Ovaj mjesec smo na Kabinetu čuda u Knjižari Fraktura razgovarali o romanu Bronje Žakelj: Bijelo se pere na devedeset (Naklada Ljevak, prevela Anita Peti-Stantić, 2020.).
To je autobiografska priča o odrastanju u kasnom socijalizmu u Sloveniji, o gubitku majke od karcinoma u vrlo ranoj dobi koja se nastavlja drugom bolešću i gubitkom mlađeg brata... Ovako šturo prepričano, roman zvuči strašno i nevjerojatno - zapravo kao nešto što ne bih rado čitala. Međutim, upravo je suprotno - roman Bijelo se pere na devedeset čitala sam nekoliko puta. Pitak je, nepretenciozan, lijepo se čita, kao da se stranice okreću same od sebe.
Prvi dio romana počinje s puno humora i duha. Bronja Žakelj je deset godina starija od mene - a opisuje odrastanje u socijalizmu kakvog se i ja sjećam. Djetinjstvo joj se odvija u zadimljenoj kuhinji punoj ljudi, u toj se kuhinji odvija cijeli život, navečer uz upaljen televizor zbog kojeg se čini da su političari i društveni i sportski događaji dio privatne svakodnevice. Kad televizor šumi, tata se penje na krov okrenuti antenu, crtić je u 7.15 navečer (ali televizor se prije zagrijava), jedu se napolitanke od limuna, auti se voze par-nepar i spremaju se goleme zalihe brašna, soli, ulja, kompoti... Spremni smo, za svaki slučaj, zato što smo partizani. Crtice su u početku infantilne, ali kako roman odmiče, tako sazrijeva i zor glavne junakinje.
U tom prvom dijelu romana autorica suptilno opisuje odnos s majkom koja joj je bila važna i bliska, direktno joj se obraća, ali idila sigurnog i bezbrižnog djetinjstva prekida se majčinom bolešću i smrću. U protagonistici se nastanjuje bol - ali u njoj je jaka volja za životom, volja da se ide dalje. Tu je istu volju zadržala kad se i sama razboljela.
Malo je romana koje ovako direktno progovaraju o bolesti, o boli. U prvom dijelu protagonistica je mala curica i bolest joj oduzima majku kad ima 14 godina. Majci nisu rekli da ima karcinom - lagali su joj da je zaštite. Ni njima, djeci, ništa nisu objašnjavali - kako bi ih zaštitili. Kad se i sama razboli, glavnoj će se junakinji to činiti nepravedno - jer majci su oduzeli pravo na svijest o vlastitoj bolesti - ona ne želi da se to i njoj dogodi! Bijelo se pere na devedeset nam pokazuje dva lica bolesti - u prvom dijelu ona je implicitna, skrivena, u drugom postaje konkretna i opipljiva.
Ovaj nas roman stalno propituje - kako bismo mi postupili? Bismo li željeli zaštititi onoga koga najviše volimo, tako da mu ne kažemo koliko je zapravo bolestan? Je li bolje nesuočavanje s istinom, ili bismo željeli znati i aktivno se suočiti? Bismo li željeli zaštititi svoju djecu od istine i kakve bi to na njih posljedice ostavilo? Možemo li uopće odgovoriti na ta pitanja dok nismo stavljeni u tako tešku situaciju?
Kad se i sama razboljela, glavnoj su junakinji najteže padale lažno optimistične poruke, npr. "Samo moraš biti snažna".
Znam da mi žele dobro, znam i to da te utješne riječi slušam samo zato što nemaju hrabrosti reći mi pravu istinu, zato što uz pravu istinu razgovor postane kompliciran. Zato što je jedina istina to da nitko ne zna što će biti sa mnom, zato što je jedina istina to da je njihov strah pred nesigurnošću prevelik i previše snažan za iskrenost pa je zato pretvaranje najlakši put. (166)
Ova teška priča je ispričana jednostavno, iskreno i bez ikakve patetike. Ona je i stilski posebna - napisana reduciranim, jezgrovitim stilom, bez puno opisivanja - a ipak snažnom metaforikom postiže jake pjesničke slike i emocionalnost - snažno lupa u želudac.
Kad se ljudi iz hitne vrate, odvezu me na zračenje u tišinu podruma. Golemi olovni blokovi vise nada mnom, teška vrata se zatvore. Svi se sakriju od mene iza debeloga zida, sakriju se negdje daleko od mene. 203
Nakon tragične smrti brata piše:
Dani nakon pogreba slili su se u olovnu kuglu koja se jedva i beskrajno polako valja tjednima. Kažu mi da moram živjeti dalje, to mi kažu gotovo svi, premda ja već živim dalje. ja već živim dalje, samo ne živim onako kako žive oni, i ne živim onako kao što sam živjela prije. Jer ništa nije isto, jer ne može biti isto, jer sad ni Roka više nema, jer je negdje između golemost njegove smrti. 232-3
Kad je gostovala na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu, Bronja Žakelj je rekla da u početku nije mislila da će ovaj tekst biti roman. Bile su to crtice o njezinu životu koje je zapisivala za sebe i eventualno svoju djecu, tek kasnije shvativši da to može biti književni tekst (možda je zato tako ogoljen, brutalno otvoren o osjećajima?). Kad je izašao, iznenadilo ju je da je bestseller, jer je mislila da nitko neće željeti čitati o bolestima i gubitcima najbližih.
 |
| Bronja Žakelj |
Ali onda je shvatila da je knjiga upravo zbog toga uspješna - u manje od dvije godine objavljivanja, doživjela je sedam izdanja. Već desetljećima živimo teror pozitivizma i sreće i izbjegavamo govoriti o teškim temama. Pretvaramo se u društvo prešućenih osjećaja, bježimo od sebe - i od drugih koji nisu dobro, koji nisu pozitivni, skrivamo se ispod buke medija, interneta, brzih sadržaja, površnosti… i zato nam se može dogoditi da ne primijetimo bol, prolaznost, prave i duboke odnose. Želimo li to? Čitajući ovaj roman, možemo se identificirati s nečijom usamljenošću i bolešću.
Zapravo se može reći da nam Bijelo se pere na devedeset dopušta lošu volju, bol, strah, čežnju, potrebu za drugim bićem. Drugim riječima, opisom jednog života u kojem su karte dosta loše podijeljene, u kojem su se nizale nesreće - odmiče nas od pretvaranja da je sve u redu i dopušta nam normalnost.
Kad je bila najbolesnija, imala je dečka s kojim je mogla biti posve otvorena, koji ju nije hrabrio lažnim pozitivizmom (kojim bi zapravo tješio sam sebe), nego je slušao kako se osjeća.
Ne znam kako bi bilo bez njega, iako je bolest zapravo vrlo samotan put. Dobro je, stvarno je jako dobro ako bar mali komad puta s tobom ide još netko. To su trenuci blizine kad ti malo lakne, to su trenuci kad teret ode negdje drugdje. Bolest se tada malo raspodijeli, a raspodijeli se i strah. 184-5
Mađarski pisac koji je preživio logore Imre Kertesz (autor jednog od najboljih romana o Holokaustu, Čovjek bez sudbine), u jednom je intervjuu rekao da nam, nakon što proživimo veliku traumu, preostaje samo iskrenost. U ovom se romanu osjeća nešto od te jednostavne otvorenosti koja dolazi nakon teške bolesti i velikog obiteljskog gubitka, a iz njega provaljuje i važna činjenica da nas traumatični događaji odvajaju od banalnosti svakodnevnice i vuku prema postavljanju velikih filozofskih pitanja o životu.
Na susretu je bilo dosta riječi o naslovu romana - Bijelo se pere na devedeset - to je zadnja rečenica koju je majka uputila glavnoj protagonistici. Pitale smo zašto ju je spisateljica odabrala za naslov - je li to samo zato što joj je znakovita kao majčina zadnja rečenica? Je li to nešto doslovno, savjet o pranju veša koji majka prenosi na iduću generaciju, kao što bi joj mogla dati recept za špinat, osjećajući da joj za savjete nije ostalo puno vremena - ili se radi o nekom dubinskom ispiranju, centrifugiranju života koji se mora ogoliti, isprevrtati do maksimuma da bi se iz njega dobilo neko više značenje?
Ovo je knjiga koja bez kiča i patetike, s puno duha progovara o velikim pitanjima - obiteljskim odnosima, privrženosti, odrastanju, žalovanju, bolesti, boli, strahu, usamljenosti, nesigurnosti, smrtnosti... puno je tu turobnih emocija, ali tekst je na kraju dosta optimističan, autorica je pozitivna ali ne nudi gotova rješenja i brze odgovore kao jeftini self-help.
Netko je na susretu postavio pitanje - ako je toliko boli i nesreća svuda oko nas, zašto čitati ovakve knjige? Je li to neki voajerizam, to uživanje u ispovijestima koje govore o teškim stvarima? Odgovorila bih ovako: u moru autobiografskih tekstova koji su nemušti, u kojima autori(ce) ne znaju od svoga, često i zanimljivog iskustva, napraviti dobar tekst koji će nam biti dojmljiv i relevantan, knjiga Bronje Žakelj spada u drugu krajnost. Bijelo se pere na devedeset je autobiografski roman - ali prije svega vrlo dobar roman. Nije čudo da je dobio važnu slovensku književnu nagradu Kresnik.
Tkanjem teksta u koji je uključila pisma, dnevnike i vlastita sjećanja, Bronja Žakelj ispisala je pravu literatura u čijim rečenicama možemo uživati, ali i više od toga - svojom nas osobnom pričom koja je toliko univerzalna istovremeno može i pokrenuti. I zato je treba čitati.
Može nas pokrenuti prema samima sebi, omogućiti nam da se zagledamo u sebe i svoju krhkost i smrtnost, ali i da počnemo više gledati i prema drugima, osobito onima koji su nam najbliži. Jer osim o boli, bolesti i gubicima, to je roman o odnosima i ljubavi, o potrebi da nas netko voli i razumije, da nas netko vidi, da mu budemo važni.
Pogledajte gostovanje autorice na Festivalu svjetske književnosti, govorila je zajedno sa spisateljicom i znanstvenicom Mašom Kolanović.
Primjedbe
Objavi komentar