Povodom Međunarodnog dana brajice (Louis Braille, 1809-1852) željela bih upozoriti na divnu, neobičnu slikovnicu Baš imam sreće koju je napisao Lawrence Schimel a ilustrirao Juan Carlo Mayorga. S engleskog ju je za Kreativnu mrežu prevela Anda Bukvić Pažin.
Puno razmišljam o tome koliko je važno promijeniti perspektivu, koliko je važno osobito djeci objasniti da uvijek trebamo pokušati vidjeti stvari s druge strane, na drugi način. Preporučivala sam i slikovnice koje ća vam omogućiti da s djecom sagledate neke obične stvari s drugog gledišta, a to isto mislim i za jako umjetničke slikovnice, pomalo nadrealistične - one nam očuđuju stvarnost, omogućujući nam da je vidimo iznova, kao prvi puta, dajući nam time svježu, dotad neviđenu perspektivu.
Kad se pokušamo staviti u poziciju neke druge osobe, kad se zapitamo kako se drugi osjećaju - naše mišljenje i viđenje prestaju biti apsolutni, to je u demokratskom društvu jako važno. Moramo se naučiti živjeti s drugačijima, pokušati ih razumjeti, vidjeti svijet njihovim očima.
Slikovnica Baš imam sreće govori o slijepom dječaku Lucijanu. Priču o njemu priča njegov brat, onako kako on Lucijana vidi, navodeći koliko je slijepi dječak poseban, i koliko ima sreće. Naime, Lucijan je odličan brat i super prijatelj - on ima odlično pamćenje pa pamti gdje je tko što ostavio, ali i sve što je pročitao, zna pričati divne priče, točno zna koliko stuba ima u stubištu - i što je najbolje, dobio je psa - labradora, iako ga uopće nije tražio!
Osim činjenice da je Lucijanova sljepoća u ovoj priči pretvorena u neku vrstu prednosti, pa i super-moći (on čita na brajici, pa može čitati i u mraku, kad mama i tata kažu da je vrijeme za gašenje svjetla, blago njemu!), posebnost ove slikovnice je i grafička. Nakon optimističnih i toplih ilustracija u kojima dominira žuta boja, u slikovnici ćete naići na posve crnu dvostranicu na kojoj je tekst otisnut brajicom. Mali i veliki čitatelji na trenutak će moći zamisliti kako je pred sobom vidjeti samo mrak - i mogu pokušati čitati prstima, taktilno, razmisliti: kako bi im bilo da kad otvore oči vide mrak, da slova osjećaju dodirom, da život doživljavaju toliko drugačije. Što bi se za njih promijenilo, a što bi ostalo isto?
Oduševila me ova slikovnica - bez ikakve ideologije i vrlo maštovito progovara o onima među nama koji su toliko slični kao mi, a opet nisu isti, ali trebamo napraviti sve da žive normalno i kvalitetno - kako bi nam svima život bio ljepši, lakši, ispunjeniji. Priča Baš imam sreće ne docira niti ne objašnjava, nije patetična, autor je zauzeo optimističan stav - i to prenosi jako dobru poruku. Nije čudo da se našla na IBBY-jevoj listi izvanrednih knjiga za mlade s invaliditetom za 2021. g.
Čitajte je, i sebi i djeci, izađite iz svojih okvira i proširite svoj i njihov svijet jednom optimističnom, malo drugačijom pričom!
--- Marija Ott Franolić ---
Primjedbe
Objavi komentar