Karen Blixen i sva proturječja u Babettinoj gozbi

U studenom smo na Kabinetu čuda u knjižari Fraktura razgovarali o romanu Karen Blixen Babettina gozba (prev. Đurđica Žlebačić-Sorensen, Disput, 2011.)

Već dugo sam razmišljala da bismo morali razgovarati o ovome romanu, ja ga čitam svako malo. Kad sam nervozna, kad imam previše posla, kad mi treba smiraj - uzimam Babettinu gozbu i liječim se - to je tekst koji nudi jednu mirnu prostranost, kao kad se nađeš sam na snijegu, u potpunoj tišini, s otvorenim horizontom pred sobom i želiš da taj trenutak potraje što dulje. Zato mi je drago da se roman svima svidio, a komentirali smo i fantastičan film kojeg je 1987. po romanu režirao Gabriel Axel (trailer). To je jedan od rijetkih filmova koji adaptacijom nije razočarao, tj. kao da tekstu dodaje točno ono što mu je trebalo - okuse i mirise hrane na Babettinoj gozbi, ali i začudna, živopisna, dobro pogođena lica članova male zatvorene seoske zajednice u kojoj se odvija radnja.

Karen Blixen, izvor: klik

Babettina gozba napisana je relativno jednostavnim, ali jako lijepim stilom, i može se čitati na površinskoj razini: kao opis svakodnevice u jednom malom norveškom mjestu u kojoj žive članovi dosta rigidne protestantske sekte. Glavne junakinje su sestre Martine i Philippa čiji je otac bio pastor koji je osnovao tu sektu. Kad počinje radnja, pastor je odavno mrtav, ali ta mala zajednica i dalje živi po njegovim pravilima. Život se odvija potpuno asketski, a onda u njega upada Francuskinja Babette koja je u Francuskoj izgubila sve, i obitelj i cijeli svoj život. Zapravo se dolazi regenerirati, preživjeti. I na dobrom je mjestu, jer sestre je prihvaćaju za sluškinju (iako s dozom straha jer je katolkinja! Dvije su sestre u početku tresle glavom, kao što je nekoć činio i njihov otac, na pomisao da imaju papista pod svojim krovom. 35), i tu počinje njihov mirni suživot koji će trajati puno, puno godina. 

Babettina jedina veza s Francuskom je lutrija, jer tamo netko za nju svaki mjesec uplaćuje srećku. I kad osvoji 10.000 franaka - odlučuje za sve njih, a povodom pastorova rođendana, napraviti vrlo raskošnu večeru - Babettinu gozbu. I to će u tu zatvorenu protestantsku zajednicu zasnovanu na odricanju unijeti puno raznih nedoumica i strahova...

No ispod te osnovne radnje ovaj je roman vrlo slojevit, pogodan za promišljanje dubokih, filozofskih pitanja o životu. U njemu se nalazi neka postojanost, duhovnost, snaga - i zapravo se zasniva na kontrastima. Prvi je i najočitiji, opreka između duhovnog i materijalnog, između života kojeg živi sekta i vanjskog materijalnog svijeta - čiji im je dašak priuštila i Babette sa svojom večerom. 

Zatim tu je opreka između slobode i neslobode, pa nije čudno da nas je roman ponukao na razgovor o slobodnoj volji - jer članovi sekte kao da i nisu slobodna, misleća bića - oni slijepo slijede svoju doktrinu, tj. dogmu koju im je nametnuo pastor. I u tom načinu života djeluju zadovoljno. Ali mogu li oni uopće razmišljati u okvirima zadovoljstva? I mogu li razmišljati slobodno? Oni su zapravo u stanju koje bi Kant nazvao "samoskrivljena nezrelost" - nesposobni se samostalno služiti vlastitim razumom i prihvatiti slobodu - što god im ona mogla donijeti. Sakrili su se u infantilizaciju i neku vrstu fanatizma koja im daje okvir, sigurnost, istovremeno ih zapravo štiteći od vanjskog svijeta i odgovornosti koju bi u njemu morali preuzeti. Sestre i cijela ta zajednica oprimjeruju činjenicu da ljudi zapravo vole štit fanatizma - jer ih spašava od odgovornosti. Roman se može čitati i kao kritika uskog poimanja odnosa prema bogu - rigidnih pravila koja nam poput naočnjaka zakrivaju mogućnost uživanja u životu, življenja punim plućima na ovome svijetu. 

U jednom trenutku radnja odlazi u prošlost i opisuje dva muškarca koji su se slučajno zatekli u tom malom mjestu i tamo zapazili ljepotu sestara. Pokušali su im se udvarati, no one su odabrale sigurnost i ostale uz oca (ili bi zapravo bilo bolje reći da je takav plan bio odabran za njih). U starosti njih dvije djeluju pomireno, zadovoljno, kao da je samoostvarenje nešto o čemu ni ne razmišljaju - jer ostvarit će se ionako na onom drugom svijetu. Činjenica da ostaju same, neudate, i do kraja u očevoj kući, živeći po njegovim naputcima, ne govori o njihovoj osviještenosti (čak neke kritike spominju da je to odraz njihova feminizma!), upravo je obrnuto - one ostaju same jer njima upravljaju dva muškarca - prvi je otac, a drugi bog. 

Babette je puno svjetovnija od sestara, ona dolazi iz svijeta, ne samo inozemstva, nego iz društvenosti, pa iako se u Francuskoj kretala u visokim krugovima koji su živjeli posve drugačijim životom - ona svjesno donosi odluku da će se tu kod sestara prilagoditi i naći svoj dom, da će tu ostati. Zato se ova knjiga može čitati i kao roman o ukorijenjenosti koja može biti odabrana ili nametnuta - članovi sekte su ukorijenjeni, ali ne svojom voljom, nego kao djeca koja ostaju u vrtiću jer je tata tako rekao. Oni su i fizički blizu, u tom malom mjestu, drugo i ne poznaju - niti se čini da išta žele upoznati - osim činjenice da čekaju onaj drugi, duhovni život, novi Jeruzalem za koji su se toliko odricali. Taj strah od novoga jako se dobro vidi kad Babette naručuje egzotične namirnice za gozbu, a sestre su podozrive i zastrašene.

Dapače, članovi zajednice se unaprijed dogovaraju da na gozbi neće komentirati hranu kao da je nešto posebno, nešto što bi im se moglo svidjeti, u čemu bi nedajbože mogli uživati! Ali Babettu kao da to pretjerano ne dira - vjerojatno je nakon dugog života s njima to i očekivala - i tu dolazi do izražaja idući kontrast - ona je u prošlom životu u Parizu bila kuharica u ekskluzivnom restoranu, svojim je umijećem, svojom umjetnošću kuhanja oduševljavala mnoge visoko sofisticirane osobe - a ovdje njezina vještina nije prepoznata kao nešto posebno. 

Golemi je jaz između asketskog života te zajednice i te raskošne večere, dakle između odricanja i uživanja u životu, ali Karen Blixen nam tu poručuje i nešto puno dublje - naime, ona večeru zapravo koristi kao metaforu za umjetničko stvaranje. Otvara pitanje prepoznavanja umjetnosti koje se može shvatiti i kao centralna tema romana. Umjetnici uvijek trebaju odjek drugih, čime god da se bave, ono što su stvorili žele podijeliti sa svijetom. Babette čak izjavljuje da žali za Francuzima koje je ostavila - pa i neprijateljima - jer su znali prepoznati njezin dar, njezina umjetnost kuhanja pod njihovim bi prstima i nepcima oživjela, imala smisla. 

S obzirom da članovi zajednice koji su večerali nisu znali prepoznati ni pretjerano cijeniti njezin kulinarski dar, tu se ne radi o njezinom žrtvovanju za njih - njezini su motivi vrlo svjetovni - kao da si je dala oduška da zadnji put pripremi tako bogato jelo, da još jednom bude umjetnica na vrhu svoje kreativne moći. Sestre je gotovo počinju žaliti kad shvate da je na večeru potrošila baš sve novce koje je osvojila, ali ona im govori: Ne, nikada neću biti siromašna. Kažem vam, ja sam velika umjetnica. A veliki umjetnik, mesdames, nije nikada siromašan. Mi veliki umjetnici, mesdames, dobili smo nešto o čemu vi drugi ništa ne znate (87). 

U ovom isječku iz filma možete vidjeti kontrast između hrane koje su sestre prije jele i gozbe koju im je Babette pripremila.

Babettina gozba je lijepo napisana, kratkim rečenicama, bremenitim značenjem. Uronite u nevjerojatan svijet ovoga romana koji je posve drugačiji od naše svakodnevice, jer radi se o polaganom 19. stoljeću - ali pitanja oko kojih se vrti su posve suvremena: jednodimenzionalno poimanje života, čak fanatizam, nasuprot slobodnom biranju i preuzimanju odgovornosti; samoostvarenje i propuštene prilike; uloga umjetnosti u svakodnevici - koliko je važno znati je prepoznati za dublji i ispunjeniji život te što se dogodi kad nam poslušnost i strah zamijene slobodnu volju - jesmo li samo pomireni ili zaista prestajemo postojati kao osobe... 

----   Marija  -----