Pisma tebi Nike Kovač - knjiga za sve mlade ljude

Ovih dana me oduševila knjiga Pisma tebi Nike Kovač (Naklada Ljevak, 2023., prev. Anita Peti-Stantić). Nika Kovač je sociologinja i antropologinja, sudjelovala je na projektima raznih aktivističkih organizacija, vodila radionice za djecu i mlade, objavila dvije knjige i vodi Institut 8. marec, orijentiran na osvještavanje društvenih neravnopravnosti. 

Njezina će knjiga Pisma tebi svojim entuzijazmom sigurno razveseliti brojne odrasle - kao što je mene oduševila - ali ona je prvenstveno namijenjena mladima - srednjoškolcima, studentima i starijim osnovcima. Mladima koji ovih dana strahuju od mature i upisa na fakultete (hoće li biti dovoljno dobri? Jesu li dovoljno štrebetali? I je li to normalno, da im otpočetka stvaramo takav pritisak da neće "uspjeti" ako iz svega neće imati 5?), mladima koji se teško nose s velikim neizvjesnostima suvremenog života - ekološkim i političkom problemima, socijalnom nesigurnošću, potrošaštvom i društvenim nejednakostima. Ova će im knjiga pokazati da nisu sami, da i drugi proživljavaju njihove nesigurnosti i dileme.

Knjiga sadrži osamnaest pisama kojima se autorica jednostavnim i pristupačnim jezikom izravno obraća mladim ljudima. Šarena je i pogodna za čitanje za plaži, ali zapravo obrađuje važne i ne uvijek lagane teme. Čitatelj(ic)e će nagnati da razmišljaju o sebi i svojim svakodnevnim postupcima, i uz to ih podsjetiti koliko je važno razmišljati o nijansama komunikacije i reagiranja u suživotu s drugima. Autorica kreće od vlastitih iskustava i iz njih progovara o problemima s kojima se mladi svakodnevno susreću. 

Piše, primjerice, o prijateljstvu s najboljim prijateljem na koje su mnogi gledali kao na ljubavnu vezu (jer se nisu uspijevali riješiti stereotipa da dečko i cura ne mogu biti samo prijatelji!), sjeća se koliko joj je bilo teško odvojiti se od prijatelja iz razreda nakon škole, i priznaje da je ponekad, pritisnuta problemima, išla kupovati, bezveze trošiti novce, iako je utjeha u kupljenim stvarima svaki put bila samo kratkotrajna.

Divno je da knjiga kreće od talijanske kapetanice Carole Rackete - zapamtite ime te hrabre žene koja svojim brodom na moru nepokolebljivo spašava migrante u nevolji, i to je činila čak i kad je bilo ilegalno. Cijeli svijet je saznao za nju kad je vozila brod pun ljudi kojem bivši talijanski premijer nije dozvolio iskrcavanje na Lampedusi. No ona se oglušila na njegovu zabranu i uplovila u luku, jer je morala spasiti ljude koji su na brodu već bili gladni i bolesni. 

Carola Rackete, foto Alessandro Serrano, izvor

Cijela je knjiga Pisma tebi na neki način zasnovana na situacijama u kojima je dobro reći NE, i autorica dobro primjećuje paradoks: kad kažemo NE - nekad time zapravo sebi, drugima i zajednici, kažemo jedno glasno DA! I to bismo trebali što češće činiti. 

Bilo bi dobro kad bi mladi iz ove knjige zapamtili i ovo: svijet nas neprestano uvjerava da u svemu možemo uspjeti samo ako se dovoljno potrudimo, a to naravno nije istina - jer naš uspjeh jako ovisi o vanjskim faktorima - primjerice, o mjestu rođenja ili o tome koliko nas je psihički i materijalno podržavala sredina u kojoj smo odrasli, koliko je novca i vremena uloženo u naše školovanje, pa i o tome kakva nam je struktura ličnosti, kakve su nam sposobnosti i nesigurnosti...

Istina je da svijet na svakom koraku postaje krut i isključiv, da su neke društvene i socijalne skupine konstantno nepotrebno marginalizirane, da život prema pojedincima može biti okrutan i nametati im prevelika očekivanja, ali upravo nas ovakve knjige podsjećaju da ne treba odustajati, baš naprotiv, treba i sebi i drugima otvarati prilike i mijenjati okolnosti - jer to je jedini način da kao društvo idemo naprijed.

Ova nam pisma poručuju:

- da ne treba uvijek reći DA samo zato što nam NE u određenom trenutku stvara nelagodu

- da trebamo propitkivati odluke autoriteta a ne im se slijepo pokoravati

- da ne smijemo robovati stereotipovima i naslijeđenim stavovima koje uzimamo zdravo za gotovo - zaista, nije li krajnji čas da se riješimo glupavih i štetnih promišljanja poput "dečki ne plaču" ili "rozo je za cure" (Nika Kovač spominje i zanimljiv podatak da se ružičasta boja do sredine 20. st. smatrala dječačkom bojom jer je navodno izražavala odlučnost i snagu, dok je nježnija plava bila rezervirana za djevojčice!)

- da je itekako moguće da cure i dečki budu prijatelji, i da ne smijemo dopustiti da nam posesivni partneri/ce ta prijateljstva uništavaju

- da su pogreške sastavni dio života i da ih svi činimo - zato treba iz njih učiti i gledati da ih što rjeđe ponavljamo

- da su rastanci normalan dio života, stvari se mijenjaju, treba ići dalje. Kad s nekim možda više nismo bliski, to nije kraj svijeta, i ako ništa drugo - obogaćeni smo iskustvima koja smo dobili iz tih odnosa

- da se trebamo suzdržati od prevelike potrošnje, jer nam kupovanje stvari neće donijeti sreću (a i štetno je za planet!!)

- da ponekad trebamo riskirati i upustiti se u nešto što nam neće biti ugodno da bismo okolnosti oko sebe promijenili na bolje - kao što su se sufražetkinje izborile za ženska prava

- da se trebamo oduprijeti stalnom radu i nepotrebnom izgaranju na poslu, svjesno ograničiti beskrajne zahtjeve za produktivnošću koje nam nameću poslodavci, te primijetiti kad i sami od sebe previše očekujemo 

- da trebamo jasno i glasno reći NE neprimjerenim dodirima i bilo kojem obliku seksualnog nasilja

- da nije uvijek i pod svaku cijenu važno pobijediti - nekad je snaga povezivanja s drugima važnija od pobjede. Ukratko, važno je sudjelovati i omogućiti i drugima da im sudjelovanje bude ugodno, a ne sve pregaziti zbog vlastitog probitka

- da je za šire društvo važno preispitivanje tradicija, da neke štetne i zastarjele obrasce ponašanja treba promijeniti, npr. uvesti homoseksualne brakove ili transrodnim osobama omogućiti normalan život

- da moramo paziti što objavljujemo na internetu, jer sve što jednom objavimo - tamo ostaje zauvijek. I da ne treba prekomjerno zuriti u ekran, pa da je zato dobro uvesti jednostavnu naviku da dan započnemo i završimo čitanjem knjiga.

Nika Kovač

Ovo je emancipatorska knjiga, otvara puno tema - zato je vrlo pogodna i za nastavnike i profesore koji s učenicima žele otvoriti neku temu (svako je pismo pogodno za zasebnu raspravu). Zove nas da promislimo o svojim slabostima, da pred sobom ni pred drugima ne glumimo savršenost koja ne postoji, da se obratimo drugima za pomoć kad nam je teško, i da prihvaćamo jedni druge - onakvima kakvi jesmo. Podsjeća i da smo dužni svoje odluke propitivati, razmisliti kada smo i zašto zadnji put nekoga bezveze i nepravedno odbacili zbog izgleda, zbog nečega što smo o njemu/njoj čuli, ili samo zbog vlastite nemogućnosti slobodnije i šire prosudbe.

Za vrijeme čitanja sjetila sam se svog omiljenog citata pjesnika Marka Ristića koji je 60-ih u Naknadnom dnevniku zapisao: 

u najvećem broju slučajeva, argumenti otkrivaju stanovište, ili odsustvo stanovišta, koje je takođe jedno stanovište (gde se obično dosta komotno stanuje).

Ne smijemo dozvoliti da se komotno nastanimo u svojim stereotipovima i krutim obrascima koje nam nameću drugi. Trebamo skupiti hrabrosti izboriti se za svoju individualnost, pravo na posebnost i vlastiti stav - i pritom ne zaboraviti pridonijeti zajednici, mijenjati društvo na bolje. Jer to može činiti svatko od nas - već danas. Krenite s čitanjem Pisama tebi Nike Kovač. Sigurno će vas potaknuti na razmišljanje, a onda možda i na neku konkretnu akciju.  

---  Marija  ----