Bronka Nowicka: Nahraniti kamen - da bi se umiralo više, treba imati kome

Zadnjih dana iščitavam knjigu poljske pjesnikinje Bronke Nowicke Nahraniti kamen (Naklada Ljevak, 2022.) u sjajnom prijevodu Đurđice Čilić. Stvarno neobična knjiga, fragmentarna i bitno drugačija od mora književne realistične jednoličnosti kojoj smo izloženi posljednjih godina. To je začudni spoj poezije i proze za spora, višekratna i raznorodna čitanja. 

Knjiga započinje popisom niza svakodnevnih stvari: štrample, češalj, žličica, kamen… koji su zapravo naslovi poglavlja-fragmenata.

Svaki je poetski fragment jedan djelić svakodnevice – poput jedne fotografije svijeta kako ga vidi glavna junakinja - neimenovano dijete. Očuđenje ove knjige prije svega je u jeziku – jer dijete još nije razvilo jezik kojim bi opisalo svijet. Njezin infantilni zor dosljedno je provučen kroz knjigu – mnogi su fenomeni koje ona vidi postavljeni naglavačke. 

Već u prvom fragmentu djetinjstvo je opisano kao vrijeme kad se sve odvija mimo nas i naših odluka, vrijeme odgovornosti drugih: Vidiš, radi se o tome da kosa raste bez tvoje pomoći, samo od sebe se diše i spava se, oči znaju što trebaju napraviti da se zatvore. Zapravo sebi nisi potrebna skoro ni za što.

Dijete dakle ni na što ne utječe, njemu se stvari događaju i opisuje ih onako kako ih razumije. Živi s majkom, ocem, bakom i prabakom (tražila je pregaču jer ide u školu. Ima devedeset godina, ne sjeća se svog prezimena, ali se pregače, koja se zakopčavala ukriž na leđima, sjeća. 15). 

Svijet odraslih oko djeteta je okrutan. Povremeno se naslućuje neka jeza kojom je obilježeno njegovo bivanje, teško je reći je li to zbog ratnog vremena ili bešćutnih, latentno nasilnih odnosa. Fragment Zemlja odnosi se na tu hladnoću: Zato dijete umire malo. Da bi umiralo više, treba imati kome (37). Osim toga riječi su izvlačili s velikim naporom, kao da vade riblje kosti. (63)

Dijete se u toj atmosferi vezuje za kamen - razmišlja kako bi ga nahranilo. Nije problem što ne može naći njegova usta: zna da su njegova usta on sav, ali što on jede? Djetetova potreba da nahrani kamen može se u toj atmosferi shvatiti kao potreba za emocijama, želja da kamen bude nešto živo, samo njegovo, nešto za što će se brinuti, nešto što ga ne može povrijediti. 

Fragment Kamen dobar je primjer kako autorica jednostavnim jezikom piše o teškim emocijama.

Osim jezika, fragmente knjige Nahraniti kamen očuđuje i djetetov pogled koji stvara nadrealistične motive, neku vrstu opredmećenog čuđenja: mi smo se češljali vilicom, njoke kuhali u čajniku (18). Često nasilni otac pojavljuje se u neprirodnoj veličini: toliko je malen da mu noge za stolom ne dopiru do poda i majka ga mora hraniti (otac je naslikani dječak, ali u kasnijim tekstovima raste, već mjerka tijelo koje bi odgovaralo za tu priliku 21). 

Dijete sve te promjene promatra bez čuđenja. Podsjetilo me to na odličnu knjigu Sofijin svijet Josteina Gaardera, (Znanje, prev. Iva Klara Andersson), koju sam čitala davno, ali iz nje pamtim Gaarderovu misao da odrasli imaju dovoljno iskustva da znaju kad se trebaju začuditi (ili su možda otupili na poetsko, neobično, iščašeno a toliko sveprisutno). Za razliku od toga, maloj je djeci gotovo svaka situacija istovremeno i normalna i nova, oni rutinu tek trebaju upoznati pa se može dogoditi da podjednako reagiraju na svakodnevno i očuđeno. 

Bronka Nowicka, foto: Prot Jarnuszkiewicz, izvor

Govoreći o materijalnom, Bronka Nowicka zapravo govori o  neopipljivom, a ima i tendenciju inverzije uobičajenih izraza kojima nas prene, omogućuje nam da nešto posve uobičajeno vidimo s druge strane, postavljeno naglavačke: pogled me satima koristi za gledanje ili nešto me je u prabaki pamtilo. Osim toga sviđa mi se kako nematerijalnim pojmovima poput noći ili tuge došiva tvarnost: tuga se ispružila na ležaljci i čita.

Ovo je originalna knjiga koja se ne može posve pojmiti umom, ali za vrijeme čitanja u um se urezuju slike: zapamtila sam dvije rečenice koje se odnose na rat za vrijeme napada čekali smo u grobnicama ili rat je onda kad predmeti gube razum. Također, odlična je metafora zločeste nepokretne prabake koja je staro novorođenče, a tu je i ova upečatljiva, gotovo filmska scena: Vidjela sam, iako mi nitko nije vjerovao: gospodin glupan je stajao na malom trgu i dirigirao svijetom.

Bronka Nowicka i pitanjima ženskosti pristupa vrlo zanimljivo – čuđenje ovdje kao da se pretvara u gađenje. Dijete (o kojem nikad ne govori kao o djevojčici!) misli: Odlučujem da nikad neću biti žena. Čak i ako mi izbiju grudi – s vremenom će otpasti, kao mliječni zubi. 20. Ti redovi dobivaju uznemirujuću konotaciju ako se sjetimo da autorica dolazi iz vrlo patrijarhalne Poljske (Mama ne zna da postoji nebo. Od gledanja dolje stvara joj se drugi podbradak. 14) Doduše, djetetov se otpor prema postajanju ženom može shvatiti i kao djetetova želja da nikad ne odraste, da se ne uključi u bezosjećajni svijet odraslih.

Knjiga Nahraniti kamen povremeno je uznemirujuća, ali treba je čitati, uživati u autoričinom istraživanju mogućnosti jezika, u riječima koje iznova grade taj čudesni dječji svijet, u poetičnosti, tvarnosti i vizualnosti tih riječi. I nije čudno da su slike koje stvara Bronka Nowicka toliko upečatljive, jer, osim što je pjesnikinja, ona je i redateljica i scenaristica. Za ovu je knjigu zasluženo dobila važnu poljsku književnu nagradu Nike. 

Poljska književnost krije čudesne pisce i pruža dobrodošli odmak od prevlasti anglosaksonskih književnosti i načina mišljenja, stoga, kad pročitate Nahraniti kamen, onda uzmite knjige poljske poezije koje je također odlično prevela Đurđica Čilić: 

Asmietrija i pravi život Adama Zagajewskog (VBZ) i

Svijet koji nije od ovoga svijeta Wisłave Szymborske (Fraktura) o kojoj sam pisala na blogu. 

A ne zaboravite ni fantastičnu tankoćutnu naratoricu Olgu Tokarczuk - o njoj sam pisala za Moderna vremena!

---  Marija ----