U lipnju smo na Kabinetu čuda u knjižari Fraktura razgovarali o romanu Alana Bennetta Suverena čitateljica (prev. Patricija Horvat, Fraktura, 2010.).
Roman ovog poznatog engleskog dramatičara u središte radnje postavlja englesku kraljicu. S puno ironije, finog duha i humora opisuje kako je kraljica počela čitati, slučajno, kad je ispred palače došao bibliobus - i kako se roman razvija, tako joj čitanje postaje sve važnije, nigdje ne ide bez knjige, i zbog čitanja počinje zanemarivati svoje dužnosti - mijenja se, a to utječe na mnoge stvari oko nje.
Jako nam se svidjela ova knjiga, i rasprava je bila odlična. Velika je šteta da se tako slabo čita i posuđuje, a više se ne može ni kupiti. To je jednostavna priča ali je sadržaj o kojem govori vrlo slojevit pa se može čitati i shvatiti na nekoliko razina.
Prije svega, Suverena čitateljica je oda čitanju, čitatelji(ca)ma, knjigama i pisanju. Poručuje nam da čitanje omekšava čovjeka. Nakon što je otkrila knjige, kraljica počinje bolje razumijevati tzv. „obične“ ljude, identificirati se s likovima i zbog njih direktnije izražavati svoje osjećaje, prestaje brinuti o svome izgledu, i otkriva da s vremenom može čitati sve teže knjige (čitanje je izgleda mišić kojeg je ona razvila!)
Od svoje je svakodnevice (koja je u njenom slučaju uštogljena, ceremonijalna, naučena i nametnuta) – pobjegla u knjige – ali se iz njih u tu svakodnevicu vratila promijenjena i počela živjeti drugačije. Postala je skeptična u vezi vlastitih dužnosti, i shvatila da se mijenja: Čovjek ne ulaže život u knjige. Tamo ga pronalazi.
Logično, čitanje je vodi do pisanja pa počinje zapisivati u svoje bilježnice, jer Čitanje je veoma blisko pukom promatranju, dok pisati znači raditi, a njezina je dužnost raditi. Pisanje je ipak više od dužnosti, postaje joj potreba. Nakon što joj je čitanje otvorilo cijeli novi kanal kojim dopire do sebe, odjednom ima potrebu za samoizražavanjem - ima osjećaj da je odjednom dobila glas. Uz to, piše jer joj treba dijalog o knjigama koje čita (a mogućih sugovornika o knjigama je malo), a svjesna je i da je nitko neće zapamtiti zbog čitanja, nego da iza sebe treba ostaviti nešto zapisano.
Brojnim dvorjanima kraljičino čitanje uopće ne odgovara, pitaju se čemu joj čitanje uopće služi i pokušavaju u njega uvesti neki red koji bi možda koristio i monarhiji. No, kad se okrenula pisanju, na dvoru se počinju pitati je li posenilila (i čini im se da bi to možda lakše kontrolirali!)
 |
| Kraljevska knjižnica u Windsoru |
Iako je Alan Bennett knjigu napisao s puno simpatije prema kraljici, roman se svakako može čitati i kao oštra kritika kraljevskog režima - jako je ironičan moment da kraljica s knjigama konačno počinje nešto osjećati, primjećivati ljude oko sebe. Kroz cijelu se knjigu provlači fini britki engleski humor koji povremeno ubada - o premijerima koji ništa ne čitaju (zaključila sam da više vole kad netko drugi čita umjesto njih), a i inače slabo išta razumiju niti ih što zanima, o zaposlenicima dvora koji gledaju svoje sitne interese i kraljici su podređeni ali istovremeno njome žele i manipulirati, o monarhiji kao posve odlijepljenoj od života običnih ljudi. Bennett je dosta otrovan i prema književnim krugovima, nekoliko puta s velikom ironijom ističe nesrazmjer između autor(ic)a kao osoba i onoga što pišu.
Roman nam poručuje da bi čitanje trebalo biti nacionalno važno, da bi svi trebali čitati - dok samo rijetki to čine, ali i da čitanje nadilazi razlike među ljudima. I nije čudno da je naglasak baš na klasnim razlikama. Jer kraljica će se za čitanje zainteresirati baš nakon što u bibliobusu upozna Normana, inteligentnog mladića koji radi u kuhinji, i on će joj početi preporučivati štivo za čitanje.
Pomislila je kako privlačnost čitanja leži u njegovoj ravnodušnosti: književnost je na neki način ohola. Knjige ne mare tko ih čita ni čita li ih tko uopće. Svi su čitatelji jednaki, uključujući nju samu. Knjige su, pomislila je, neovisna država; slova čine republiku. Zapravo je već čula taj izraz, republika slova, na svečanostima dodjele diploma, počasnih naslova i slično, no nije točno znala što on znači. U ono je doba spominjanje bilo kakve republike smatrala pomalo uvredljivim, a u njezinoj osobnoj nazočnosti i, u najmanju ruku, netaktičnim. Tek je sad shvatila pravo značenje tog izraza. Knjige se nikom ne pokoravaju. Svi su čitatelji jednaki...
Suverena čitateljica puna je referenci na pisce i spisateljice, podsjetit će vas na brojne dobre naslove, a nudi i sijaset odličnih citata o čitanju:
Iznad književnosti? Tko je iznad književnosti? Jednako tako možete reći da je netko iznad ljudskosti.
... "brifiranje" nije čitanje. Ono je zapravo protuteza čitanju. Brifiranje je jezgrovito, konkretno i usmjereno na činjenice. Čitanje je neuredno, skreće s teme i neprestano privlači. Brifiranje zatvara temu, čitanje je otvara....
Patricija Horvat divno je prevela ovaj tekst, on je samo naizgled jednostavan jer je trebalo prenijeti puno njegove fine ironije i humora, podteksta koji se na hrvatskom dobro čita i razumije. Osobito smo hvalile prijevod naslova - original The Uncommon Reader mogao je na hrvatskom glasiti i drugačije - naslov Suverena čitateljica obogatio je knjigu novom dvoznačnošću - kraljica je i Suverena, i kako roman odmiče, ona sve suverenije čita.
Ovo je mala knjižica, stane u svaki malo veći džep, ima krasan, privlačan, plišani omot, i bila bi idealna za poklone da se još uvijek može kupiti. Ali posudite je u knjižnici, uživajte u toj čitateljskoj poslastici - rijetke su knjige koje se tako lako čitaju, a da su toliko inteligentne i da u sebi nose toliko duha i humora.
Čitajući je, naučila sam i dvije nove riječi - amanuensis i opsimat!
Svakako preporučujem Suverenu čitateljicu, a pogledajte i kratki video u kojem autor čita dio iz romana
Primjedbe
Objavi komentar