Tekstovnica

Smatrala sam da moje pjesme pokrivaju napukla mjesta moga djetinjstva poput nježne, nove kože ispod kraste koja nije još do kraja otpala. Hoće li te pjesme oblikovati moj odrasli lik?  Na posljednjem susretu Kabineta čuda  u Knjižari Fraktura raspravljali smo o romanu Djetinjstvo Tove Ditlevsen (Lector, 2020.), a pridružio nam se i prevoditelj romana Mišo Grundler . Susret je bio vrlo uspješan, roman nam se svima svidio i proveli smo vrijeme u vrlo ugodnom razgovoru i toploj atmosferi. Roman Djetinjstvo prvi je dio tzv. kopenhaške trilogije koju je danska spisateljica Tove Ditlevsen objavljivala u razdoblju od 1967. do 1971. Druga dva dijela te autobiografske trilogije su Mladost i Ovisnost , i sve ih je preveo Mišo Grundler, koji inače prevodi sa švedskog, danskog i norveškog.  Djetinjstvo je memoarska proza, napisana lijepo, jednostavno, pomalo poetski (dok su druga dva dijela trilogije sadržajnija i konkretnija). Tužna je to knjiga o djetinjstvu djevojčice koja se ...

Obratite pažnju na izraelskog pisca Davida Grossmana . Knjige su mu jezično i stilski zanimljive, vrlo je mudar i nudi obilje prilika za razmišljanje. To su žestoki tekstovi puni emocija koji često tematiziraju unutrašnji život pojedinaca koji se teško nose s realnošću i zadanim društvenim okvirima.    Za čitanje osobito preporučujem njegove romane Do kraja zemlje (s eng. prevela Tatjana Jambrišak , Fraktura, 2019.), Vidi pod: ljubav (prev. Marko Gregorić i Alma Milat , Profil, 2012.), te  Kad je Nina znala   (2020.) i Ušao konj u bar (2019.) koje je s hebrejskog prevela  Andrea Weiss Sadeh , a izdala Fraktura. I nemam dovoljno riječi da bih izrazila svoje divljenje posljednjem Grossmanovom objavljenom romanu, originalno napisanom 1991., Knjiga intimne gramatike u prijevodu Andree Weiss Sadeh.  U nastavku objavljujem mali isječak iz romana, a zavirite i u  kritiku koju sam napisala za Ideje.hr. *** (...) Siv i težak popodnevni sat. Aron pokuša...

Tekstovi koje pišem o knjigama mogu se podijeliti u dvije skupine.  Kratke preporuke poput ove doživljavam kao brzinski brainstorm , samo da čitateljima poručim: ovo je stvarno dobra knjiga, u moru naslova kojima ste okruženi – isplati se posegnuti baš za njom. Duže kritike kakve pišem za Ideje.hr ili Moderna vremena za mene su neka vrsta polifonije. To su tekstovi u kojima je pisanje zapravo razmišljanje, dok ih pišem, ne znam kamo će me odvesti, što ću na kraju zaključiti. Pišući, razgovaram sama sa sobom, istovremeno pred sobom imam zamišljenu čitateljicu koju bi to moglo zanimati, ali to je i dijalog među knjigama, jer Ingeborg Bachmann razgovara s Marlen Haushofer i Paulom Celanom , jer Olga Tokarczuk i David Grossman razgovaraju s Brunom Schulzom , jer Negar Djavadi razgovara s Elif Shafak ... I sve mi je to poticajno – za daljnja razmišljanja i pisanja. S godinama sam shvatila da sam kritike počela pisati intuitivno, jer sam imala potrebu pismeno se izraziti o knjigam...