Slučaj vlastite pogibelji Kristijana Novaka

Na zadnjem ovogodišnjem Kabinetu čuda u Knjižari Fraktura ugostili smo Kristijana Novaka i razgovarali o njegovom posljednjem romanu Slučaj vlastite pogibelji (Oceanmore, 2023) koji je već zasluženo dobio veliku vidljivost, a pretvoren je i u kazališnu predstavu u HNK Varaždin, ovdje možete pogledati trailer.

Črna mati zemla Kristijana Novaka je za mene bila posebno čitateljsko iskustvo - jedan od rijetkih suvremenih hrvatskih romana koji me za vrijeme čitanja posve obuzeo, bila sam unutra, u toj potresnoj priči o traumatičnom odrastanju - knjiga me potresla onako kako to može samo prava književnost koja nam razmiče tlo pod nogama i ubacuje nas u neko drugo molekularno stanje. Živjela sam i disala s tim likovima, činilo mi se da ih oduvijek poznajem, da nikada nisam ni živjela a da oni nisu bili dio moga života. Nije me smetao ni međimurski dijalekt koji mi je inače dosta stran (dapače, zauvijek sam zapamtila riječi ućomas i dičker). Pa iako se danas možda ne mogu sjetiti imena likova iz tog romana, vrlo dobro pamtim osjećaj koji su sa sobom nosili, to nešto mračno, potmulo, neki mulj koji će kasnije kuljati iz svih romana ovoga pisca.

Nakon Obješenih (Čakovec, 2005.), Črne mati zemle (Oceanmore, 2013.) i Ciganina, ali najljepšeg (Oceanmore, 2016.), Slučaj vlastite pogibelji opet progovara o Međimurju, i to o konkretnom slučaju mladoga policajca koji je izgubio život jer se svim silama u policiji borio protiv korupcije i nije se htio uklopiti u sustav premrežen nepravdama u kojem uporno postoje povlašteni i potlačeni. Otprije znamo da je Novak ljubitelj paralelnih radnji, pa ne čudi da je priča ispričana kroz dva lika. U prvom nam se licu obraća mlada nadobudna profa koja s učenicima na dramskoj grupi komentira slučaj policajca, ne znajući da unutar te grupe postoji i učenica iz bogate obitelji koja je "umočena" u slučaj - pa tu za profu počinju ozbiljni problemi i posljedice. Njezino će je ukazivanje na nepravdu izdvojiti iz kolektiva i šire zajednice, te joj preokrenuti život naglavačke.  

Drugi je lik brat mrtvog policajca - Marli, koji je i sam policajac. Njegova je vizura događaja ispisana "izvana" u obliku scenarija jer je on prije svega praktičan tip koji samo reagira na događaje, pa se Novaku činilo da nije dovoljno artikuliran da bi mogao biti ispisan u prvome licu. Ti su likovi, kao i drugi karakteri u romanu, vrlo uvjerljivi, nisu plošni niti su uvijek dopadljivi, ali zato baš djeluju autentično - i zato ćemo ih pamtiti i nositi sa sobom nakon čitanja romana. 

Pitali smo Novaka i kako mu je bilo tako duboko zaći u ženski lik - lik ambiciozne mlade profe koja u jednom trenutku prestaje biti spremna na kompromis iako zna da će je to skupo stajati. Rekao je da je pisanje za njega pravi prostor slobode - da tu može biti tko god želi, pa tako i eksperimentirati s ženskim likovima ili se pak unijeti u perspektivu zlikovca. I nikako nije htio - a to se vidi i u njegovim prijašnjim romanima - glavni ženski lik svesti na tipične stereotipove hrvatske književnosti koji nam žene vole prikazivati kao svetice ili kurve, već mu je cilj bio profu prikazati kao životnu, slojevitu - i u tome je u potpunosti uspio.  

Kabinet čuda u Frakturi

Novak ima dobar osjećaj za međuljudske odnose, intimne, partnerske, kao i obiteljske i poslovne. Mnoge od nas ti su odnosi u ovom romanu ponukali na postavljanje temeljnih pitanja: biramo li partnere slobodnom voljom ili oni ipak uvijek nalikuju našim roditeljima? I možemo li izdržati s nekim koga stvarno volimo, ili mnogi od nas radije biraju mlaku ali sigurnu vezu koja nas neće emocionalno rasturiti? Dokuda ide lojalnost određenom radnom mjestu i kolektivu koji dopušta brojne neregularnosti jer "to smo oduvijek tako radili", a gdje počinje naša individualnost i pravo na "ja"? I koliko pritiska okolina može vršiti na pojedinca a da on konačno ne pukne? 

Priča u Slučaju vlastite pogibelji je univerzalna (glavni likovi zbog svojih djela postaju autsajderi i onda se s promjenama nose kako najbolje znaju) i vrlo je napeta. Netko je na susretu rekao da je to "knjiga kojoj ne treba bookmark", jer se toliko brzo čita da ga ne stigneš iskoristiti. Svidjelo mi se i što negdje na sredini romana tekst iskače u metatekstualnost - propitkuje vlastitu istinitost, uvjerava čitatelja da nije nastao prema istinitome događaju. Taj dio usporava čitanje koje do tada ima gotovo luđački ritam okretanja stranica - i potiče nas na razmišljanje, na osvještavanje onoga što već znamo: da sva književnost proizlazi iz života, ali i dobar dio života iz umjetnosti. I tako se stalno pretaču - zbilja i fikcija, fikcija i zbilja... I pomažu nam da mrvicu bolje shvatimo sebe i svoj život, ali i život drugih.

Na susretu smo razgovarali o glavnim temama romana Slučaj vlastite pogibelji - o sveprožimajućoj korupciji i borbi tzv. malog čovjeka za pravdu. Ali taj "mali čovjek" smo zapravo svi mi pa se postavlja pitanje kako ćemo reagirati (i kako smo reagirali) u određenim situacijama u kojima smo imali priliku postaviti se. S jedne je strane potpuno fascinantno da je Novak uzeo tako opću i poznatu temu i od nje napravio takvo čudo od teksta koje svakog pojedinačno angažira, a s druge strane - književnost nam već od Homera priča iste priče. Zato je i njegova upotreba Sofoklove Antigone u ovo romanu potpuno logična - kao da nam poručuje: možda letimo u svemir, ali kad dođe do velikih životnih pitanja kao što su sloboda, pravda, odgovornost, ljubav ili mržnja - život se od antičke Grčke nije puno promijenio.

Čim kažemo da roman govori o korupciji - postavlja se pitanje je li to angažirana književnost. Danas su ideologizirana i angažirana književnost u trendu - popularno je pisati o ženskim temama, migrantskim i drugim manjinskim, sve je to politički korektno i može biti odlično - ali ipak je većina tih tekstova nešto slabije umjetničke vrijednosti. Zato mi se svidjelo kako je Novak rekao: "angažman dođe iz samoga teksta". Njemu je važno da se tekst ne pretvori u crno-bijeli pamflet, da otvara pitanja za razmišljanje, da rastvara kompleksnost teme. Zato u svojim tekstovima uvijek kreće od ljudskih priča, međuljudskih odnosa, onda ih nadograđuje i kroz njihove sudbine dolazi do "velikih" pitanja.

Foto: Iva Perković

U književnosti je važna i autentičnost, istraživati ono što nas stvarno žulja, kao što je rekao Novak: "Ako se dotakneš najdubljeg u sebi, ne možeš biti trivijalan" - jer što drugo možemo u ovome životu nego progovoriti o onome što nas stvarno muči, pokušati utjecati na ono što ne valja, kao što stoji negdje u romanu, trebali bismo ostaviti iza sebe malo više svjetla i malo manje tame? Valja nam misliti da bi si mišljenjem malo približili ono što nam je dotada bilo udaljeno, kao što je rekao Heidegger. Pisati književnost do kraja, beskompromisno, brusiti je dok ne počne nalikovati na nešto što nas zadovoljava, dok se stvarno ne počne obraćati čitateljima i nukati ih na neki oblik promjene, pa makar se samo malo zamislili: kako postupaju likovi, kako bih ja mogao(la) postupiti? 

Novak je govorio i o tome da se u stvarnom životu divi hrabrim ljudima, svim vrstama zviždača i pojedinaca koji ukazuju na nepravdu oko sebe - spomenuo je primjerice Darija Juričana i njegove dokumentarne filmove o Ivici Todoriću i Miroslavu Kutli. Njegova je teza da je svaki pojedinac dužan govoriti o onome čega se boji, jer se čini da oko nas mnogi nemoralni ljudi mirno spavaju a premalo doživljavamo one koji se bore protiv koruptivnog sustava koji nije naprosto jedan mali dio naše svakodnevice - nego je svuda oko nas, gdje god da se okrenemo.

Nekima se za vrijeme čitanja romana poljuljao vlastiti osjećaj za pravdu, pa su čak rekli da ih je to baš izokrenulo naglavačke i jako ih se dojmilo, jer naravno da je većina nas sklona govoriti o pravdi i pravilnom postupanju, dakle deklarativno se svrstati na pravu stranu - ali kad se svatko zapita kako će reagirati, kako je reagirao/la kad dođe stani-pani... kako prolazimo na tom ispitu? Je li nam odgovor ugodan? Nije, ali upravo se o tome i radi - zato čitamo pravu književnost, knjige i priče poput ove koje nas suočavaju sa samima sobom, i bome nam se ne sviđa slika koju vidimo o sebi. I to nas može baš dobro prodrmati. Novak nam je preporučio film "Zbornica" Sonje Tarokić (dostupan je na Netflixu) o pedagoginji koja u školi pokuša postupiti ispravno pa se sve okrene protiv nje. 

U romanu Slučaj vlastite pogibelji ima jedan odličan citat koji govori upravo o tome:

Mi bi svi, sigurno nas 90%, potpisali da u ovoj državi konačno svi počnu cinkati svoje kvarne kolege i nadređene, jer je sve toko zagrezlo u korupciju da iz živog blata nemremo van. Ali čim netko krene tim putom, ostane sam. Istina ne dođe kao nekakav pobjedonosan trenutak. Kad ispliva, cijeli svijet se sruši na onoga tko ju je izgovorio. 

Razgovarali smo i o naslovu romana - razmišljamo li o tome koliko nam naslov automatski oboji čitanje? Slučaj vlastite pogibelji - odmah upućuje na "slučaj", na nešto kriminalističko... možda da je naslov intimniji, bismo li ga čitali manje kao kriminalistički, a više kao roman o bliskosti protagonista - jer to je ujedno i ljubavna priča, pa i dva brata policajca na kraju ispadaju sličniji nego što se na prvi pogled čine... Novak je rekao i da bira žanrovsku književnost jer ona njegove ideje stavlja u neku vrstu okvira - pa namjerava i dalje ostati u njoj.

Kristian Novak je govorio i o tome kako nastaju njegovi romani, u koliko verzija. Rekao je da je prva najčešće "za smeće", ali u njoj ponekad ima nešto za što se kasnije može uhvatiti. A onda počinje brušenje teksta koje može stvarno dugo trajati. Ova, objavljena verzija romana Slučaj vlastite pogibelji je sedma verzija toga teksta. Sedma. Čini li se i vama da pisci često objave drugu ili treću, misleći da su gotovi, pa onda držimo tekst u ruci i mislimo, ovo je stvarno moglo biti dobro? Samo da se na tekstu još malo radilo? 

Novakovi su romani prevedeni na brojne jezike, a slijede i neki novi prijevodi, pa smo razgovarali o važnosti prevoditelja i o poteškoćama pri prevođenju dijalekta. Primjerice, nisam ni znala da mađarski jezik nema dijalekte! Prevoditelj se snašao tako da je dijelove u međimurskom dijalektu ispisao nekom verzijom arhaičnog mađarskog. Ellen Elias-Bursać koja je prevela Črnu mati zemlu kao Dark Mother Earth (Amazon Crossing, 2020.) u tu je svrhu izmislila neku varijantu engleskog dijalekta (jer bi bilo malo čudno da Međimurci progovore nekim teksaškim naglaskom!).

Pitali smo Kristijana i što čita - pa kaže - kad stigne od slikovnica i dječjih knjiga koje čita djeci (a trenutni im je hit Čovpas Dava Pilkeyja), onda pribjegava hrvatskim pjesnicima i pjesnikinjama (izdvaja Danijela Dragojevića i Mariju Andrijašević), a iduće ga čeka nova knjiga Viktora Žmegača. Za zajedničko čitanje nam je preporučio publicističku knjigu Rutgera Bregmana: "Ljudski rod" (prev. Svetlana Grubić Samaržija, Naklada Ljevak).

Čitajte Kristijana Novaka! Sklon je teškim temama koje volimo stavljati ispod tepiha, prikazuje pamtljive punokrvne likove koji se bore s vlastitim traumama i demonima, koji vas mogu preokrenuti naglavačke, ponukati na mišljenje o vlastitim postupcima i odnosima. Njihovi su dijalozi nabijeni emocijama, on ne opisuje njihova stanja nego ih oživljuje. U njegovim se tekstovima nalazi sve - ljubav i mržnja i život i smrt i sjećanja i zaboravi i istine i laži koje si toliko volimo pričati... Osim toga, u književnosti sve kreće od jezika, a Novakov je književni jezik inovativan, dinamičan, mjestimice neočekivan, i ne samo zbog dijalekta. Njegovi su likovi dijelom tako uvjerljivi i zato što govore specifičnim, osobnim jezikom. 

Zato je pomalo paradoksalno da Novak u intervjuima često kaže da zapravo i nije pisac, da se ne voli tako nazivati, jer mu se čini da to sa sobom nosi preveliku odgovornost. Kaže za sebe da samo istražuje teme koje ga žuljaju, kad vidi nešto loše želi to osvijetliti, iznijeti na površinu. Možda mu se to čini nešto pretenciozno, a možda je samo previše skroman da bi se nazvao piscem, jer - kako je rekao na susretu - "kad smo bili mali, učili su nas da za stolom budemo kuš"! Dakle u ovo novo novo vrijeme u kojem svi uporno japajaču - Kristian Novak možda ne želi da ga tako nazivamo, ali ipak nam iz romana u roman dokazuje da je pravi pisac - Naš, ali svjetski.

---   Marija  ----