Bessora & Barroux: Alpha

U rujnu smo na Kabinetu čuda u knjižari Fraktura razgovarali o stripu Alpha belgijske spisateljice Bessore i francuskog ilustratora Barrouxa, (prev. Mirna Šimat, V. B. Z., 2019.)

Otkad se sastajemo na Kabinetu čuda, ovo je prvi strip koji smo čitali zajedno. I sve nas je osvojio, i potaknuo nas na razgovor o brojnim temama. Raspravljali smo o tome je li to strip ili grafički roman (jer čini mi se da je 'grafička novela' samo loš prijevod engleskog izraza graphic novel?). Zapravo bih rekla da je sve to strip, iako se mogao čuti i argument da se može čitati kao grafički roman jer tekst vjerno prati slike, uokviren je i nema razigranosti i velikih oscilacija u samom crtežu. 

Kako god ga nazvali, ovo je vizualno-tekstualna bomba koju od prve stranice ne možete ispustiti iz ruke. 

Alpha: od Abidjana do Gare du Norda priča potresnu priču o stolaru Alphi iz Obale bjelokosti, koji se pod svaku cijenu želi dokopati Pariza jer se nada da ga tamo čekaju žena i sin, koji su na put krenuli prije njega, jer njegova šogorica u Parizu ima frizerski salon pa imaju gdje biti. To je tek uvertira u nezamislivo tešku priču o mukama migranata koji žele izaći iz svoje zemlje - a to ne mogu učiniti legalno, pa se upuštaju u nezamislive avanture i neprestano izlažu raznim vrstama opasnosti. Sve je ispričano jednostavnim jezikom, bez ikakvog objašnjavanja, kao neki šturi scenarij, i mogao bi se od ove priče napraviti dobar film. 

Te kratke rečenice lupaju direktno u želudac.

U principu ti ne odlučuješ o putu: put odlučuje za tebe.

Ovaj strip donosi niz likova-očajnika - tu su muškarci koji se nadaju da će ih netko uzeti u neki dobar nogometni klub, tu su žene koje preživljavaju prodajući svoje tijelo, humanitarci koji pomažu ljudima kojima se teško može pomoći, ali i turisti koji uopće nisu svjesni njihovih egzistencija pa na putovanju u Africi uživaju kao u nekom egzotičnom zoološkom vrtu u kojem su i ljudi samo intrigantna kulisa. Sve je u Alphi bezizlazno - osnovne su stvari problem - nema hrane, nema vode, svugdje si nesiguran i svatko te želi prevariti - tu je čovjek čovjeku doslovno vuk, jer svi su u istom užasu. Ali ipak se nadaju, i to je zanimljivo. Valjda nada umire zadnja. 

Kad sam otišao iz Abidjana ipak nisam mislio da će biti ovako teško. Dio mene je to znao. Ali drugi dio nije želio u to vjerovati. Taj drugi dio tračak je nade koji me tjera dalje.

Koga zanima tema nade u teškim uvjetima života, stalnom ratu i nenormalnosti i opasnostima - o tome govori i tek prevedeni roman Davida Grossmana Osmijeh kozleta u prijevodu Andree Weiss Sadeh, kojeg također jako jako preporučam za čitanje. 

Alpha dugo putuje, dugo čeka, dugo se nada, pa postaje očajan, pa malo apatičan (u jednom trenutku shvaća da putovanje traje već godinu dana, a on još nije nigdje, i nitko nije vidio njegovu ženu i sina). Na kraju knjige je i karta na kojoj možemo pratiti njegovo putovanje, te nevjerojatne udaljenosti. Da je imao vizu - putovanje bi trajalo samo nekoliko sati....

Priču prate crno-bijele ilustracije na kojima samo povremeno bljesne malo boje (malo nade!) i zbog tog crno-bijelog momenta može se čitati kao novinarska reportaža, popraćena vjernim fotografijama, kao nešto dokumentarno, nešto što nam svima želi skrenuti pažnju, prodrmati nas, da zastanemo usred svoje svakodnevice i primijetimo da na drugom kraju svijeta žive neki očajni, očajni pojedinci koji bi sve napravili, samo da spase živu glavu iz svojih zemalja u kojima vlada nezamislivo siromaštvo, nasilje i općenito beznađe. Ove koji ilegalno bježe iz svoje zemlje naziva "pustolovima".

Inače na pustolove pucaju kao u zečeve. Pa tko će ih prijaviti? Nitko neće doći po tvoje tijelo. 

Razgovarali smo o tome što Barrouxove ilustracije dodaju tekstu - jer ga vjerno slijede i ne pričaju neku svoju priču - možda bismo onda tu priču mogli jednako čitati i doživjeti i bez ilustracija? Složili smo se da ne bi bilo isto. Ilustracije već ionako dirljivoj priči dodaju puno emocija, a cijeli je strip tiskan na papiru koji jako upija pa sve razlivene boje djeluju toplo i uvjerljivo - možeš čak imati osjećaj da gledaš sam original na kojem je razlivena boja. 

Priča nas je potaknula i na razmišljanje o slobodnom izboru - što znači birati kad nemaš što izabrati? Mnogi od nas nismo ni svjesni koliko smo zapravo slobodni, u nekim osnovnim stvarima za koje su toliki ljudi zakinuti.

Bilo je riječi o tome koliko kao društvo okrećemo glavu od problema migranata, i kako se kao pojedinci svakodnevno odnosimo prema stranim radnicima koji sve više dolaze raditi u Hrvatsku. I koliko se kao društvo trudimo da ih shvatimo i prihvatimo. Ovaj je strip baš zato dobar - jer velikom i aktualnom problemu daje ljudsko lice i time nas upućuje na te ljude koji trebaju našu pomoć - zato bi trebao biti u lektiri, idealan je za senzibilizaciju onih koji ne žele o ovoj temi razmišljati. A moramo početi razmišljati, koliko god nije ugodno - jer to je realnost koja nas okružuje. Kao i klimatske promjene, ili prava životinja. Svijet se mijenja - i moramo i mi zajedno s njim. 

Nikad ne znaš što ti je namijenilo putovanje. Ali možeš biti siguran u ono što te čeka ako ne otputuješ. Ništa. 

Netko je spomenuo film na ovu temu koji se može pogledati na Netflixu, The Swimmers, snimljen po istinitom događaju, o dvije sestre plivačice koje odlaze iz Sirije ne bi li se dokopale Olimpijskih igara u Riju - pomalo je kićast ali isto potiče na razmišljanje. 

U vezi s temom migracija i migranata spominjali smo i romane Antonio Ortuno: Spaljeni (prev. Ela Varošanec Krsnik, Fraktura) i Nepravilni glagoli Jenny Erpenbeck (prev. Andy Jelčić, Naklada Ljevak), a razgovarali smo i o brojnim stripovima koje smo čitali ili preporučujemo za čitanje:

Art Spiegelman: Maus

Uranela - nešto što je nekim ženama bilo važno za osnaživanje u mladosti

Alan Ford

Marjane Satrapi: Perzepolis (prev. Nikola Pezić, Fibra)

Jiro Taniguchi: Vrh bogova (prev. Nikola Pezić, Fibra) 

Ana Penyas: Mi žene smo uvijek dobro (prev. Nikola Pezić, V. B. Z.) 

Barroux & Bessora

Čitajte Alphu, dajte ga mladim ljudima, već i starijim srednjoškolcima, to je stvarno knjiga za osvještavanje. Dobro je napisana, likovno zanimljiva, knjiga koja za vrijeme čitanja djeluje poput nekog emocionalnog vrtloga - jer priča priču koju odbijamo gledati i slušati, a opet se od nje ne možemo odvojiti. Kao neka ubrzana, visceralna škola empatije. 

---   Marija   ----