Dvije priče Etgara Kereta

Nakon što smo razgovarale o Amosu Ozu, Zeruyji Shalev i Davidu Grossmanu, na četvrtoj tribini Predstavljamo suvremenu izraelsku književnost s prevoditeljicom Andreom Weiss Sadeh u knjižari Fraktura razgovarat ću o stvaralaštvu Etgara Kereta, popularnog i nagrađivanog majstora kratke priče. 

Na hrvatski su s engleskog u Profilu prevedene Keretove knjige 8% ni od čega (prev. Sonja Makek) i Iznenada netko pokuca (prev. Mihaela Velina), a s hebrejskog su mu prevedene i u Frakturi objavljene zbirke priča Pizzerija kamikaze i druge priče, Sedam dobrih godina (obje u prijevodu Andree Weiss Sadeh, 2015. i 2018.) i Kvar na rubu galaksije (prev. Laila Šprajc, 2020.) 

Keret je začudan pisac, njegove su priče pune humora i nekog finog, ponekad i neprimjetnog nadrealizma. To su možda kratke priče o malim stvarima, osobnim događajima, ali u njima se ogledaju tipični ljudski karakteri i životne situacije. Radi se o laganom štivu koje u sebi sadrži pregršt topline i emocija.

Čitajući sve ove priče nekako sam se utješila - u ovo pandemijsko, po mnogočemu pomaknuto vrijeme, nije se loše podsjetiti da je život uvijek pun pomaka i nadrealizma, a mi u njega silom želimo uvesti neki poredak i smisao. 

U nastavku slijede dvije priče - Akcija i reakcija iz zbirke Sedam dobrih godina i Kacenštajn iz Pizzerije Kamikaze. Obje je prevela Andrea Weiss Sadeh. 

Akcija i reakcija

Stvarno se divim obzirnim teleprodavačima koji kad nazovu, osluhnu i pokušaju naslutiti kakve si volje, a da istoga trena ne započnu razgovor. I zato kad me nazove Dvora iz satelitske TV-mreže Yes i upita je li mi sad zgodan trenutak za razgovor, prvo što pomislim jest kako je obzirna. A onda joj pristojno kažem da trenutak nije zgodan. 

“Stvar je u tome da sam upravo upao u jamu i ozlijedio čelo i nogu, pa mi sad zbilja nije najzgodnije”, objašnjavam joj. 

“Razumijem”, kaže Dvora. “A kad onda mislite da bi bilo bolje? Možda za sat vremena?” 

“Nisam baš siguran”, kažem. “Sigurno sam slomio gležanj kad sam upao, a jama je prilično duboka. Mislim da iz nje neću uspjeti izaći bez pomoći. Tako da sve ovisi o tome koliko će brzo Gorska služba stići ovamo, i trebaju li mi staviti gips ili ne.” 

“Pa možda da vas onda nazovem sutra?” predlaže ona hladnokrvno. 

“Može”, zastenjem ja. “Sutra bi bilo odlično.” 

“Ma što je tebi s tom jamom?” dok se vozimo u taksiju, moja žena negoduje na moju taktiku izbjegavanja. Ovo je prvi put da smo izašli i ostavili svoga sina Leva s mojom majkom, pa je malo napeta. “Zašto ne možeš jednostavno reći: ‘Ne, hvala, ali ne zanima me kupnja, najam ili posudba, što god bilo to što prodajete, pa vas lijepo molim da me više ne nazivate, u ovom životu, a ako je moguće, ni u sljedećem.’ Onda napraviš kratku stanku i kažeš: ‘Želim vam ugodan dan.’ I prekineš vezu, kao i svi ostali.”

Ne mislim da su svi drugi tako odrješiti i zločesti prema Dvori i njezinu soju kao što je moja žena, no moram priznati da je u pravu. Na Bliskom istoku ljudi osjećaju vlastitu smrtnost mnogo jače nego igdje drugdje na planetu, što kod većine uzrokuje sklonost nasilju prema neznancima koji im pokušavaju potratiti ono malo vremena što im je preostalo na Zemlji. I premda i sam jednako ljubomorno čuvam svoje vrijeme, zaista mi je teško reći ne neznancima na telefonu. Nije mi problem riješiti se prodavača na tržnici ili odbiti prijatelja koji mi nešto nudi preko telefona. Ali ta nesveta kombinacija neznanca i telefonskog zahtjeva paralizira me, i za manje od sekunde počinjem zamišljati izobličeno lice čovjeka na drugom kraju žice čiji je život satkan od patnje i ponižavanja. Zamišljam kako stoji na prozorskoj dasci svog ureda na četrdeset drugom katu i preko bežičnog telefona sa mnom razgovara mirnim glasom, no u njegovoj glavi odluka je pala: “Nek me još samo jedan seronja odbije, i skačem!” A kad dođe do toga da moram odlučiti između nečijeg života i “Skulpture od balona: Beskrajna zabava za čitavu obitelj”, televizijskoga kanala za samo 9,99 šekela mjesečno, odabirem život, ili sam barem odabirao sve dok me moja žena i financijski savjetnik nisu pristojno zamolili da prestanem. Tako sam počeo razvijati strategiju “sirote bake” u kojoj prizivam ženu kojoj sam namjestio desetke virtualnih

sprovoda samo da izbjegnem beskorisne razgovore. No budući da sam samome sebi već iskopao jamu i upao u nju za Dvoru iz satelitskoga koncerna, ovaj put mogu ostaviti baku Šošanu da počiva u miru.

“Dobro jutro, gospodine Keret”, kaže Dvora sutradan. “Nadam se da vam je sada zgodniji trenutak.”

“Zapravo, stanje noge mi se zakompliciralo”, promrmljam. “Ne znam kako, ali počela se razvijati gangrena. Baš ste me ulovili prije amputacije.”

“Zadržat ću vas samo minutu”, pokušava ona srčano.

“Zaista mi je žao”, ne odustajem ja. “Već su mi dali sedativ i doktor mi pokazuje da moram isključiti mobitel. Kaže da nije sterilan.”

“Onda ću pokušati sutra”, kaže Dvora. “Želim vam uspješnu amputaciju.”

Najviše teleprodavača odustane nakon jednog poziva. Telefonski anketari i prodavači paketa za surfanje internetom obično se vrate po još jednu rundu. No Dvora iz satelitske TV-kompanije sasvim je druga priča.

“Pozdrav, gospodine Keret”, kaže mi nakon što sam nepripremljen odgovorio na sljedeći poziv. “Kako ste?” I prije no što uspijem odgovoriti, nastavlja:

“Budući da ćete zbog svoje novonastale zdravstvene situacije vjerojatno boraviti više vremena u kući, mislila sam da bi vam dobro došao naš paket Ekstremni sportovi. Četiri kanala koja uključuju razne ekstremne sportove diljem svijeta, od svjetskoga kupa bacanja patuljaka udalj do australskih natjecanja u jedenju stakla.”

“Vi ste trebali Etgara?” prošapćem.

“Da”, Dvora će.

“On je umro”, kažem i nakratko zašutim prije no što nastavim šaptati. “Takva užasna tragedija! Stažist ga je dokrajčio na operacijskom stolu. Razmišljamo da ih tužimo.”

“Pa s kime onda razgovaram?” pita Dvora.

“S Mihaelom, njegovim mlađim bratom”, improviziram. “Ali sad ne mogu razgovarati, na sprovodu sam.”

“Moja iskrena sućut”, kaže Dvora drhtavim glasom. “Nisam imala prilike puno razgovarati s njim, no zvučao je kao krasan čovjek.”

“Hvala vam”, šapućem ja dalje. “Sad moram prekinuti, čekaju me da izmolim kadiš.” 

“Svakako”, kaže Dvora. “Nazvat ću ja kasnije. Imam paket za utjehu koji mi se čini savršen za vas.”

Kacenštajn

U Paklu su me posjeli u ćup ključale vode. Meso mi se ofurilo i opeklo, koža prekrila mjehurima i nisam mogao prestati urlati od bola. Ondje su golemi televizijski ekrani na kojima možeš izravno gledati sve što se događa u Raju. Umirati od boli i zavidjeti, gledati i previjati se u patnji. Mislim da sam ga na trenutak vidio ondje kako s nekim igra golf ili kriket. Napravili su close-up na njegov osmijeh, a trenutak nakon toga prebacili kadar na neki par koji je vodio ljubav.

Jednom, nakon seksa, moja mi je žena rekla: “Već si sedam godina kod njih, daješ im svoju dušu, donosiš posao kući i sad, kad je došao trenutak istine, oni ti odbijaju dati stalni radni odnos. A znaš zašto? Zato što ti sebe ne znaš prodati. Pogledaj na primjer Kacenštajna.” I pogledao sam na primjer Kacenštajna. Čitav svoj život gledam na primjer Kacenštajna. Otišao sam se istuširati i nije bilo tople vode. Pokvario se bojler. Istuširao sam se hladnom vodom. Kacenštajn sigurno ima solarni bojler.

U srednjoj me školi nisu primili na znanstveni smjer. Moja mama od toga je napravila čitavu priču. Plakala je bez prestanka i govorila da od mene nikad neće biti ništa. Pokušao sam joj objasniti da je teško upasti na taj smjer, da je samo deset posto od svih prijavljenih to uspjelo, i da su to bili oni najpametniji. “Danas sam u trgovini srela Mirjam Kacenštajn”, rekla je mama plačnim glasom. “Njenog su sina primili. Zar je sin Mirjam Kacenštajn pametniji od mojega? Nema šanse. Samo se više trudio. A ti kao da mi sve ovo radiš namjerno. Hoćeš me otjerati u grob.”

I tako sam dao otkaz, sam od sebe. To je uzrokovalo mnoge svađe s mojom ženom, no na kraju se pomirila s mojom odlukom. Preselili smo se u drugi, udaljeni grad. Ondje sam radio u osiguravajućoj kući. Nije mi išlo loše. Nisam ga vidio nekih sedam godina. Sve je bilo dobro, rodilo nam se dijete. U međuvremenu je u Švicarskoj umro moj djed i ostavio mi veliko nasljedstvo. Na letu iz Basela vidio sam ga kako sjedi u prvom razredu. Kad sam ga prepoznao, bilo je kasno. Avion je već počeo rulati po pisti. Znao sam da me čeka dugih pet i pol sati.

Pored mene je sjedio neki rabin koji nije prestajao govoriti, ali ja nisam čuo nijednu njegovu riječ. Čitavih pet sati leta oči su mi bile prikovane uz Kacenštajnov zatiljak. “Pogledaj samo svoj bijedni život. Potpuno si prazan, bezvrijedan”, kritizirao me rabin recitirajući biblijske navode. Ja sam pio narančin sok, a Kacenštajn je naručio Jack Daniel’s. “Pogledaj samo…” rekao je rabin. “Ne želim.” Ustao sam i otrčao u stražnji dio aviona. Stjuardesa me zamolila da se vratim na svoje mjesto. Odbio sam.

“Gospodine, u sljedećih ćemo nekoliko minuta sletjeti. Zahtijevam da se vratite na svoje mjesto i vežete pojas baš kao…” Premda je na kraju dodala “kao ostatak putnika”, ja sam u njezinim očima vidio “Kacenštajn”. Okrenuo sam ručku na vratima aviona i snažno ih gurnuo ramenom. Kad me usisalo, bio sam potpuno miran, za sobom sam ostavio Pakao.

Na onome svijetu samoubojstvo se još uvijek smatra velikim grijehom i nikakva objašnjenja nisu mi pomogla. Dok su me odvlačili u Pakao, vidio sam Kacenštajna i ostatak putnika iz aviona kako mi veselo domahuju s prozora turističkog autobusa koji ih je vodio u Raj. Tijekom slijetanja, otprilike četvrt sata nakon što sam iskočio iz njega, naš se avion srušio zbog nekog rijetkoga kvara koji se događa jednom u milijun puta. Da sam barem imao strpljenja ostati sjediti još nekoliko minuta, kao ostatak putnika, kao Kacenštajn.

***

Ovdje možete pročitati nekoliko prvih priča iz Keretove knjige Sedam dobrih godina (Fraktura, 2018., prev. Andrea Weiss Sadeh)

--- Marija Ott Franolić  ---