Smatrala sam da moje pjesme pokrivaju napukla mjesta moga djetinjstva poput nježne, nove kože ispod kraste koja nije još do kraja otpala. Hoće li te pjesme oblikovati moj odrasli lik?
Na posljednjem susretu Kabineta čuda u Knjižari Fraktura raspravljali smo o romanu Djetinjstvo Tove Ditlevsen (Lector, 2020.), a pridružio nam se i prevoditelj romana Mišo Grundler. Susret je bio vrlo uspješan, roman nam se svima svidio i proveli smo vrijeme u vrlo ugodnom razgovoru i toploj atmosferi.
.jpg)
Roman Djetinjstvo prvi je dio tzv. kopenhaške trilogije koju je danska spisateljica Tove Ditlevsen objavljivala u razdoblju od 1967. do 1971. Druga dva dijela te autobiografske trilogije su Mladost i Ovisnost, i sve ih je preveo Mišo Grundler, koji inače prevodi sa švedskog, danskog i norveškog.
Djetinjstvo je memoarska proza, napisana lijepo, jednostavno, pomalo poetski (dok su druga dva dijela trilogije sadržajnija i konkretnija). Tužna je to knjiga o djetinjstvu djevojčice koja se nikako ne može uklopiti u svoju sredinu, koja ima osjećaj da bi njezino djetinjstvo bolje odgovaralo nekome drugome, i zato stremi promjeni, želi se spasiti iz svoje uske sredine, pisati i pronaći srodnu dušu koja bi je razumjela.
Tove Ditlevsen rođena je 1917. u siromašnoj i konzervativnoj radničkoj obitelji u kojoj su vladali nesređeni odnosi. Majka je prema njoj bila hladna i netaktična, vjerojatno i sama depresivna i emotivno deprivirana, otac kao da je bio više na njezinoj strani i malo melankoličniji, ali on je isto bio pojeden životom, teškim radom ili nezaposlenošću, kao i njezin brat. Egzistencija ih je sve gutala a autorica je očito bila hipersenzibilna i teško se nosila sa zahtjevima svakodnevice, ali i hladnoćom i nerazumijevanjem roditelja. Nije čudo što se cijeli život borila s depresijom i usamljenošću, samo je strašno da se iz toga nije uspjela izvući nego se ubila u 58. godini.
 |
| Tove Ditlevsen |
Tove Ditlevsen napisala je više od 30 knjiga i bila je prva žena u Danskoj koja je živjela od svog pisanja – jer Karen Blixen je pisala pod muškim pseudonimom Isak Dinesen, a osim toga bila je iz višeg društvenog sloja. Međutim, Karen Blixen je već dugo poznata, neke su njezine knjige čak i ekranizirane, a Tove Ditlvesen nedavno je otkrivena, no brzo je postala jako čitana, toliko da ima status feminističke ikone. Mišo Grundler nam je otkrio i da uskoro izlazi njezin autobiografski roman Lica, također u njegovom prijevodu u izdavačkoj kući Lector.
Uspoređivali smo Tove Ditlevsen s Annie Ernaux – jer obje pišu autobiografski i bespoštedno, o tabuima progovaraju s nekom lakoćom, a sve to vrlo jednostavnim, svakodnevnim izrazom. Zbog njezine „tjeskobe od uskraćenosti“ Mišo Grundler je Tove Ditlevsen usporedio s Harryjem Martinsonom, švedskim književnikom koji se ubio kad je 1974. dobio Nobelovu nagradu – jer se počelo govoriti da ju je dobio samo zato što je Šveđanin. Na hrvatski je preveden njegov roman Kad su cvjetale koprive (Liber, 1987, prev. Mirko Rumac).
Djetinjstvo Tove Ditlevsen je vrhunska umjetnička proza, ona se u sjajnom prijevodu na hrvatskom divno čita. To je tekst okrenut vlastitom unutarnjem životu i istovremeno dirljivo svjedočanstvo žene koja si u nepodržavajućoj svakodnevici želi otvoriti prostor za kreativnost, za pisanje. Protagonistkinja piše da želi postati pjesnikinja (iako će kasnije postati poznatija po prozi), a nema baš ništa s čime bi to ostvarila. Nema fizičkog prostora u kojem bi sjedila i pisala, nema knjiga ni podršku ni razumijevanje roditelja, dapače otac joj još kao vrlo mladoj govori Ne budali! Djevojka ne može biti pjesnik! i to je naravno zauvijek zapamtila. Zato će kasnije u tiskanom časopisu puno puta i svaki put s novom fascinacijom pročitati pjesmu jedne žene.
 |
| U Knjižari Fraktura nedostajalo je stolaca |
Zbog nerazumijevanja sredine rano je shvatila da ne smije prikazivati svoje pravo “ja” – pa je odlučila praviti se glupom, ne bi li je maska gluposti zaštitila od dječje okrutnosti, ali i odraslih kojima očito nije mogla povjeriti svoje prave čežnje. Nakon što su je prvi dan škole posramili jer već sama čita i piše, već je s 14 godina pisala poeziju koja je bila toliko erotska da je nitko nije želio objaviti!
Netko je na susretu postavio pitanje kako je uopće došla do poezije, zašto je željela baš poeziju – kad oko sebe nije mogla vidjeti ništa slično? U sredini u kojoj je odrasla od djevojčica su očekivali da se odmah nakon škole udaju i imaju djecu i da se financijski osiguraju da bi mogle pomoći svojim roditeljima koji su ih i predugo uzdržavali. Radnička okolina oko nje bila je kruta i moralizatorska – susjedstvo isključuje „sumnjive“ žene koje okolo šeću bez muškaraca, pred djecom se mnoge stvari ne govore, ali djeca unatoč tome primjećuju licemjerje i laži i znaju da se odrasli ne drže baš svega što propovijedaju (kad protagonistica shvati da se majka udala iste godine kad joj se rodio brat, majka joj objašnjava: Prvo se dijete nosi samo dva mjeseca.) Hipersenzibilnoj djevojčici takva je laž bila strašna - poput kakve izdaje.
Njezini roditelji možda i nisu mislili ništa loše, ali sigurno nisu znali kako bi se postavili prema djetetu koje se ne uklapa u njihova očekivanja. Osim toga tada je u cijelom svijetu odnos prema djeci bio hladniji. O tome puno govori njezino sjećanje na knjižničarku koja joj se sviđala jer, za razliku od učiteljice, ne osjeća strahovitu averziju prema djeci; baš naprotiv.
U autobiografskim tekstovima Virginije Woolf, Marine Cvetajeve, Sylvije Plath i mnogim drugima – uvijek se pojavljuje žal zbog nerazumijevanja okoline, uz potrebu da pronađu neku „drugu“ stvarnost u kojoj se bolje osjećaju, a to je obično ona umjetnička stvarnost, sfera duha. Kad joj otac zabranjuje čitati poeziju jer su to samo „puste tlapnje“, autorica zapisuje da njoj ionako nije stalo do stvarnosti i da o njoj ne kani ni pisati! Zato nije čudno da je djetinjstvo za nju mora iz koje se ne može izvući:
Djetinjstvo je dugo i usko poput lijesa i iz njega se ne možeš izvući vlastitim snagama…
U Djetinjstvu i Mladosti Tove Ditlevsen (jer Ovisnost tek trebam pročitati) – kao i u većini ženskih autobiografskih tekstova umjetnica koje sam čitala - stalno se izmjenjuje čudesna mješavina sigurnosti i nesigurnosti. S jedne strane negdje u sebi autorica zna da može i želi pisati, nešto kao da joj šapće da je predodređena za pisanje, hrabra je (na susretu je lijepo rečeno da je ova knjiga „umjetničko herojstvo“ jer se autorica tako ogolila pred čitateljima, nevjerojatno za svoje vrijeme, pisala o ovisnostima, abortusima, propalim brakovima…). Već negdje na početku Djetinjstva vidi se da je željela vjerovati u sebe:
Jednog ću dana zapisati sve riječi što struje kroz mene. Jednog će ih dana ljudi čitati u knjizi i zapitati se može li djevojka ipak biti pjesnik. Otac i majka ponosit će se mnome više nego Edvinom, a neka pronicljiva školska učiteljica (kakvu zasad nemam) reći će: „Prepoznala sam to u njoj još u djetinjstvu. Imala je ono nešto posebno!“ Žarko želim zapisivati riječi, ali gdje da, pobogu, sakrijem tolike papire?...
No s druge strane ona je dovoljno senzibilna i inteligentna da stalno sumnja u svoje mogućnosti, svoju nadarenost, svoju buduću uspješnost. Upravo joj je zbog tih vječnih sumnji bila potrebna potvrda drugih. Žene koje su ispadale iz okvira trebale su u patrijarhatu nekoga tko će ih razumjeti, tko će im potvrditi da nisu lude, da su njihove želje legitimne, i više od toga – da se mogu ostvariti. Zato protagonistkinja Djetinjstva toliko puta čita pjesmu druge žene objavljene u pravom književnom časopisu – to je u tom trenutku za nju najbliže potvrdi da i ona to može napraviti – i ona može postati pjesnikinja! Treba jasno reći da takva potvrda mnogim ženama treba još i danas, jer žene baveće se duhom, kako ih je u dnevniku u 19. st. nazvala Dragojla Jarnević, u sve svrsishodnijem i praktičnijem svijetu okrenutom profitu opet nailaze na omalovažavanje i nerazumijevanje okoline.
Na susretu smo razgovarali o paradoksalnoj situaciji da je svijet toliko napredovao od vremena kad je Tove Ditlevsen odrastala, a još uvijek sve želimo ukalupiti i uniformirati, pa zbog toga većina ljudi jednostavno i bez razmišljanja odbacuje one tankoćutne, drugačije autsajdere, one koji u životu vide nešto više od novaca i preživljavanja. A to se svakako odnosi i na muškarce koji se žele baviti nekim umjetničkim „beskorisnim“ pozivom – često još i danas.
Mišu Grundlera pitale smo o procesu prevođenja, kako bira knjige, sviđaju li mu se sve knjige koje prevodi i koji su najveći prevoditeljski problemi pa nam je otkrio da je u prevoditeljskom procesu dobro prije pročitati knjigu kako bi mogao unaprijed razmišljati o problemima s kojima će se susresti. Približio nam je život Tove Ditlevsen i njezinu poetiku, a za neka daljnja zajednička čitanja preporučio nam je svoj prijevod: Leksikon svjetla i tame norveškog pisca Simona Strangera koji na jedan specifičan način prilazi temi Holokausta u Norveškoj.
Ukratko, čitajte Tove Ditlevsen – to je umjetnički napisano svjedočanstvo jedne hrabre i drugačije žene bez imalo uljepšavanja ili danas sveprisutne ideologije koja nam u ženskim narativima želi prenijeti određene poruke. Ovako autohtoni autobiografski tekstovi rijetko se viđaju – sjećanja takvih osobnosti čitamo da ih ne zaboravimo, ona nas svojim drugačijim zorom na život obogaćuju i istovremeno podsjećaju da se prema autsajderima koje u životu susrećemo trebamo znati adekvatnije postaviti, pomoći im da zadrže svoje ja, jer im je najteže utopiti se u masu i izgubiti onaj poziv koji im život znači. Osim toga nikada ne smijemo zaboraviti da upravo autsajderi i autsajderice poput Tove Ditlevsen svojim nastojanjima mogu uzdrmati postojeći društveni poredak i donijeti nam promjene, toliko potrebne u ranjenom, krutom i neempatičnom svijetu koji nas okružuje.
Na idućem susretu u ožujku čitamo Granicu zaborava ruskog pisca Sergeja Lebedeva u prijevodu Ive Alebića (Fraktura).
--- Marija ----
Primjedbe
Objavi komentar