Tekstovnica

Svibanjski susret Kabineta čuda bio je poseban jer sam pozvala spisateljicu Noru Verde  (Antonelu Marušić) da nam se pridruži i razgovarali smo o njezinom romanu Moja dota (OceanMore, 2021) . Susreli smo se u knjižari Fraktura, bilo nas je puno, susret je bio vrlo emotivan, povremeno sa suzama i teško smo se rastali! Baš sam pod velikim dojmom - podsjetila sam se zašto je važno da se sastajemo, da razgovaramo o knjigama - dobre priče nas stvarno spajaju i omogućuju da se međusobno bolje razumijemo...  Moja dota je roman o djetinjstvu djevojčice Nele s bakom na otoku, pun je topline njihova odnosa, ali uključuje i nasilje i isključivanje sredine u kojoj se djevojčica osjeća iščašeno i povremeno prkosno jer se zbog svoje nenormativne seksualnosti (koje ni sama odmah nije posve svjesna) ne uklapa u njihove norme. Svima nam se roman svidio, neke je čitateljice potaknuo na jako emotivne reakcije i komentare, prisjećale smo se svojih majki i baka, svojih ljetovanja i djetinjstav...

Svatko bi se trebao zapitati: želim li saznati kakav je stvarno svijet ili ću se poput malog djeteta  grčevito držati svojih uvjerenja jer mi je tako lagodnije? Kad sam prije nekoliko godina čitala roman  Divni novi svijet Aldousa Huxleyja ( Lumen , prev. Stanislav Vidmar ) zapanjila me njegova aktualnost - taj fantastičan opis društva koje se utapa u površnosti, zabavi i nerazmišljanju (napisan 1932.!) totalno se uklapa u današnje stanje uma. I zaista, stalno svjedočimo paradoksu - svijet se širi, putujemo gdje hoćemo, dostupno nam je toliko raznorodnih znanja i znanost strelovito napreduje - a još postoje ljudi koji misle da je Bog stvorio svijet, ljudi koji ne vjeruju liječnicima, cjepivima, pa čak ni geografima, ako misle da je zemlja ravna ploča. To su zapravo pojedinci, pa i čitave skupine, zaljubljene u vlastitu ignoranciju . Pa iako ih možda i nije teško razumjeti, jer realnost je svakako lakše ignorirati nego se s njome suočiti - ipak valja imati na umu da da je igno...

U knjizi Biblioteka Vjeverica i urednički rad Grigora Viteza u dječjem nakladništvu (Naklada Ljevak, 2021.) autorica Ivana Božović spominje jedan jako zanimljiv detalj koji se odigrao 1966. g., a posve je relevantan i danas. Naime, Grigor Vitez se u jednom intervjuu negativno izrazio o tadašnjoj popularnoj dječjoj televizijskoj emisiji „Mendo i Slavica“, rekavši da simpatična i odlična Slavica i njen šef Mendo zaslužuju program sastavljen s više invencije i više duha . Ubrzo nakon toga dobio je pismo tadašnjeg urednika dječjeg programa Televizije Zagreb M. Bjažića u kojem ga ovaj pita kako bi se, prema njegovu mišljenju, program za djecu mogao poboljšati.   U Vitezovoj ostavštini nalazi se njegov strojopisni koncept odgovora na Bjažićev upit nastao deset dana prije Vitezove smrti.  (HŠM 35470 Vitez, Grigor. Profesionalna djelatnost Grigora Viteza. Redakciji dječjeg programa RTZ, strojopis, 13. X. 1966.)  Prenosim cijeli odlomak u kojem autorica prepričava ovo pismo ...