Preskoči na glavni sadržaj

Divna slikovnica Baš imam sreće!

Povodom Međunarodnog dana brajice (Louis Braille, 1809-1852) željela bih upozoriti na divnu, neobičnu slikovnicu Baš imam sreće koju je napisao Lawrence Schimel a ilustrirao Juan Carlo Mayorga. S engleskog ju je za Kreativnu mrežu prevela Anda Bukvić Pažin.


Puno razmišljam o tome koliko je važno promijeniti perspektivu, koliko je važno osobito djeci objasniti da uvijek trebamo pokušati vidjeti stvari s druge strane, na drugi način. Preporučivala sam i slikovnice koje ća vam omogućiti da s djecom sagledate neke obične stvari s drugog gledišta, a to isto mislim i za jako umjetničke slikovnice, pomalo nadrealistične - one nam očuđuju stvarnost, omogućujući nam da je vidimo iznova, kao prvi puta, dajući nam time svježu, dotad neviđenu perspektivu.

Kad se pokušamo staviti u poziciju neke druge osobe, kad se zapitamo kako se drugi osjećaju - naše mišljenje i viđenje prestaju biti apsolutni, to je u demokratskom društvu jako važno. Moramo se naučiti živjeti s drugačijima, pokušati ih razumjeti, vidjeti svijet njihovim očima.

Slikovnica Baš imam sreće govori o slijepom dječaku Lucijanu. Priču o njemu priča njegov brat, onako kako on Lucijana vidi, navodeći koliko je slijepi dječak poseban, i koliko ima sreće. Naime, Lucijan je odličan brat i super prijatelj - on ima odlično pamćenje pa pamti gdje je tko što ostavio, ali i sve što je pročitao, zna pričati divne priče, točno zna koliko stuba ima u stubištu - i što je najbolje, dobio je psa - labradora, iako ga uopće nije tražio!


Osim činjenice da je Lucijanova sljepoća u ovoj priči pretvorena u neku vrstu prednosti, pa i super-moći (on čita na brajici, pa može čitati i u mraku, kad mama i tata kažu da je vrijeme za gašenje svjetla, blago njemu!), posebnost ove slikovnice je i grafička. Nakon optimističnih i toplih ilustracija u kojima dominira žuta boja, u slikovnici ćete naići na posve crnu dvostranicu na kojoj je tekst otisnut brajicom. Mali i veliki čitatelji na trenutak će moći zamisliti kako je pred sobom vidjeti samo mrak - i mogu pokušati čitati prstima, taktilno, razmisliti: kako bi im bilo da kad otvore oči vide mrak, da slova osjećaju dodirom, da život doživljavaju toliko drugačije. Što bi se za njih promijenilo, a što bi ostalo isto?  


Oduševila me ova slikovnica - bez ikakve ideologije i vrlo maštovito progovara o onima među nama koji su toliko slični kao mi, a opet nisu isti, ali trebamo napraviti sve da žive normalno i kvalitetno - kako bi nam svima život bio ljepši, lakši, ispunjeniji. Priča Baš imam sreće ne docira niti ne objašnjava, nije patetična, autor je zauzeo optimističan stav - i to prenosi jako dobru poruku. Nije čudo da se našla na IBBY-jevoj listi izvanrednih knjiga za mlade s invaliditetom za 2021. g.

Čitajte je, i sebi i djeci, izađite iz svojih okvira i proširite svoj i njihov svijet jednom optimističnom, malo drugačijom pričom!


--- Marija Ott Franolić --- 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Wisława Szymborska - Svijet koji nije od ovoga svijeta

Jako mi se svidjelo što je na inauguraciji novog američkog predsjednika mlada pjesnikinja Amanda Gorman gorljivo recitirala svoju poeziju. To je nešto posebno, da poezija ima veliku ulogu na ovako velikom događaju kojeg prati cijeli svijet. Podsjetilo me to na činjenicu da poezija može biti - i trebala bi biti - upotrebljiva. Mislim da je na to mislila Divna Zečević kad je 1973. u dnevnik zapisala:  Pjesme volim objavljivati u dnevnim ili tjednim novinama ali nikako ne u časopisima. Želim da pjesma stigne do onoga kome je namijenjena i ne volim pomisao da mi pjesma leži u časopisu izložena kao u vitrini do koje će doći, ako dođu, rijetki posjetioci. Ne volim vidjeti svoju pjesmu u književnom časopisu pritisnutu kao leptira ili kao biljku u herbariju. Mnogo više volim da se pjesma na novinskom papiru povlači pod nogama ili da se njome zamotaju cipele koje se nose na popravak. Ipak ima u tom slučaju više nade da će nekome pogled zapeti ako ništa barem na naslovu – pa da pomisli ak...

Čitateljska radionica Kabinet čuda

Cijeli život čitam i volim s drugima razgovarati o pročitanim knjigama. Zato nije čudno da me zanimaju programi za poticanje čitanja.  Zato sam osmislila čitateljsku radionicu  Kabinet čuda - neku vrstu čitateljskog kluba. Sastajemo se jednom mjesečno u knjižari Fraktura  i raspravljamo o unaprijed dogovorenoj knjizi. Prvi sastanak je bio u siječnju 2021. Za vrijeme nepovoljne epidemiološke situacije sastanci su se odvijali preko zooma. Književna djela koja čitamo u programu biram po njihovim umjetničkim karakteristikama ali zanima me i njihova društvena relevantnost. Radionice nam svima nude ugodno provedeno vrijeme, ali i više od toga. Vjerujem da se društveni i politički potencijal književnosti ostvaruje kroz aktivno, kritičko čitanje i živu raspravu. Zbog različitih mišljenja o tekstu počinjemo šire razmišljati i zajedno osvještavamo utopijski potencijal književnosti – neke nas knjige doslovno pomiču s mjesta , potiču nas na mišljenje o stvarima o kojima bez tih tekst...

Velika važnost malih priča ili zašto djeci treba čitati bajke

Kad sam s Andom Bukvić Pažin pisala knjigu Velika važnost malih priča: zašto i kako čitati djeci , često smo s raznim ljudima razgovarale o tome što i kako čitaju svojoj djeci. Mnogi su nas pitali kakav je naš stav o čitanju bajki - treba li ih čitati s obzirom na nove zaštitničke tendencije u odgoju. Mislimo da djeci danas svakako treba čitati bajke, i to onako kako su napisane, bez ikakve cenzure. To smo u knjizi pojasnile ovako: Čitanje i pričanje bajki djeci danas je svojevrsna subverzija, bunt protiv ideologije helikopter-roditeljstva, rizik u svijetu vatiranog ranog djetinjstva, kritičko čitanje ideja koje donosi sveprisutna kultura otpisivanja umjesto njihova neselektivnog prihvaćanja. U duboko podijeljenom svijetu gdje jedan pol diskriminira sve drugo i drukčije, a drugi je bez kriterija i radi političke korektnosti uronio u ideološke sadržaje koji promiču različitosti – ne zato što je to dobro, već samo zato što je drukčije – čitanje bajki je transgresija, opasan teritorij iz...