Poruka čitateljima i čitateljicama

Jučer su u Knjižnici grada Zagreba u multimedijalnoj dvorani Odjela za djecu i mladež Knjižnice Grada Zagreba dodijeljene nagrade najčitateljima 2023. Iz svake podružne dječje knjižnice odabrano je dijete koje je u 2023. pročitalo najviše knjiga i svi su dobili lijepe simbolične nagrade. Najčitateljem je proglašen Filip Grabovac (13), član knjižnice Ivana Gorana Kovačića. Prošle je godine posudio i pročitao čak 221 knjigu! 

Filip ide u sedmi razred, a u budućnosti želi biti programer i studirati na FER-u. Kao svoje najdraže knjige izdvojio je fantasy-serijale Disksvijet Terryja Pratchetta (prev. Ana Marija Abramović) i Warrior Cats Erin Hunter (taj mu je toliko važan da je, nakon što je pročitao sve naslove koje je prevela Sandra Kalogjera, krenuo čitati i neprevedene, na engleskom!). Poklonila sam mu roman Čik Wolfganga Herrndorfa u prijevodu Ande Bukvić Pažin. 

Na dodjeli je bilo puno, puno ljudi, atmosfera je bila topla i nekako dirljiva - ganulo me vidjeti toliko ljudi na jednom mjestu koji se vesele samo zbog čitanja. 

Biblioteka pisca i strastvenog čitatelja Alberta Manguela
Foto: Valerio Mezzanotti, NYT

Mene su pozvali da dobitnicima kažem nešto o čitanju. Odlučila sam im se obratiti s idejom da čitatelji i čitateljice imaju puno toga zajedničkoga. U nastavku objavljujem cijeli govor.  

Jako mi je drago danas biti u društvu čitatelja i čitateljica. Čitatelji(ce) naravno ne čine homogenu grupu, jer su međusobno jako različiti – ali imamo puno zajedničkog. O tome ću govoriti – o tome što je zajedničko svima nama koji volimo čitati. 

Prije svega, nama čitateljima nikad nije dosadno, jer u svakom redu možemo čitati dok čekamo, red u banci ili kod liječnika lako se pretvara u onu rupu u koju padaš, padaš i padaš – sve dok te na dnu ne dočeka pomalo šašavi bijeli zec!

Nas čitatelje i čitateljice često uvjeravaju da čarolija ne postoji, ali mi znamo da to nije točno - jer se na svakom kolodvoru može otvoriti "međuperon" koji nas može odvesti u Hogwarts, jer ako dovoljno dugo gledamo u vatru – iz nje mogu izaći Domaći, a ako se pospeš s malo vilinskog praha – postoji velika šansa da ćeš poletjeti!

Ukratko, kao čitatelji i čitateljice, mi znamo da osim svijeta činjenica kojeg volimo nazivati stvarnim – postoji cijeli jedan razgranati svijet ideja i neobičnosti, koji je jednako toliko stvaran (podsjetimo se da ni avion nije postojao dok ga netko nije zamislio). Svatko tko puno čita zna da je granica između normalnog i nenormalnog, između stvarnog i izmaštanog – vrlo tanka, relativna, i da zapravo vrlo lako možemo prijeći iz jednog stanja u drugo.

Kao čitatelji i čitateljice znamo da su knjižnice superposebna mjesta. Knjižnice nisu samo mjesta koja čuvaju knjige – one u sebi sadrže puno, puno čarolije – neobičnih knjiga, časopisa, formata, starih i već zaboravljenih sadržaja na koje samo tu možemo nabasati. Osim toga knjižnice su za sve nas i mjesto samostalnosti i užitka, mjesto na kojem avantura počinje – uđemo iz realnog svijeta u neki zamišljeni, izmaštani svijet u kojem životinje govore, strojevi osjećaju, a žabe se pretvaraju u prinčeve.

U knjižnici možemo posuditi svakakve knjige – tu smijemo slobodno birati – možemo odabrati popularne ljubiće, ozbiljne debele klasike, crno-bijele stripove, hrvatske ili strane pisce, slovkati knjige na stranim jezicima, možemo mjesec dana čitati samo spisateljice ili samo horore, možemo stalno iznova posuđivati istu knjigu ne bismo li najdraže dijelove čitali naglas ili prepisivali dok ih ne naučimo napamet… Ta je čitateljska sloboda neprocjenjiva. 

Kao čitateljima i čitateljicama, jasno nam je da slikovnice i ilustrirane knjige nisu samo za djecu – jer one u sebi sakrivaju nove, nevjerojatne priče i svjetove – i podsjećaju nas da se i slike čitaju, a ne samo tekst.

Čitatelji(ce) znaju da s drugim ljudima ponekad može biti teško, da su ljudski odnosi kompleksni, promjenjivi, često intenzivni, nejasni – osobito kad je čovjek mlad – ali s knjigama smo kod kuće. Uvijek im se možemo vratiti i one će nas prihvatiti. Utješno je da nam je najdraža knjiga uvijek na raspolaganju – i odlično je da nam se najdraža knjiga, svaki put kad je čitamo, obraća na neki novi, dotada još neviđeni način, kao da je živa, a to je zato što se mi mijenjamo, sazrijevamo, i u različitim razdobljima života istu tu knjigu možemo doživjeti posve drugačije.

Kao čitateljice i čitatelji znamo da svaka stvar ima (barem) dvije strane, da ništa na ovom svijetu nije crno-bijelo i da nije važno uvijek biti u pravu – ali da trebamo znati argumentirati svoje stavove – baš kao Sherlock Holmes.

Kao čitateljice i čitatelji razumijemo da ne treba nikoga posebno nagovarati na čitanje – ipak, onima koji ne čitaju možemo poručiti da su i oni ustvari čitatelji, ili bi to jednoga dana mogli postati – samo još nisu pronašli svoju knjigu! Nisu pronašli knjigu koja će ih posve obuzeti, koju će čitati opet i opet i opet, dok joj se stranice ne izližu, i to na onim najboljim, najuzbudljivijim ili najljepše napisanim mjestima.

Kao čitateljice i čitatelji znamo da je čitanje povezano s pisanjem – pa i samo pisanje može biti magično. Zamislite, imate neki problem, sjednete pred praznu stranicu papira i ispunite je pitanjima koja vas muče, pa u tijeku pisanja dođete i do nekih odgovora. Čitatelji(ce) znaju da papir pred koji sjedamo ionako nikad nije posve prazan, uvijek je već ispisan rečenicama koje smo negdje čuli ili pročitali. Pišući, uvijek se zapravo nastavljamo na mrežu drugih tekstova. Drugih razmišljanja. 

Čitanje možemo promatrati kao dijalog s piscem ili spisateljicom koji su knjigu napisali - a i samo je pisanje neka vrsta razmišljanja. Dok pišemo, ne trebamo brinuti jer nemamo sve odgovore. Zapravo ova civilizacija nema odgovore na najveća pitanja poput ljubavi, smrti, ljubomore, strahova, usamljenosti ili smrtnosti, ali zato imamo književnost – da se utješimo činjenicom da su i ljudi prije nas postavljali ista ili slična pitanja, da se razveselimo nekim od njihovih razmišljanja i zauvijek ih zapamtimo, ugradimo u svoju osobnost.

Kao čitateljice i čitatelji znamo da se svijet sastoji od mnogo riječi. Američka pjesnikinja Sylvia Plath često je čitala veliki rječnik engleskog jezika i iz njega sakupljala riječi, inspirirala se njima za pisanje i razmišljanje. Zato svima – pa i sebi – preporučujem – otvorite što češće rječnik hrvatskog jezika i počnite ga čitati kao bilo koju knjigu – naići ćete na puno, puno iznenađenja!

Zato što poznajemo puno riječi, nama je čitatelji(ca)ma jasno da jezik pripada nama! Pazite: to ne znači da KUČA možemo pisati s tvrdim č ili da nam ne trebaju pravopisna pravila. Ali treba imati na umu da je jezik vrlo fleksibilan (pa se tako može hodati, koračati, šetati, tabanati), uz to i vrlo osoban, a na to nas osobito upućuje jezik književnosti. Zato Alisa u Zemlji čudesa može ustvrditi da je nešto baš "neobičudno", a Pipi duga čarapa da su krave "baš bikoglave" – ja primjerice obožavam riječ "fenomenolastičan"! A ako želite razmišljati o fleksibilnosti jezika – pogledajte samo poeziju, recimo stihove Zvonimira Baloga Oko mene su hodali ljudali i u gledu me čudali – zato što smo puno čitali mi to odmah možemo razumjeti.

Ali zašto je to važno? Da jezik pripada nama? 

Jer većim brojem riječi proširujemo svoj svijet – kao što avion nije postojao dok ga netko nije zamislio,  tako nije postojala ni ta riječ avion – netko ju je trebao domisliti. Jezikom zapravo proširujemo vlastita razmišljanja. Osim toga, raznorodnijim vokabularom bolje razumijemo sami sebe, jezik nam služi kao alat kojim možemo imenovati svoja stanja, osjećaje, strahove, ali i svoje odnose s drugima.

Kao čitateljice i čitatelji znamo da posežemo za knjigama da bismo u njima naišli na opise vanjskih događaja i ljudi – ali itekako nas zanimaju i unutarnja stanja likova s kojima se možemo identificirati, možemo ih razumjeti, voljeti (pa ćemo pomisliti "ovaj je baš kao ja") ili nam mogu biti strani i odbojni pa ćemo pomisliti "ovo nikad ne bih mogao biti ja". U tom procjepu između sličnosti i razlike u odnosu na druge, u tom uspoređivanju, mi rastemo, razvijamo se, postajemo osobe – malkice drugačije nego što bismo bili da nismo čitali.

Danas ste ovdje jer ste prošle godine puno, puno čitali. I čime god ćete se u životu baviti – možda ćete biti inženjeri, liječnici, astronauti, pravnici ili baš pisci, spisateljice i knjižničari – doživjet ćete velike tehnološke promjene, svijet koji poznajemo danas za trideset ili pedeset godina vjerojatno će biti posve drugačiji. Ali to vas neće omesti, vi ćete kao strastveni čitatelji i čitateljice znati slijediti svoje snove i bit ćete dovoljno maštoviti da ćete prepreke s kojima se suočavate znati pretvoriti u svoje prednosti. Ukratko – moći ćete u životu otvarati vrata koja se drugima oko vas na prvi pogled čine zatvorenima. Jer ste u svoju realnost uklopili i svijet fikcije pa zato dobro znate da svijet ne mora biti ovakav, on može biti i drugačiji. Promjenu trebamo samo zamisliti. A zamišljanje te promjene započinje upravo među koricama neke dobre knjige.

 

Najčitatelj 2023. u KGZ-u