Obratite pažnju na izraelskog pisca Davida Grossmana. Knjige su mu jezično i stilski zanimljive, vrlo je mudar i nudi obilje prilika za razmišljanje. To su žestoki tekstovi puni emocija koji često tematiziraju unutrašnji život pojedinaca koji se teško nose s realnošću i zadanim društvenim okvirima.
Za čitanje osobito preporučujem njegove romane Do kraja zemlje (s eng. prevela Tatjana Jambrišak, Fraktura, 2019.), Vidi pod: ljubav (prev. Marko Gregorić i Alma Milat, Profil, 2012.), te Kad je Nina znala (2020.) i Ušao konj u bar (2019.) koje je s hebrejskog prevela Andrea Weiss Sadeh, a izdala Fraktura.
.jpg)
I nemam dovoljno riječi da bih izrazila svoje divljenje posljednjem Grossmanovom objavljenom romanu, originalno napisanom 1991., Knjiga intimne gramatike u prijevodu Andree Weiss Sadeh.
U nastavku objavljujem mali isječak iz romana, a zavirite i u kritiku koju sam napisala za Ideje.hr.
***
(...) Siv i težak popodnevni sat. Aron pokušava progutati, i ne može. Hrana mu zastaje u grlu. Ne smije, ne smije više u sebe unijeti ni mrvicu. Nema više mjesta. Kroz oborene kapke gleda tatu, njegove čeljusti gnječe i melju, sporo i snažno. Ništa im ne može stati na put. Daj im meso – samljet će ga. Daj im plastiku, lim, stari automobil – sve će tamo nestati. Potajno računa na prste: već dvadeset pet dana prošlo je otkad mama i tata ne razgovaraju. Ona više ujutro ne pjevuši, čak ni “Evo jutra, idemo na posao”. Ponovo gledaš u mene; uopće nisam gledao u tebe; počni jesti umjesto da sjediš i sanjariš otvorenih usta; nisam sanjario; jedino što ti radiš, to je da sanjariš, a drugi za to vrijeme... Ostatak njezinih riječi izgubio se u nerazumljivu, ogorčenu mumljanju. Srdito ubaci grabilicu u lonac s pireom pa ponovo, bez riječi, do vrha napuni tatin tanjur. Tata pogleda tanjur, uzdahne, proguta pljuvačku i ponovo se dohvati vilice. Polako čisti sve što mu je ona tamo natrpala. Do zadnje mrvice. Sada je pitanje hoće li tata uzeti repete i drugi put, jer mama će mu zacijelo ponuditi čim ovo pojede. Jer za dva sata mora pojesti ogroman obrok kod one tamo. A mama to zna. I čitavo susjedstvo zna. Pa ipak, ona ga puni do vrha. Jedan i pedeset pet. To je točno vrijeme kad je tata pojeo piletinu. Zanimljivo mu je to sa znanstvene strane. Johi jede bez riječi; meko, debeljuškasto lice gotovo je zabila u tanjur. Aron prati i nju, gleda kako vodi očajnički rat s vlastitim tekom koji je naslijedila od tate. Ruka joj krene prema košarici s kruhom, kao sama od sebe, a ona je pozove natrag. Nekoliko puta prožvače meso u ustima i ruka joj već ponovo puže prema košarici. A treći put, ona će popustiti. On žvače i premješta kašastu masu u ustima: ako je proguta, sigurno će popucati po šavovima. Svaka mrvica koju sad proguta pridružuje se kašastoj, gumastoj nakupini u njegovu trbuhu koja se neprestano okreće, vrti u njemu. Johina ruka odjednom zgrabi jednu krišku i prinese je ustima; imao sam pravo, sad će je zgađeno proždrijeti. Svi jedu u tišini. Aron prevrće vilicom jelo pred sobom. Provjerava da nije tamo krišom ubacila komad razmrvljenog mesa. Kao što je to učinila s njegovom juhom od povrća. Nikad im više on neće pojesti nešto što je bilo živo. Žvače pognute glave, tako da ne mora gledati ostatke kostiju, krila i kože na njihovim tanjurima. Postavlja pred sebe bocu gaziranog pića, da ne može vidjeti mamin tanjur, krišom prevrće veliku soljenku iz hotela Valovi Kinereta i postavlja je na dasku za kruh, da prekrije dio tatina tanjura. Polako žvače kruh i pire-krumpir, sve dok više nije moguće razlučiti što je kruh, a što pire, puni spremnike u ustima. Dvadeset pet dana. A Giora je rekao da muškarac mora bar dvaput tjedno, ako ne, onda se rasprsne. Tatine čeljusne kosti dižu se i spuštaju. Dižu i spuštaju. A u Aronovu trbuhu okreće se sva hrana od proteklih mjesec dana. Osjeća kako se miješa kao u bubnju perilice. Evo rajčica, i voća, i patlidžana. Evo i riže, i kruha, i banana u šlagu koje su ga prekjučer prisilili pojesti. Johi ga moli da joj doda boršč. “Sa zadovoljstvom”, ispali Aron. A Johi ga na tren pogleda u čudu, nasmije se i bezizražajna lica kaže: “Hvala najljepša.” Šute. Jedu. Tatina vilica sve je isturenija. Mama zagrabi iz lonca još jednu, vrhom punu grabilicu pirea i utrpa ga na tatin tanjur. Koji se upravo tog trena ispraznio. Aron prestaje disati. Tata zuri u novo brdo pirea. Na njegovim obrazima i bradi para se pretvara u velike graške znoja. Snažno udahne i zastenje iz dubine. Mrvice kruha rasprše se svud po stolu. Aronovi prsti grabe rub stola. Tata otpusti remen, i tijelo mu se razlije po stanu. Aron hitro izusti: “Biste li mi dodali malo kruha?” A na Johinu licu pojavi se crta osmijeha: “Gospodin želi punozrnati kruščić?” Aron se nasmije: “Molim vas najljubaznije.” Gleda oko sebe smiješeći se. Ali mama zabija glavu u tanjur, a tata je crven kao paprika. Odjednom, Aron se trgne: možda tata misli da ga tako ismijavamo. Da ga ponižavamo tim svojim učenim hebrejskim. A to stvarno nije tako! Pa Aron u sebi stvarno voli misliti na tom lijepom hebrejskom, služiti se riječima kao da je iz kuće plemića koji su ga pronašli još kao bebu. Možda nastavi tako razgovarati doma s Johi. Ona kuži tu njegovu igru. Pa čitav svoj život samo guta knjige i piše pisma. Aron joj želi reći još nešto, no prvo provjerava stanje za stolom: tata je već zaboravio na njega, očajnički gleda u do vrha pun tanjur pred sobom, rastreseno uzima debelu krišku kruha, odvagne je u ruci, čopne mrvicu bijele sredine i ocjenjuje ju vrhovima prstiju: u doba kad je radio u pekarnici, znalo se kakav treba biti dobar kruh. Svaka mrva bila je ispečena dokraja. Zgnječi taj sitni komad tijesta i u luku ga ubaci u sudoper. Zatim se vrati svom tanjuru bezvoljno prevrćući hranu vilicom, iščupa kost bataka i krene glasno glodati. Aron čeka dok tatin pogled ne postane staklast i potpuno okrenut bataku, pa u pola glasa kaže Johi: “Ide li vam uslast?” I smjesta se povuče, natrpa u usta pire, kruh, kiseli krastavac, sve, samo da ne mora podignuti pogled. Jer kost se zamrznula u tatinoj ruci. I Johi zabija lice u tanjur. A u Aronu nešto skriveno poskakuje, nekakvo mutno sjećanje, tanani trzaj užitka strelovito projuri njegovim žilama, dok on sam pliva, prolazi i grabi dalje, prema vjerojatnosti jedan na milijun, do bljeska sjedinjenja i iskre života, a iza njega je tata, taman i mračan, tijelom tiska naprijed, salo i meso zaglavljuju mu se u otvoru i – pras!
Mama hitro ustane da donese nešto iz hladnjaka, lice joj oblijeva čudno rumenilo, no kad je Aron krišom pogleda, vidi da se teškom mukom suzdržava da ne prasne u smijeh. Ona je na njegovoj strani. Razumije da joj je odan. U ovom trenu pomalo se osjeća kao matador, ubada i bježi, a sve ljepotice plješću mu od srca. Jedu. Šute. Odjednom tata kaže punih usta: “Dodaj mi ono za posoliti.”
I ne razmišljajući, Aron bubne: “Soljenka.”
Strašna tišina. Čuje se slabašno kapanje kiše. Ispred njega tata se počinje nadimati, pretvarati u gorostasa. “Što si rekao?”
Aron šuti. Problijedi. Ulovili su ga. U trenu u njemu nestane krhko strujanje, utekne blagi užitak.
“Reci sad još jednom to što si rekao.”
“Uzmi, tata, uzmi je već”, ostaje ispružene ruke. Soljenka je naopako okrenuta u njegovoj ruci. Iz nje sipi tanak trag susnježice.
“Kako se to zove, reci mi?”
“To je... soljenka.”
“Čuj me sad, pametnjakoviću: dobro otvori uši, i čuj što ti kažem: od danas se to zove ‘ono za posoliti’. Jesi me razumio?”
“Dobro. Evo, uzmi.”
“Ne. Prvo ponovi za mnom: ‘ono za posoliti’.”
“Tata, uzmi”, glas mu je previše tanak, piskutav, kakva sramota. Lice mu se već krivi i suze naviru. Susnježica soli skuplja se na stolnjaku. Mama šuti. Johi šuti.
“Reci ‘ono za posoliti’ ili skidam remen sa željeznom kopčom.”
“Reci već jednom!” poviče mama, koja je do tog trenutka stajala za sudoperom, zlobno se smijući tati. “Reci već, pa da bude mir, mili moj Bože!”
Aron pokušava. Stvarno pokušava, i ne uspijeva. Ne izlazi mu. Usne mu se krive, drhte. Pusti me, gospodine lave, i jednog dana dobrim ću ti uzvratiti; kako takav miš poput tebe meni može pomoći; imam plan, osvojit ću zgoditak na Lotu, Totu, nećeš više morati teško raditi u Radničkom domu, ja ću spasiti naš dom. Opet će nas obasjati svjetlost. Johi ga sažaljivo gleda punih usta. Tata se saginje pred njim, lice mu postaje sve veće i veće.
“No, Moše, pusti ga!” poviče mama, iz ruke joj ispadne kost od bataka. “A što sa svom tom hranom koju sam skuhala, što si se sad okomio na njega? Jedi i tišina!”
“Nema se on što meni ismijavati! Što si on to misli, da će me ismijavati u mojoj vlastitoj kući? Više ne jede ni našu hranu, ni to mu nije dovoljno dobro! I govori kao da je neka ženskica! Ci-ci-ci! Gleda nas s visine kao neki revizor, i sad još ja moram šutjeti pred njim! Smjesta da si rekao ‘ono za posoliti’!”
“No, reci mu ‘ono za posoliti’, pa da možemo u miru jesti!” dere se mama, a Aron je gleda netremice, stvarno mu je žao mame, pa ona se svakog dana ubija u kuhinji od jutra do mraka, samo da on nešto pojede, naraste, bude normalan. Začepi uši iznutra i uroning, i eto, oni govore jezikom koji on ne razumije, oni su ljudi iz neke daleke zemlje, i on im daje čitav svoj život, da ga provede ovdje s njima, da im pomogne s njihovim teškim, poremećenim životima, da im donese mrvu svjetla; evo, sad im se lica grče dok mu uznemireno govore o nekoj tragediji koja ih je snašla, netko tko je zao i tko ih mrzi povrijedio ih je, soljenka, misli Aron u sebi, seljanka, klikne odjednom, kakva zgodna riječ: seljanka, no u međuvremenu se, izgleda, događaju druge stvari, okrutni car oteo je njegove roditelje i prijeti njihovim pogubljenjem ako Aron ne pojede ovaj komad krilca koji mu guraju u neposlušna usta; glava mu se ziba s jedne na drugu stranu. Usne su čvrsto stisnute. Teška, dlakava ruka stišće njegove obraze s obje strane, kao što se silom otvara gubica psu, i gura mu kuhano krilo među usne. Možda mu konačno sada izbije onaj mliječni zub. A njegovi siroti roditelji stoje po strani, vezani za stupove, znaju sve njegove zakletve i obećanja, i u svojoj plemenitosti ne traže od njega da učini takvo što. Suze mu mute vid. Samo zbog njih, šapne, osjeća kako se mekano meso nagurava pod njegovim zubima, grize ga, tu kokicu koja je nekoć bila živa, žvače i guta, u bubnju koji se prevrće u njegovu trbuhu sada se može vidjeti i žućkasto meso, ne brinite, junački smiruje svoje roditelje koji jecaju dok carevi vojnici odvezuju konope, samo su mi usne prljave, samo moje tijelo, no nije me briga za tijelo, jer najveći dio mene ostao je neokaljan. Ostat će soljenka, ostat će seljanka, i iz Arona, usta punih pilećeg krila, odjednom zaplamti i zasja luč, izleti blistava, blaga iskra svjetlosti s bljeskom uzvišene, lijepe riječi koju je izrekao, i on se privije uz nju kao uz leđa jednoroga.
Ponovo su svi žvakali u tišini, glasno dišući. Aron je progutao. Ali, nije samog sebe izdao, nije rekao “ono za posoliti”. Tata je opet sjeo na svoj stolac netrpeljivo gunđajući. Buljeći u svoj do vrha pun tanjur. Johina noga dotaknula je Aronovo koljeno u znak podrške. Vilice su strugale po tanjurima. Mama se obratila tati i upitala ga glasom punim suza, s čvorovima u grlu, želi li repete. Jer danas joj je pile tako dobro ispalo. S velikim naporom podigao je lice i pogledao je užasnuto. Polako je prebacio pogled na zidni sat. Njegova glava s kratkim vratom ponovo se smjestila između ramena. Sklopio je oči i kimnuo. (str. 242-246)
***
Čitajte Grossmana, on je baš srce koje misli o kojem je govorio kad je nedavno primao Erasmus nagradu - sigurno će proširiti vaš emocionalni i intelektualni svijet!
Ovdje možete pogledati snimku - u Knjižari Fraktura razgovarala sam o Knjizi intimne gramatike s prevoditeljicom Andreom Weiss Sadeh: https://www.youtube.com/watch?v=fKk0Cxs74OU
--- Marija ---
Primjedbe
Objavi komentar