Na susretu Kabineta čuda u Knjižari Fraktura u ožujku smo razgovarali o romanu Granica zaborava Sergeja Lebedeva (prev. Ivo Alebić, Fraktura). Nekima je roman bio težak, osobito su se u početku mučili da uđu u ovaj gusti i poetski tekst, no na kraju su gotovo svi zadovoljni što su mu dali šansu, jer tokovi ovog romana uspješno se spajaju u cjelinu i nagrađuju čitateljski trud.
.jpg)
Ruski pjesnik, esejist i novinar Sergej Lebedev (1981) mnoštvom metafora i poetskih slika priča priču o dječaku koji je u djetinjstvu živio pored Drugog Djeda – čovjeka koji je odigrao veliku ulogu u njegovom životu. Prvo mu je pomogao da se rodi, jer roditelji nisu bili sigurni da će majka preživjeti porod. I nakon toga mu je pomogao da preživi, dajući mu transfuziju krvi nakon nesreće. Poslije te transfuzije Drugi Djed umire i dječak se počinje pitati kakva je on zapravo bio osoba. Oko Drugog Djeda bilo je nešto čudno – stalno je bio sam, nitko nije znao ništa o njegovoj prošlosti, činilo se da se stalno osvrće oko sebe i da u sebi nosi neki nemir, uz to, nitko ga zapravo nije volio, a za to je valjda morao postojati neki dublji razlog…
U gustoj šumi metafora u ovom se romanu skriva i priča koja zapravo počinje nakon smrti Drugog djeda. Dječak je odrastao i odlučuje krenuti njegovim stopama i saznati tko je Drugi Djed zapravo bio, kako je živio prije nego je postao njegov susjed. Da bi upoznao čovjeka koji se dopisivao s Drugim Djedom, odlazi duboko u tajgu, na polarni krug na kojem očekuje netaknutu prirodu (nemamo li svi takvu romantiziranu predodžbu?). No umjesto toga pronalazi ostatke starog svijeta – jer tajga je desetljećima svjedočila raseljavanju, životarenju, pa i smrti brojnih ljudi koji su tamo bili zatvorenici. Ni danas logor nije nestao, on se jednostavno „razmazao“ u krajoliku. (137)
Ovaj nas tekst odvodi u samo srce staljinističkih zločina, plete priču o prošlom ruskom režimu u kojem je pojedinac značio tako malo da je uvijek mogao biti žrtvovan za neke veće i dosta nejasne ciljeve. Ta je situacija za Rusiju tipična – i sada im se opet ponavlja. Zemlja je to koja pati od trajne amnezije, jer i njezin današnji režim inzistira na mitu velike prošlosti – zato nije čudo da je bjeloruska spisateljica Svetlana Aleksijevič kad je primala Nobelovu nagradu rekla da je Rusija „zemlja bez sjećanja, prostor potpune amnezije“.
Granica zaborava je slojevit roman koji se može čitati na razne načine. To je tekst o sjećanju, zaboravu, pripadanju, osjećaju doma, ali i o krajnjem zlu – o čudovišnim zločinima koje ljudi mogu činiti jedni drugima zbog ideologije, zbog poslušnosti ili naprosto neke tuposti i nedostataka razmišljanja i slobodnog izbora, osjećaja da zapravo i nemaju izbora. Čovjek se na slobodu mora naviknuti, ona mu očito nije nešto prirodno, i ako je dugo zatvoren u sustav u kojem drugi odlučuju umjesto njega, u sustav u kojem samo izvršava naredbe, to može završiti kobno – najpoznatiji primjer je zločinac Adolf Eichmann koji je samo radio svoj posao i izvršavao naredbe kad je ljude slao u nacističke logore smrti – nije to doživljavao kao nešto što ima veze s njim.
 |
| Sergej Lebedev |
Zašto je Drugi Djed postao zločinac, i je li sebe uopće tako doživljavao, jesu li ga tako doživljavali drugi? Je li i on sam bio samo žrtva uskrata emocija? Zlo je teško pojmiti razumom. Zato toliko umjetnika traži pravi izraz da bi ga opisalo. Pitaju se može li ga obuhvatiti nešto dokumentarno, „objektivno“, kao što je mislio pjesnik Charles Reznikoff, nešto „zaumno“ kao što su mislili nadrealisti, ili je pak pravi, adekvatan izraz poetizacija stvarnosti kakvu nam nudi Lebedev? Kad opisuje kako su osuđenici dolazili na kolodvor, poseže za formom sna, zamišljaja, i vrlo spretno dočarava atmosferu na tom kolodvoru na kojem se ne osjeća strah nego neka otupljujuća mirnoća, to su ljudi na sve navikli, toliko pomireni sa sudbinom kao da su se ionako odavno rastali sa životom.
I uopće se u tim predjelima koje on opisuje osjeća tupost, pomirenost, to su gradovi nastali na prisili, napučeni ljudima uništenima teškim radom, sklonima samouništenju, tu nema ni kulture ni privatnosti ni prošlosti, ljudi prestaju biti osobnosti: križali su ih iz zajedničkog bitka ljudi, protjerivali iz povijesti, i njihova se smrt nije događala u povijesti, nego u geografiji. (85) i … život je općenito tako organiziran da tragovi, ako ne uložiš napor, ne ostaju. (111) Zato su ti gradovi tako lako i nesta(ja)li kad su iscrpili rudače, kad više nije bilo posla, ili kad više nije bilo prisile, nitko nije imao razloga ostati – osim nekolicine koji više nisu imali gdje otići, jer čovjek se na kraju ipak na sve navikne.
 |
| Kabinet čuda u Knjižari Fraktura |
Lebedev ovdje donosi fantastične poetske slike Gulaga, mjesta na kojem su ljudi netragom nestajali, gdje nije bilo nikakvih svjedoka, uspijevajući progovoriti u ime uništenih generacija ljudi, svjedočiti za svjedoka koji je u međuvremenu postao nevidljiv, nevažan, zatrt. Njegovo je pisanje povremeno zgusnuto, čak i nejasno, nekima je bilo pretjerano nakićeno i kićasto, ali meni se čini da nam literatura ponekad rasvjetljava ili razjašnjava temu baš zato što nam je ostavlja relativno nejasnom, pokrećući tom fragmentarnošću ili metaforikom u nama nešto iracionalno čime vidimo dalje i dublje nego racionalnim putem, pa to za nas postaje „sunce jasnoće“ koje spominje Tin Ujević u pjesmi „Ganutljive opaske“:
Ja cijenim na zemlji dobru jednostavnost
i nejasnoću, što je sunce od jasnoće.
Granica zaborava puna je metaforike: sljepoća Drugog Djeda simbolizira koliko je nekad bio slijep za događaje u kojima je direktno sudjelovao, a i transfuzija kojom je dječaku spasio život simbolizira činjenicu da starije generacije uporno mlade truju svojim narativima i ne puštaju ih da idu dalje, bez opterećenosti tim starim naslijeđem koja im nastavlja kolati u krvi još dugo nakon što su im preci umrli. Snažna je i metafora te okrutne, hladne, smrznute prirode – ljude je bilo dovoljno tamo dovesti pa da umru od teških uvjeta, bez hrane i zelenila – ali ta je priroda istovremeno suprotstavljena okrutnoj ljudskoj prirodi, jer roman progovara o razdoblju u kojem je čovjek čovjeku bio vuk. Lebedev kao geolog po struci lijepo piše o toj prirodi s kojom se susreće glavni junak – spretno miješajući stručne izraze i poeziju.
 |
| Rijeka u Sibiru, izvor: klik |
Evo jedne poetske slike:
Rijeka je mijenjala korito i potkopavala prudove na kojima su rasli nikad procvali lopoči, drhtavi kao ptičja šapa s opnama, razarala obalu u kojoj su se u permafrostu skrivali pretpovijesni životinjski trupovi, stari sobovi, i vrijeme je, kao okrajci kruha, bilo razlomljeno u tim ponorima – mogao si ga uzeti rukama, zavući prste u kameni vijek; rijeka je mijenjala korito, no plutače nisu pratile promjene, obilježavale njezinu dubinu ni pružale nit plovnoga kanala, rijeka se vratila u potpunu vlast riba, i peraja – predak vesla – zamijenila je propeler, pa riječne vode više nije uznemiravala rotacija savijenih lopatica. (231)
Na susretu smo spominjali druge ruske romane koji snažnim poetskim jezikom dočaravaju velike povijesne prevrate – od Gole godine Borisa Piljnjaka do Petrograda Andreja Bijelog, a nekoliko puta smo se vraćali i na Arhipelag Gulag Aleksandra Solženjicina iz 1973. koji je još uvijek možda najbolje djelo o staljinističkim logorima.
Nama koji živimo na prostoru bivše Jugoslavije bliska je i tema prekrajanja prošlosti. Granica zaborava govori o vremenu velikog prevrata u kojem se skrivaju i pale Lenjinovi portreti, u kojem neki pojedinci odjednom postaju „ljudi prijašnje epohe“. Sav novac koji je Drugi Djed ostavio dječaku postaje bezvrijedan, pa on primjećuje: Uzeo sam jednu novčanicu, ne u znak sjećanja na svoje izgubljeno bogatstvo, nego kao dokaz koliko brzo i nepovratno nestaju materijalno utjelovljene slike i mogućnosti epohe; dokaz trenutačne navale povijesne nemoći… (77) Vrijeme je to kad se prošlost pokušava učiniti „prikladnom za osobno pamćenje“, usitniti na dojmove, na osobne priče u kojima se gubi opća, šira slika prošlosti koja prestaje biti nešto zajedničko. U vezi s time spominjali smo i film Good Bye Lenin! Wolfganga Beckera iz 2003. u kojem se sin zbog teške bolesti majke koja se ne smije uzrujavati pravi da Berlinski zid nije pao i da je još uvijek oko njih komunizam.
Zapravo bi i roman Granica zaborava mogao biti fantastičan film, zbog opisa prirode ali i povremenih nevjerojatnih nadrealnih scena. Zamislite recimo da hodate ničijom zemljom, oko vas kilometrima nema ničega, i odjednom čujete dosta glasan svakodnevni razgovor o jastučnicama i kobasicama – i trebate se dosta približiti da biste vidjeli da se radi o dvije dispečerice koje sjede usred ničega, na kilometar jedna od druge, svaka u svojoj kućici, i razgovaraju preko razglasa. Riječi su bile o ljudskoj svakodnevici, no činilo se da ih izgovara okolica. (187) Tu su i nadrealne slike zapuštenih ostarjelih bivših zatvorenika u napuštenom selu – oni su tri slijepa starca koji više ne razumiju jedan drugoga jer su zaboravili normalnu komunikaciju, pa se glavni junak pita koje je doba dana sad u njihovim glavama, postoji li tamo uopće vrijeme. (242)
 |
| Ostaci logora u Sibiru, foto Peter Prokosch, link |
Ono što je bremenito nije uvijek lako upijati, prava književnost često je zakučasta i neočekivana, ali upravo je u tome njezina privlačnost. Lebedev je za ostatke logora napisao da su „unakažena ničija zemlja“, on gleda te ostatke oko sebe, razmišlja o njihovim uzrocima, o osiromašenju, bijedi, i kaže da ga je sve to privlačilo
...onako kao što uz cestu pregaženi pas, nad čijim crijevima kruže muhe, privlači pogled; privlačilo je – u mašti – nekakvom časnom otvorenošću izobličenosti. (189)
Tako i ovaj roman – u njega treba ući, hrabro zakoračiti, i trud će nam biti nagrađen. Slojevita književna djela suočavaju nas sa samima sobom, s vlastitim kolektivnim i individualnim prošlostima, i na kraju ostaju kao neki talog u nama, ožiljak kojim ostajemo obilježeni za čitav život.
Primjedbe
Objavi komentar