Tekstovnica

Na prvom susretu Kabineta čuda nakon ljeta raspravljali smo o netipičnom ljubavnom i dosta mračnom romanu  Gabrijele Babnik Sušno doba ( Sandorf , 2018.), a na susretu u Frakturinoj knjižari pridružila nam se i prevoditeljica romana Anita Peti-Stantić . Rasprava je bila odlična, puno je zanimljivih stvari rečeno, ne samo o tom romanu, nego i općenito o čitanju. Sušno doba govori o ljubavnom odnosu starije bjelkinje i mladog Afrikanca, taj je odnos neuobičajen, nabijen je seksualnošću i njihovim problematičnim prošlostima - ali roman je vrlo slojevit, nudi puno tema za razmišljanje i nadilazi okvire njihovog odnosa. Sve smo se složile da Gabriela Babnik piše odličnim, poetskim stilom, da stvara određenu napetost, da dobro dočarava mirise, okuse i atmosferu Afrike, ali nekima je ulaz u roman bio težak, početak ih nije zvao na daljnje čitanje (bilo je pritužbi i na premali i pregusti font slova!), no većinu je čitateljica ipak, kad su se probile kroz određenu količinu teksta, stil ...

Kad odlučujem hoću li čitati kratke priče ili roman, gotovo uvijek izaberem roman, ali ima nekih kratkopričaš(ic)a koji u malo teksta dočaraju neku atmosferu, neki odnos ili događaj koji me obuzme, uvedu me u svoj u svijet u kojem dugo mogu ostati ili puno nakon čitanja razmišljati o njemu.  Često se vraćam pričama Lucije Berlin o kojoj sam i pisala , jako volim Annie Ernaux ili Alice Munro , kad sam bila mlađa puno sam čitala Čehova, a prije nekoliko godina potpuno me osvojio Ferdinand von Schirach i nekoliko sam puta čitala njegove dvije knjižice Krivnja i Z lodjelo (AGM, 2015., prev. Ivan Ott 💓) Ferdinand von Schirach (1964) je poznati berlinski odvjetnik, specijaliziran za krivične procese s velikom medijskom pompom. U pričama je literarizirao svoja odvjetnička iskustva i slučajeve. Posljednjih je godina popularna i vrlo čitana književnost koja se temelji na stvarnim događajima, a u ovim je pričama ta "stvarnost" koja izviruje iz priča Ferdinanda von Schiracha posebn...

Uredila sam knjigu eseja Slavenke Drakulić Rat je svugdje isti   (Fraktura, 2002.).  To je knjiga eseja o ratu koja potiče na mišljenje o važnim temama - trebala bi biti u obaveznoj lektiri. Slavenka Drakulić nas podsjeća koliki smo tehnološki napredak ostvarili, a koliko unatoč tom napretku zaostajemo u moralnom, duhovnom smislu. Poznata je  Fourierova  maksima da se stupanj neke civilizacije vidi po tome kako tretira svoje najslabije članove. I tu smo izgleda zakazali - jer svakodnevnica se za brojne društvene skupine zaista popravila, no još uvijek imamo imigrante ispred bodljikave žice, još uvijek Druge mjerimo različitim aršinima od sebe, i ono što je nezamislivo a stalno se ponavlja poput noćne more iz koje se ne možemo probuditi - još uvijek se posvuda vode ratovi koji živote civila pretvaraju u pakao . I koliko god se način ratovanja mijenja, patnja civila posvuda je slična.   Naslovnicu knjige  Rat je svugdje isti  je dizajnirao  Mi...