Danas nas je na Kabinetu čuda, prvom u novoj sezoni u Frakturinoj knjižari, bilo nešto manje nego inače, ali vani je tako grozno vrijeme da se divim svima koje su došle! Raspravljale smo o romanu Darka Cvijetića Schindlerov lift (Buybook, 2019.), bilo je poticajno i zanimljivo.
Schindlerov lift je prozna knjiga, neka vrsta romana sastavljenog od priča - ali je - kao i sve što piše Cvijetić - pisac, redatelj i dramaturg iz Prijedora - to zapravo poetski tekst. Cvijetić je pisao dosta, ali kod nas su po knjižnicama i knjižarama dostupne njegove knjige pjesama Snijeg je dobro pazio da ne padne (V.B.Z.), Ježene kožice (V.B.Z.), te proza Noćna straža, Schindlerov lift i Što na podu spavaš (sve u izdanju Buybooka). Tko nije čitao - trk u knjižnicu ili knjižaru - takvu književnost šteta je propustiti!
Svima se knjiga Schindlerov lift svidjela, iako je netko primijetio da je sva "krvava" - kao i čovjek koji je ispod kože krvav, baš kao neko ljudsko tijelo koje možemo fizički zamisliti, krvava je i ratna tema o kojoj govori, ali ona je "krvava" i u smislu "fantastična".
Schindlerov lift je iskoristio metaforu jednog nebodera da bi kroz sudbine njegovih stanovnika opisao rat u Bosni. Opisom (su)života u jednom neboderu u periodu od sedamdesetih Cvijetić prikazuje zajednički život u Jugoslaviji kao jedno optimistično razdoblje, nakon kojeg je uslijedio krvavi raspad, pa i ovo beznađe i jad koji su njegovi stanovnici - koji su ujedno i likovi ove knjige - doživjeli nakon rata i raspada Jugoslavije.
Govorile smo o poetičnosti i minucioznosti tog teksta, to su rečenice koje se pamte - one nisu lake za čitanje jer podsjećaju na gustu melasu u kojoj je teško plivati, ali smo jako motivirani da idemo dalje i suočimo se s onime što nam autor želi poručiti. Uvijek kad čitam Cvijetića imam istovremeni osjećaj privlačenja i odbijanja - piše o strašnim strašnim ratnim, krvavim temama, ali stilski je toliko zanimljiv, specifičan i zavodljiv, i uvijek u svoje teme uspijeva uvesti toliko topline da ga ne želim prestati čitati, želim se i dalje utapati u tim gorko-slatkim rečenicama koje se i ne poimaju umom nego kao da se konzumiraju, žlicom, ali ti zalogaji nam ponekad prijete gušenjem. I sad dok pišem razmišljam - možda nas na raspravi nije bilo malo zbog lošeg vremena nego se nekima teško suočavati s ovakvim tekstom?
Dakle metafora nebodera (kao "vertikalnog sela") u kojem se nalazi taj Schindlerov lift zapravo je metafora Jugoslavije na malom prostoru. Svidjela nam se i snažna metafora Tita od kartona koja se ponavlja kroz priče. Mnogi se tu motivi ponavljaju - i oni zapravo permanentno nastanjuju Cvjetićevo stvaranje - rat koji je prekinuo skladan suživot, radnici koji su se pretvorili u ratnike i okrenuli jedni protiv drugih, djeca koja su poginula slučajno, glupo, besmisleno, kao topovsko meso, djeca čiju smrt roditelji nisu mogli ni pojmiti niti preživjeti. Tu je puno strašnih priča, ali najstrašnija mi je možda bila ona o majci koja zna da joj je sin poginuo a ipak mu svaki dan sprema večeru i svima govori da će uskoro doći.
Govorile smo o tome da se radi o autobiografskoj knjizi - i sve su Cvijetićeve knjige autobiografske, on i danas živi u Prijedoru, ranjenom gradu gdje se svakodnevno susreću bivši prijatelji koji su postali neprijatelji, gradu u kojem je nakon Srebrenice poginulo najviše ljudi, u kojem su primarne i sekundarne grobnice nešto jezivo normalno. Važno je reći da njegovo pisanje ne sadrži nikakvu osudu, samo pokušaj razumijevanja i uživljavanja, kiševskog svjedočenja. On nas nema namjeru šokirati nego nam ispričati svoje priče, uvesti nas nježno u svoj svijet, pokazati nam ga i objasniti, dopustiti da ga shvatimo, da ga pamtimo.
Schindlerov lift govori o tome kako su se pojedinci u raljama rata izgubili u identitetu nacije, našavši se usred događaja na koje uglavnom nisu mogli utjecati. Prestali su biti radnici i postali Srbi, Hrvati ili Muslimani. Našli su se na određenoj strani i bivali izbačeni iz kolotečine, iz mogućnosti da budu osobe i odlučuju o sebi - Cvijetić sve te likove imenuje, dapače, opetovano spominje njihova imena, prezimena i nadimke, i kao da nam poručuje - svatko ima pravo na dostojanstven život, ali i na dostojanstvenu smrt.
Svidjela mi se primjedba da je autor dignuo spomenik svakoj toj osobi bačenoj u primarnu ili sekundarnu grobnicu, dao im je mogućnost da ih čujemo, da ih zapamtimo. Zato da se to više nikad ne bi ponovilo. Dao je lice ovom ratu zato da ga ne bismo zaboravili (i ja sa sobom zaista nosim tu majku koja sina čeka s večerom, mogu je zamisliti, vidjeti, imam osjećaj da je poznajem), ali i zato da razmišljamo o tome što se može dogoditi kad se ljude zadoji ideologijom i kad ih se okrene jedne protiv drugih.
Danas kada opet slične prizore gledamo u Ukrajini, složile smo se da bi ova knjiga trebala biti u školskoj lektiri. Djeca premalo znaju o ratovima na ovim prostorima, a i to što im se prenosi uglavnom je ideologizirano i ispolitizirano. Ove priče su kratke i mogu se čitati odvojeno (to je dobro jer nam pruža predah od težine pročitanoga). Idealne su za početak razgovora o ratu i razumijevanja teme - nemaju politički naboj ali nude obilje emocija i stvarno suosjećanje s likovima.
Zaborav rata i ratnih tema je opasan, zato smo Schindlerov lift usporedile s novim esejima Slavenke Drakulić Rat je svuda isti - ona je isto ratne strahote personalizirala i približila čitateljima. Obje knjige bi se trebale koristiti da se srednjoškolcima govori o toleranciji prema drugima - jer, kako je netko rekao, svi ovi mladi ljudi koji se iseljavaju iz zemlje, također će živjeti u jednoj multikulturnoj sredini i trebat će biti za nju spremni - baš kao što je neboder u Schindlerovom liftu bio multietnički - i upravo je to za njega bilo fatalno.
Zanimljive su i generacijske razlike među nama - jedna je mlađa djevojka rekla da se ona ne usuđuje govoriti o ratu jer ga nije proživjela, jer ga nitko u njezinoj blizini nije proživio, jer njime ni na koji način nije dotaknuta. No sve smo se složile da to nije važno, ne trebamo nešto proživjeti da bismo o tome razmišljali, govorili ili pisali - opasna je današnja tendencija da svatko smije pisati samo o onome što je proživio, jer to nas koči u razmišljanju i proširenju vlastitih, ali i tuđih životnih obzora i mogućnosti da iskočimo iz onoga što nam je zadano.
Neki su na početku rekli da ih je naslov razočarao, iznevjerio im očekivanja, jer ih je asocirao na Schindlerovu listu, koja daje mnogo nade i u tunel donosi svjetlost, a u ovoj kratkoj knjižici nema puno nade, to je sve beznadno i izgorjelo - to je "lift koji nikuda ne vozi". No je li to baš tako, kasnije sam razmišljala o toj nadi - čini mi se da to ovisi o tome kako na nju gledamo. Ovo je knjiga nad kojom se možemo zamisliti, koja nas može osvijestiti - pa i to nam može dati neku nadu, zar ne? To je nešto za razmišljanje. Jer može biti i obrnuto - da nam je još gore što smo se osvijestili, a vidimo da se od pamtivijeka ništa ne mijenja jer je u čovjeku uvijek zlobro po kojem je Nataša Govedić naslovila jednu svoju pjesmu.
Naglas smo čitali citat s kraja knjige koji kao da nudi sukus cijele teme:
Primarne, masovne grobnice. Svi su to znali, svi su to šutjeli, svi su se nagutali pustinje i smrti, i zanijemili punih usta. Samo je Šime jednom pijan, došavši s ratišta vikao poderavši krajnike na soliter: "Vi komšije, vi ljudi, ma vi ste obične pičke... pa rođene ste komšije pobili, debilčine komunističke!"
Govorili smo o tome da je Cvijetić s pravom nagrađivan i prevođen - prije svega, zbog odličnog književnog stila, nenadmašenog na cijelim ovim prostorima, ali i zbog toga što otvara ovako važne teme. Osvrnule smo se i na njegovu poeziju koja nam donosi nove riječi koje su "isprva razumljive", i koje kao da su oduvijek postojale.
Koga zanima, o Cvijetiću sam pisala kritiku za Moderna vremena.
Od dobrih pisaca koji pišu o ratu spominjali smo knjige Semezdina Mehmedinovića i kratke priče Miljenka Jergovića, Hotel Zagorje Ivane Simić Bodrožić i eseje Slavenke Drakulić. Po svojoj živopisnosti ratnih opisa spomenut je i E. M. Remarque, a preporučena je i knjiga za koju dosad nisam čula ali ću je svakako potražiti - Tajna džema od malina Karima Zaimovića.
Čitajte Darka Cvijetića, to je čudesna literatura, nešto za smijanje, za plakanje, za razmišljanje i osvještavanje. Rijetki su pisci koji na nas mogu ostaviti trajni pečat, čije rečenice stalno nosimo sa sobom, koji su nas obilježili i promijenili način na koji gledamo svijet. Darko Cvijetić nam je blizu, imamo sreće da govorimo njegovim jezikom - treba ga samo čitati!
Idući puta čitamo Djetinjstvo Tove Ditlevsen (prev. Mišo Grundler).
Primjedbe
Objavi komentar