

Tomo se na to pitanje zacrvenio. „Sva joj blještavska djeca pomažu. Znaš li koliko ptica dolazi ovamo?! Na tisuće! Sasvim je ludo! Dimitra i mi ih promatramo, brojimo, popisujemo.”

„A gdje su sad druga djeca?” sumnjičavo je upitala Silva i oprezno se osvrnula po sobi. Ne bi je iznenadilo kad bi nakon ovakve dobrodošlice odjednom iz ormara iskočio čitav razred živahne dječurlije.

„Svi su kod kuće i pospremaju, zato što je subota”, ob-
jasnio je Tomo i dalje mlatarajući nogama.

„A ti subotom ne moraš pospremati?”

„Ja sam već završio! Tata kaže da nema smisla previše detaljno pospremati jer se ionako ubrzo sve opet razbaca i zaprlja.”

„Mudra misao”, složila se Silva. A onda više nije znala što bi još rekla, pa je šutjela. No zato je Tomo jedva čekao da još jednom postavi pitanje koje je želio postaviti sve otkako su se Silvester i Silva pojavili pred njegovim vratima.

„Dimitra je rekla da znaš svu silu zanimljivih priča o pticama”, ovaj put je počeo opreznije.

Silva je jedva primjetno problijedjela. „Koja ti je najdraža vrsta ptica?” pokušala je promijeniti temu razgovora.

No Tomu nije bilo briga za njezino pitanje. „Ispričaj mi neku”, oduševljeno ju je zamolio.

„Hmmmm”, otegnula je Silva.

Tomo je i dalje mlatarao nogama promatrajući je pun iščekivanja.

„Zapravo...” započela je. Zašto se čovjek, kad mu stvarno treba, ne može dosjetiti ni jedne pametne rečenice?!

Pokušala je s osmijehom. To ponekad pomogne, zar ne?

No Tomo joj nije uzvratio osmijeh. Više nije mlatarao nogama, samo ju je promatrao pun iščekivanja.

I Silvester je docapkao nasred stana i zagledao se u nju. „No, što ćeš reći?” pitale su je njegove oči.

„Zapravo... hmmm... ne mogu”, Silva se odlučila reći istinu. „Nažalost, sve sam izgubila.”

„Kako?!” upitao je Tomo. „Priče ne možeš samo tako izgubiti. Priče ili znaš ili ne znaš.”

„Eto, odselile su se od mene”, pokušala je objasniti ono što ni sama nije dobro shvaćala. „Možda kao ptice ujesen, znaš, otišle su u tople krajeve. Jučer sam djeci pokušala ispričati priču i shvatila sam da ne mogu. Da više nemam nijednu priču.”

Tomo se namrštio. „Mogla si mi iskreno reći da ne želiš i da ti se ne da. Ne moraš izmišljati glupave izgovore. Pa nisam dijete!” izbacio je iz sebe. Silvi je postalo strašno neugodno. Voljela bi Tomi ispričati priču, stvarno bi. Jako bi se potrudila za njega, iz zahvalnosti što je tako dobro pazio na Dimitrin stan i zalijevao njezino cvijeće. Odabrala bi neku posebno uzbudljivu. Neku s razbojnicima i prefriganim princezama i neobičnim pošastima koje srce drže u zlatnoj škrinjici, a može ih pobijediti samo junak plemenita srca. No znala je da ne bi ništa pomoglo ni da se sad slomi napola. Jednostavno više nije imala priča.

„Ali sa sobom sam donijela knjigu o pticama koja bi te mogla zanimati”, sjetila se utješne nagrade. Prije nego što se Tomo mogao suprotstaviti, prišla je svom ruksaku koji je na ulazu bila odložila na pod i izvukla iz njega veliku knjigu uvezanu u kožu. Takve se knjige ne mogu kupiti u knjižari. Možda neku sličnu kao veliku dragocjenost ispod svoga stola skriva antikvarka u nekom stvarno prašnjavom antikvarijatu. I sigurno je ne pokazuje baš svakome.

„Teta Dimitra mi ju je darovala dok sam bila dijete”, ponosno je objasnila Silva. „Koliko ti zapravo imaš godina?”

„Deset.”

„O, kakva slučajnost. Ja sam tada bila stara točno onoliko koliko i ti sada”, zadovoljno je utvrdila, kao da je to neki znak da će sve još biti dobro. Knjigu je oprezno stavila Tomi u naručje i sjela pored njega na krevet. Na koricama je velikim crvenim slovima pisalo KNJIGA IZMIŠLJENIH PTICA.

Tomo ju je pažljivo otvorio. Kakva neobična knjiga! Čitava je bila napisana rukom, lijepim sitnim rukopisom. Otvarao je listove i naglas čitao istaknute naslove: „Kišna ptica, Olujni jastreb, Vatrena ptica, Raznobojna vrana, Ptica iz anđeoskog jaja, Nacrtana roda, Mudra sova...”

„Meni je najdraža posljednja priča o ptičjem kralju Simurgu”, rekla je Silva. No Tomo nije listao donde. Nasred sobe je s glasnim treskom zatvorio knjigu i razočarano uzdahnuo: „Te ptice zapravo uopće ne postoje. Netko ih je izmislio.”

„Razumije se da ih je netko izmislio”, iznenađeno je rekla Silva. „Pa to ti kaže već naslov. Zar je to problem? I vi istraživači ptica morate poznavati ptice koje...” Usred rečenice ju je prekinulo glasno dozivanje s hodnika: „Tooomooo, ručak!” Tomo je bez odlaganja skočio s kreveta i tutnuo knjigu Silvi u naručje. „Tata me zove. Moram ići!” dahnuo je i tako brzo istrčao iz stana da više nije čuo Silvu koja je uvrijeđeno povikala za njim: „Ako su izmišljene…” Tres! Vrata su se zalupila. No Silva je ipak povikala u njegovu smjeru: „To još NE znači da ne POSTOOOOJEEE.”

No vrata nije bilo briga za Silvin slomljeni glas. Samo je Silvester, koji joj je zgureno sjedio pored nogu, uznemireno puhnuo i trknuo je ljuskavom njuškom. „Nećemo sad opet biti žalosni, Silva”, želio je reći. „Siiiilva, noooo.”

No Silva je stisnula Knjigu izmišljenih ptica uz sebe i osjetila kako su joj se suze, koje su se za kapcima njezinih očiju skupljale još od prethodne večeri, napokon spustile niz lice.

---

Link na knjigu: https://www.ibis-grafika.hr/proizvod/bljestavka/  

Pogledajte i Pravljični studio Špele Frlic u kojem nastaju čarobne priče! https://pravljicnistudio.si/kdo-smo/