Dok se kod nas u školama uporno inzistira na rezultatima - na imaginarnim peticama koje djecu dovode u "elitne" škole, dok se oni s četvorkama osjećaju nesposobnijima, manje vrijednima, čak i glupljima, često bez ikakvog stvarnog uporišta, dok se uporno inzistira da učenici do besvijesti vježbaju ono što im nikako ne ide, umjesto da se pokušamo usmjeriti na njihovu unutarnju motivaciju i razvijati ono o čemu bi možda mogli biti dobri... U nekim zemljama razmišljaju posve suprotno, dinamično i usmjereno na već sada predvidive izazove budućeg demokratskog društva.
U knjizi Fenomenalno učenje iz Finske autorica Kirsti Lonka (Naklada Ljevak, prev. Vedrana Gnjidić, 2020.) objašnjava zašto su u Finskoj zaključili da su im nužne korjenite promjene u obrazovanju, iako iz godine u godinu pokazuju vrlo dobre rezultate na Pisa testovima:
Digitalizacija, automatizacija i globalizacija već su stigle, htjeli mi to ili ne. Nitko ne može nastaviti dobro raditi svoj posao samo sjećajući se dobrih starih vremena. Dobrobit naše djece i njihova zainteresiranost za učenje već sada nailaze na velike izazove. Ako ne budemo pažljivi, naš će se prekrasan školski sustav pretvoriti u muzej na otvorenom.
Sustav je to u kojem pokušavaju gledati unaprijed, predvidjeti društvene promjene i što je više moguće na obrazovanje gledati iz perspektive učenika, svjesni da će oni biti najbolji upravo u onome u čemu će moći iskoristiti svoje pune potencijale. Jer, kako primjećuje Kirsti Lonka koja se bavi psihologijom obrazovanja:
Ne promijenimo li obrazovne prakse, služenje novim tehnologijama neće promijeniti ništa.
Učenje u finskom kurikulu smatraju aktivnim procesom (kojim se nešto gradi ili stvara) a ne pasivnim (kojim se samo reproducira), i više se bave stavovima o učenju, nego o poučavanju. Njihov je cilj razviti hibridnu stručnost koja nadilazi granice pojedinih disciplina kako bi učenici kao budući građani demokratskog društva mogli lakše rješavati složene i višeslojne probleme modernoga svijeta.
Ljudima nije prirodno razmišljati iz perspektive pojedine discipline, nego njihovi umovi neprestano stvaraju holistički orijentiranu sliku svijeta, kaže Kirsti Lonka, i zato je važno razumjeti način razmišljanja, metode i logiku svakog područja. Kada znanost nasilno razdvojimo u ladice, to nam može pružiti parcijalnu sliku stvarnosti. Osim toga, trebalo bi početi razmišljati iz perspektive učenika – mladih ljudi „čiji kognitivni sustav još nije izgrađen oko pojedinačnih domena“.
Za razliku od odraslih, djeca svijetu obično pristupaju holistički. Po prirodi su znatiželjna i postavljaju puno pitanja. Nažalost, broj pitanja obično opada tijekom školovanja i mnoga djeca sve više toga “odrađuju” kako bi ostvarila neke ciljeve koje su im postavili odrasli, a ne iz znatiželje ili potaknuti radošću učenja. Možda možemo naučiti nešto od djece kako bismo kod odraslih potaknuli kreativno mišljenje. Nedavna studija NASA-e pokazala je da većina petogodišnjaka iznimno kreativno razmišlja, da za njima u tome zaostaje većina stručnjaka i vrhunskih istraživača! Slično je to onome o čemu govori Ken Robinson, da nas obrazovanje s vremenom odalečuje od kreativnosti, da nas uči da postoje „pravi“ i „krivi“ odgovori – i da se mi tijekom školovanja ne odlučujemo na kreativnost da ne bismo griješili. Često se sjetim njegove rečenice
ako niste spremni pogriješiti, nikad nećete učiniti ništa kreativno.
Kako bi se pokušali riješiti uskog predmetnog mišljenja i odveli obrazovni proces putem poticanja kritičkog mišljenja i kreativnosti, novi se finski kurikul zasniva na učenju utemeljenom na fenomenima uz visoku kvalitetu poučavanja svakog predmeta. Nisu odbacili predmetno učenje, nego ga pokušavaju učenicima ponuditi u širem kontekstu, svjesni činjenice „da bi učenici nešto naučili, potrebno je aktivirati njihova prethodna znanja i ideje“. Kod učenja utemeljenog na fenomenima ne radi se samo o uranjanju u relevantan sadržaj, nego i o aktivnom restrukturiranju vlastitog razumijevanja stvari.
Čini mi se važno da ovaj tip učenja kreće od stvarnih pitanja – dakle od nečega što je učenike stvarno zaintrigiralo, i na tome se dalje temelji čitavo istraživanja, a kad ga ocjenjuju, ne zanima ih rezultat nego kako su se učenici snašli u procesu (jesu li koristili relevantne izvore znanja; jesu li osjećali nelagodu jer su morali mijenjati svoje mentalne navike i sl.)
 |
| Kirsti Lonka, izvor: klik |
Općenito, iz perspektive našeg školstva u ovoj knjizi zapanjuje koliko se bave osjećajima učenika - iako je većina mladih u Finskoj aktivno uključena u nastavni proces i u školi se osjećaju sretnima. Jako im je stalo do toga da mladi ljudi u školskoj okolini iskoriste svoje potencijale do maksimuma, da razviju svoje vještine, da dođe do izražaja njihova motivacija, i da se pritom osjećaju slobodno i ugodno. Svjesni su da mladi ljudi moraju naučiti puno stvari koje im se na prvi pogled čine nezanimljivima, kako bi nekad u budućnosti mogli ta znanja nadograđivati, zato puno rade na motivaciji, jer, kako kaže autorica,
istraživanja pokazuju da su ljudi spremni uložiti beskrajno mnogo vremena u stvari koje ih zanimaju i potiču pozitivne akademske emocije.
Zamislite, postoji škola u kojoj nekoga zanima kako se učenici osjećaju, u kojoj fokus nije na onome što oni ne znaju ili ne mogu učiniti, nego na razvijanju njihovih vrlina i jakih strana…. Knjiga obiluje ovako jednostavnim a važnim uvidima:
Ljudi nove informacije obično pokušavaju uklopiti u svoje postojeće mentalne modele, ne razmišljajući o promjeni načina mišljenja kad su suočeni s novim informacijama. Obično automatski dolazimo do vlastitih zaključaka, čak i kada nam činjenice govore suprotno. Ne vjerujemo onome što vidimo, već vidimo ono što vjerujemo da je točno.
Kirsti Lonka nadalje govori o sporazumijevanju kao važnom alatu za mišljenje, o tome koliko je važno da učenici znaju sami voditi i oblikovati svoje bilješke, da se u digitaliziranom svijetu znaju snalaziti na internetu, da moraju biti medijski pismeni, da moraju naučiti na papiru jasno izraziti vlastite misli, da moraju biti svjesni utjecaja svoje svakodnevice na okoliš…
Svi koji se na bilo koji način bave obrazovanjem i djecom trebali bi čitati Fenomenalno učenje iz Finske. Iz naše perspektive, ova nas knjiga može deprimirati. Ali ona se može shvatiti i kao tekst pun nade. Jer moguće je misliti drugačije, izaći iz okvira, samo se treba usuditi krenuti neutabanim putevima – i sustav treba dozvoliti i poticati takav način razmišljanja. Poznajem mnoge odgojiteljice, učiteljice i profesorice koje rade čuda s djecom. No one to rade na svoju ruku, jer su same tome sklone, a kruti sustav ih nedovoljno u tome podržava.
Nitko ne zna što donosi budućnost, ni Finci ni mi. Nije više dovoljno nabubetati puno činjenica, dobiti puno petica i samozadovoljno čekati da nas netko zaposli. No oni se za promjene pripremaju, a mi samo vječno govorimo o reformama i promjenama. Nažalost - to je jako velika razlika.
Ovdje možete pročitati uvod knjige.
Pogledajte razgovor o knjizi koji su vodile Anita Peti Stantić, Anda Bukvić Pažin i Vanja Putarek.
--- Marija Ott Franolić ---
Primjedbe
Objavi komentar