Ponovo u kavani Europa Slavenke Drakulić - pročitajte poglavlje

Nedavno sam za Fakturu uredila eseje Slavenke Drakulić Ponovo u kavani Europa: kako preživjeti postsocijalizam (orig. izdanje Café Europa Revisited: How to Survive Post-Communism, Penguin, 2021.) Ovi eseji iz različitih aspekata progovaraju o nizu promjena koje su Europu zadesile kad je iz socijalizma prešla u demokraciju. Ona je svojevrsni nastavak autoričinih eseja Café Europa: Life After Communism koji su u Penguinu izašli 1999., a na hrvatskom su 2005. objavljeni u sklopu Profilovih Sabranih eseja ove autorice pod naslovom Café Europa (prev. Rujana Jeger & Brigita Dielacher). Ove godine je i ta prva knjiga eseja objavljena u Frakturi, pod novim naslovom U kavani Europa: kako preživjeti socijalizam. 

U knjizi Ponovo u kavani Europa: kako preživjeti postsocijalizam osobito me se dojmilo poglavlje o Holokaustu i načinu na koji ga se (ne) sjećamo, pa ga cijelog ovdje prenosim. Treba čitati ovakve tekstove, treba se stalno podsjećati što nam se može dogoditi kad prestanemo razmišljati jedni o drugima kao o ljudima i postanemo zadojeni ideologijama.... 

***

Holokaust i zatiranje sjećanja: O različitim načinima komemoriranja žrtava

Jedne noći u prosincu 2018. na pločniku ulice u središtu Rima pojavila se čudna rupa. U ulici Via Madonna del Monti, ispred kuće br. 81, netko je uklonio dvadeset malih mesinganih četvrtastih pločica. Na njihovu su mjestu ostale samo plitke rupe u asfaltu. Ukradene pločice nisu bile obične, već tzv. kameni spoticanja, Stolpersteine – spomen-pločice na pločniku u znak sjećanje na deportirane i ubijene Židove i druge žrtve Holokausta. Iako je njihova materijalna vrijednost zanemariva, one su važne jer su na njima navedena imena i prezimena, godine rođenja i datumi deportacije i smrti svih Židova koji su nekoć živjeli u toj zgradi. U ovom slučaju, svih osamnaest članova obitelji Di Consiglio i dvoje iz obitelji Di Castro. Većina ih je 1944. deportirana u Auschwitz i umrli su tamo ili na nepoznatom mjestu.

Na taj čin vandalizma, koji je prepoznat kao antisemitizam, javnost je odmah burno reagirala, ne samo u Italiji. Političari su izrazili svoje ogorčenje, uključujući Mattea Salvinija, tadašnjeg desničarskog ministra unutarnjih poslova. Naravno, kao i uvijek, obećali su da će brzo pronaći krivce, premda je to slaba utjeha. Bez obzira na počinitelja ta je krađa samo jedan od mnogih znakova rastućeg antisemitizma, dio ksenofobnih reakcija na masovne imigracije s Bliskog istoka i iz Afrike 2015. i 2016. Moglo bi nam se činiti da je antisemitizam samo popratna pojava, marginalna posljedica uspona političke desnice u Europi, ali taj je dojam pogrešan. Da se takvo što dogodilo bilo gdje drugdje, a ne u Europi, moglo bi se odbaciti kao efemerno. Ali u Europi čin antisemitizma ne može biti marginalan. Upravo suprotno, znamo jer se to već događalo. Antisemitizam u Europi dio je antiimigracijskog pokreta, jer se Židove doživljava kao vječne Druge, vječne useljenike, strance, one koji ne pripadaju i koji nikada neće biti asimilirani. Oživljavanje antisemitizma danas je zapravo mjerna jedinica za druge izraze ksenofobije i mržnje. Na kontinentu na kojem je ubijeno šest milijuna Židova, a mnogi od njih doslovno su pretvoreni u dim, antisemitizam je zvono na uzbunu koje pokazuje koliko su frustracije Drugima – u ovom slučaju imigrantima – već uznapredovale. Ne samo u Italiji već i u Njemačkoj i Poljskoj, Mađarskoj i Francuskoj, gdje je, primjerice, osamdesetpetogodišnja starica Mireille Knoll nasmrt izbodena nožem i spaljena u svom pariškom stanu u ožujku 2018. Njezino je ubojstvo bilo jedno u nizu – nakon ubojstava učiteljice i troje djece židovske škole u Toulouseu 2012. i četvero ljudi u košer supermarketu u Parizu 2015. Francuska je vlada u studenom 2018. objavila da se broj antisemitskih nedjela povećao za šezdeset devet posto tijekom prvih devet mjeseci te godine. Za “novi antisemitizam”, kako ga nazivaju, navodno je kriv “islamski radikalizam”.

kameni spoticanja, @ Eckhard Kruse. Izvor

Karim Amellal, francusko-alžirski akademik, izjavio je za NPR (američku radiostanicu Nacionalni javni radio): “To je antisemitizam koji proizlazi iz neznanja, siromaštva i geta. Većina ljudi koji žive u takvim kvartovima slučajno su muslimani.” U Mađarskoj je premijer Viktor Orbán višekratno optuživao židovskog poduzetnika, milijunaša i filantropa Georgea Sorosa da je namjerno doveo imigrante u Europu kako bi uništio europski način života.

U Poljskoj je, osim svakodnevnog antisemitizma u tisku, grafitima, na društvenim mrežama itd. konzervativna stranka Pravo i pravda donijela zakon koji zabranjuje izraze poput “poljski koncentracijski logor” i čini ih kažnjivim djelom jer, tvrde, odgovorne za zločine koji su se dogodili na poljskom tlu treba tražiti drugdje. Tim se zakonom zabranjuje izjaviti ili napisati da su poljska država ili nacija sudjelovale u Holokaustu, unatoč procjenama stručnjaka da su Poljaci tijekom Drugog svjetskog rata što sami dokrajčili, što prijavili između 62.000 i 200.000 Židova. Nakon donošenja tog zakona antisemitizam je uzeo maha.

U Njemačkoj je desničarska, rasistička i antisemitska Alternativa za Njemačku (AfD) 2017. prvi put dobila dovoljno glasova za ulazak u Bundestag. Inače, ultranacionalističke stranke koje su već na vlasti, kao i velik dio mainstream politike, poput austrijske Slobodarske stranke, Zlatne zore u Grčkoj, Jobbika u Mađarskoj ili Švedskih demokrata, otvoreno su antisemitski nastrojene ili već imaju fašističku prošlost.

U studenom 2018. postalo je jasno da postoji razlog za zabrinutost. Tada je CNN objavio rezultate ankete u kojoj je ispitano više od sedam tisuća ljudi, s podjednakim brojem ispitanika u Austriji, Francuskoj, Njemačkoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Mađarskoj, Poljskoj i Švedskoj. Prema toj anketi, jedan od dvadeset Europljana nikada nije čuo za Holokaust. Situacija je najgora u Francuskoj, gdje za Holokaust nikada nije čuo svaki peti građanin u dobi od osamnaest do trideset četiri godine. Čak i u Austriji, Hitlerovoj domovini, isto vrijedi za dvanaest posto mladih. Između stava prema izraelskoj državi i antisemitizma postoji tijesna veza: više od četvrtine ispitanika smatra da je antisemitizam odgovor na izraelsku državnu politiku. Upitani o udjelu Židova u svjetskom stanovništvu, anketirani su premašili stvarni broj od 0,2 posto za sto posto! Ova anketa baca svjetlo i na stav koji prevladava prema ostalim manjinama: 36 posto nema pozitivno mišljenje o imigrantima.

Sjećanje je glavno obilježje individualnog i kolektivnog identiteta. Rupa u betonu u Rimu ispred kuće br. 81 zapravo je zatiranje sjećanja na Holokaust. Vađenje malih četvrtastih pločica vrlo je simboličan čin, nešto poput upozorenja: “Pazite, opet dolazimo po vas.” Prvo ćemo vam ukrasti spomen-pločice i uništiti materijalno sjećanje. Zatim ćemo ušutkati ljude koji vas se još sjećaju, a potom se obračunati s onima koji nam se ne sviđaju.

Mjedene pločice lako je zamijeniti, ali kako spriječiti zatiranje sjećanja? Pravda za žrtve moguća je samo kada se istina više ne može poreći. Uklanjanje njihovih imena čin je poricanja. Ako je doista trećina ispitanih Europljana rekla da o Holokaustu zna vrlo malo ili ništa, čovjek se mora zapitati: kako je moguće takvo što ne znati ili o tome “znati vrlo malo”? Pa među nama ima još preživjelih, a brojni muzeji i spomenici obilježavaju Holokaust diljem Europe. Ako se ne radi o zaboravu – jer kako mladi mogu zaboraviti nešto što nikada nisu ni znali? – možda to ima veze s načinima obilježavanja Holokausta.

Sjećanje prije svega ovisi o obrazovnim programima i udžbenicima povijesti, ali i o obiteljskom odgoju, društvenom okruženju i kulturi, što sve pomaže (ili odmaže!) da se sačuva sjećanje. Vizualni podsjetnici, poput kamena spoticanja, spomenika, skulptura, muzeja, spomen-zgrada i slično, također postoje radi informiranja i obrazovanja. Čak i više od toga, jer vizualni podsjetnici imaju simboličnu ulogu. Još uvijek se sjećamo rušenja kipa Sadama Huseina 2003. ili kipova Staljina i Lenjina u bivšim socijalističkim državama nakon 1989. No nastanak komemorativnih kipova i spomenika rijetko dospijeva u fokus javnosti, samo ponekad, post festum. Neki arhitekti i umjetnici specijalizirali su se za takve spomenike, ali iako se njihova tema tiče svih nas, u planiranje ne uključuju javnost.

Srušeni spomenik Sadamu Husseinu, @ Patrick Baz/AFP/Getty Images, izvor

Njemački umjetnik Gunter Demnig vjerojatno je upravo to imao na umu 1992. kada je započeo s projektom postavljanja kamena spoticanja u cijeloj Europi, gdje god su živjele ili otkuda su deportirane žrtve Holokausta. Od tada su ti spomenici prisutni već u oko tisuću europskih gradova, u spomen ne samo na Židove već i ostale žrtve nacističkog režima, poput homoseksualaca, komunista i Jehovinih svjedoka. Demnigova ideja podsjećanja zapisivanjem imena žrtava nije nova – na mnogo spomenika nalaze se popisi imena – ponekad su ugravirana u spomen-zidove, ponekad u skulpture itd. Ali postavljanjem pojedinačnih imena u pločnik, obilježavajući upravo mjesto s kojeg su odvedeni da se nikad više ne vrate, Demnig procesu sjećanja dodaje još jednu dimenziju. Ljudi se o njih “spotaknu”, primijete ih, postanu znatiželjni ili uznemireni, sjete ih se, zapamte ih. Lopovi u Rimu zacijelo su toga bili svjesni. Stoga vrijedi pogledati te spomen-pločice, dimenzija 10 x 10 centimetara, s imenima i podacima žrtava. Ali valja ih sagledati i u odnosu na druge spomenike Holokaustu i žrtvama genocida jer ima različitih načina da ih nastavimo pamtiti.

U šetnji berlinskim ulicama stalno se spotičete o metalne pločice s natpisima, jer ih je toliko da ih morate primijetiti. Slučajno sam naišla na nekoliko njih u blizini Hackesche Höfe, prekrasnog kompleksa art déco zgrada i unutarnjih dvorišta u nekadašnjem Istočnom Berlinu. Pločice održavaju čistim i sjajnim, pa se imena i godine lako čitaju. Prvi put kad sam ih ugledala, pomislila sam kako ću nekoga trebati pitati što su te male sjajne kocke na pločniku i zašto ih je toliko. No kada sam zastala da pročitam natpise, nije mi bilo potrebno dodatno objašnjenje. Magija kamena spoticanja odmah je djelovala: čim sam pročitala imena i godine rođenja i smrti, počela sam zamišljati te ljude, njihov strah i očaj.

Sjećam se kako sam podigla pogled s četiri kamena spoticanja prema pročelju kuće odakle je cijela obitelj Schneebaum deportirana u Auschwitz i tamo ermordet, ubijena: Hermann je imao trideset osam godina, a njegova supruga Jenny trideset tri, dok je kćeri Thei bilo dvanaest, a sinu Victoru samo dvije godine. Primijetila sam otvoren prozor na drugom katu. Naravno, nisam znala zašto sam odabrala baš taj prozor, možda zbog bijele zavjese koja je lepršala na vjetru kao da pokušava odletjeti. Zamislila sam trenutak kad je Jenny bila prisiljena napustiti stan s Victorom u naručju. Što je odjenula? upitala sam se, možda ne sasvim slučajno jer sam se ispred te kuće zatekla u kasnu jesen. Je li obukla kaput? I dobre cipele? Ili je zgrabila odjeću koja joj je bila pri ruci jer najvjerojatnije nije znala kamo ide. Ali znala je zašto ide – dobro je znala, morala je znati, jer već je tada bila primorana nositi žutu zvijezdu. Što je još ponijela sa sobom? pitala sam se. Omiljenu igračku svog sina? Možda neku knjigu, pomislila sam, svjesna da bi to bio moj izbor. Možda je bila praktična osoba i uzela dragocjenosti, odjeću i hranu… Kad tako ugledate ime i zastanete razmišljajući, Jenny, majka dvoje djece, postaje stvarna osoba, osoba s kojom se možete poistovjetiti. Možda njezin život nije bio onakav kako ga zamišljate, ali jedina istina o njoj ispisana je na kamenu spoticanja: da je rođena 1908., a ubijena u Auschwitzu 1943. godine.

Ulaz u Auschwitz

Kad boravim u Beču, u šestom okrugu, često prolazim po Aegidigasse. U toj kratkoj uličici neuglednih fasada ništa ne upada u oči. Nema lijepih izloga ni povijesnih zgrada. Ali ako slučajno hodate stranom na kojoj je sivkastobijela peterokatnica i pogled vam padne na pločnik ispred broja 5, vjerojatno ćete zastati – ili biste barem trebali. Metalne pločice ovdje nisu tako uglačane kao one u Berlinu, pa su imena na njima slabije vidljiva, no pogledate li bolje, vidjet ćete spomen na nedjela – jer ova je kuća bila jedno od sabirnih mjesta na kojima su bečke vlasti okupljale Židove prije nego što su ih otpremali dalje. Nalazi se samo nekoliko stotina metara od željezničke stanice, Westbahnhofa, odakle su Židove u stočnim vagonima slali na putovanje u koncentracijske logore u Rigi, Łódźu ili Kovnu, ili ih je smrt zatekla u Minsku. U studenome i prosincu 1941. Alfred Steiner, Anna Heilinger, Sofie Fries i Schulem Hirschfeld bili su samo neki od šezdeset Židova odvedenih iz te kuće. Odjednom u mislima vidite pospanu i bezvoljnu djecu i njihovu majku koja se pita zašto im nitko ne govori kamo idu i na koliko dugo. Godine 1938. u Beču je živjelo oko 200.000 Židova. Do kraja rata ubijeno ih je 65.000, kako je zabilježeno u podnožju gradskog Spomen-obilježja Holokausta.

Samo nekoliko minuta hoda od Aegidigasse nalazi se još jedna kuća u kojoj su okupljali Židove za deportaciju. Danas je tu škola. Prije nekoliko godina u pločnik ispred ulaza ugrađena su trideset dva kamena spoticanja. Ali nisu dugo tamo stajali, ubrzo su ih uklonili i postavili na zid, možda zato što su se djeca igrala i skakala po njima, ne obraćajući pažnju na memorijalnu svrhu tih pločica. Neki smatraju da je ravnodušnost ljudi prema pločicama pod njihovim nogama na neki način druga smrt žrtava. Možda je taj argument prevladao kad su pločice premještene na zid? Je li to razlog što u Münchenu nitko ne može “posrnuti”, jer tamo takvih pločica nema? Židovska zajednica u Münchenu usprotivila se projektu tvrdeći da “hodanje po imenima poginulih i dopuštanje psima da uriniraju po tim pločama nikako ne predstavlja spomen, već vrijeđanje identiteta žrtava”.

Čak i ako su pločice iz poštovanja maknute s pločnika i premještene na zid, i to je pogrešno, jer izgledaju više kao ukras nego nešto što bi valjalo pažljivije pogledati. Jer dok čitate imena supružnika, Ernst Susser i Paula Susser (rođena Kosalik), koji su deportirani 28. studenoga 1941. u Minsk, trebali biste barem na trenutak pomisliti na to dvoje ljudi čija je jedina utjeha vjerojatno bila da su u tom strašnom trenutku bili zajedno.

Pločice na zidu su besmislene. Na njima bi moglo pisati bilo što, od upozorenja da je zabranjeno pljuvanje po podu ili pušenje, do bilo koje druge nevažne besmislice. Takve pločice nitko ne primjećuje. Za ovu vrstu sjećanja bitno je da postoje podsjetnici u svakodnevnom kontekstu, na putu do trgovine, autobusne stanice ili škole. Čovjek se može spotaknuti samo tamo gdje prolazi. Da, gazite po njima stotinu puta, djeca skakuću ne obraćajući pažnju, bez ikakvog poštovanja; većina prolaznika ignorira ih i prelazi preko njih kao preko kanalizacijskih poklopaca, bez spoticanja. Pa ipak, ako se nalaze na pločniku, umjesto na zidu, postoji šansa da će jednog dana netko posrnuti. Umjesto da slijepo prođe, on ili ona će zastati. Možda zato što su jake kiše isprale prljavštinu, pa će mjed ponovno zasjati, i netko će ih spaziti, pogledati i upitati se: “Što je ovo?” U tom će trenutku postavljanje kamenja spoticanja na pločnik ispuniti svoju svrhu.

Ne prisjećamo se Židova i ostalih žrtva fašizma i njihove sudbine svakodnevno, već samo povremeno, kao kad se dogodi kriminalni čin poput krađe u Rimu. A možda u potpunosti shvatimo značenje kamenja spoticanja tek kad počnemo primjećivati njihovu odsutnost i zapitamo se: “Zašto nisu tu? Zašto ih je tako malo? Zar se nitko u ovom gradu ne sjeća imena ljudi, datuma kad su odvedeni i mjesta odakle su odvedeni? Ili se možda takvi spomenici, takvi podsjetnici, namjerno izostavljaju?” U Hrvatskoj je za sada položeno više od trideset kamena spoticanja u spomen na židovske žrtve, svi u Zagrebu i Rijeci, nadajmo se da će ih biti i više. U središtu Zagreba možete vidjeti i ploču na bočnom pročelju parkirališta koja kaže: “Ovdje je stajala sinagoga koju su vlasti uništile 1941.” Ako je postojala sinagoga, sigurno je u nju dolazio određen broj ljudi iz židovske zajednice, koja je okupljala njih 11.000. Gdje su živjeli? Gdje su zgrade iz kojih su deportirani? Je li to bilo iz neke zgrade u Donjem gradu pored koje svakodnevno prolazimo? Još uvijek nema dovoljno kamena spoticanja koji bi nas na njih podsjećali, nema dovoljno tih malih spomena koji bi trebali biti postavljeni ispred brojnih zgrada iz kojih su Židovi deportirani u Jasenovac, ustaški koncentracijski logor i logor smrti nedaleko od Zagreba. Ime Jasenovac ugravirano je na podnožju Spomen-obilježja Holokausta u Beču, zajedno s imenima četrdeset pet drugih logora. U Zagrebu je takvih obilježja svakako nedovoljno.

Hrvatska se, kao jedna od šest republika savezne države Jugoslavije, na kraju Drugog svjetskog rata našla na pobjedničkoj strani. Ali od 1941. do 1945. bila je neovisna nacistička marionetska država s vlastitim koncentracijskim logorima za komuniste, Srbe, Židove i Rome. Najpoznatiji i najzloglasniji među njima bio je Jasenovac, u kojem je stradalo više od 80.000 ljudi, većinom civila. Među tim ljudima bilo je oko 20.000 Židova, a tada ih je u Hrvatskoj živjelo 30.000. Sačuvan je popis s imenima njih više od 13.000. Zagrebačke gradske vlasti najavile su da u bliskoj budućnosti planiraju izgradnju spomenika svim žrtvama Holokausta. U memorijalnom kompleksu Jasenovac još od 1966. postoji golemi spomenik, djelo Bogdana Bogdanovića, arhitekta, kipara, književnika i bivšeg gradonačelnika Beograda u egzilu. Njegov Kameni cvijet predstavlja sve jasenovačke žrtve, uključujući i Židove. Kada se približavate gradiću Jasenovcu, izdaleka možete vidjeti lijep, tridesetak metara visok spomenik koji kao da lebdi nad obližnjim poljima, pružajući svoje četiri latice prema nebu. Na mjestu gdje je toliko ljudi dočekalo smrt, Bogdanović je želio posaditi simbol života. Krhkog, ali otpornog – baš poput cvijeta, kako je sâm rekao.

Kameni cvijet

Iako je njegov rad impresivan, na posjetitelja djeluje potpuno drugačije od malih podsjetnika na nogostupu. Bez obzira na svu njegovu važnost, pa čak i ljepotu, teško ga je intimno doživjeti kao simbol ljudske patnje, iako je tako zamišljen. Možete mu se diviti, ali možda divljenje u ovom slučaju nije prikladan osjećaj.

No još me se nešto dojmilo u posjetu Jasenovcu, davno, s razredom u osnovnoj školi. Kako je Jasenovac bio hrvatski, a ne njemački koncentracijski logor, tamo nije bilo plinskih komora koje su masovno ubijanje učinile mehaničkim procesom. Ovdje su ljude ubijali rukama, baš kao da kolju ovce ili koze. Sjećam se izložbe pribora kojim su egzekutori obavljali svoj “posao”. Između ostaloga, bile su tu različite vrste noževa, sjekire i veliki drveni čekić. Još se sjećam kako sam osjećala mučninu pri pogledu na njih. Nikad nisam vidjela zaklanu životinju, a kamoli ljudsko biće. Ali tamo sam mogla takvo što zamisliti. Taj pribor za ubijanje nikada nisam zaboravila.

Poslije mnogo godina, 1995., ponovo sam posjetila Jasenovac. No tada, memorijalni kompleks gotovo je u potpunosti nestao. Nije bilo prozora i vrata, a unutra su ostale samo razbijene staklene vitrine i smeće. Izlošci su opljačkani. Pretpostavljam da je to jedini vandalizirani spomenik Holokausta u Europi, i to zato što se nalazi na području koje je tijekom rata 1991. – 1992. prešlo iz ruku hrvatskih u ruke srpskih snaga. Bilo je gotovo nepodnošljivo vidjeti srušeni muzej te odbačene i napola uništene knjige posjetitelja, s mnogobrojnim stranicama dojmova ispisanih dječjim rukopisom kako leže na kiši. Barem je Bogdanovićev cvijet i dalje stajao, netaknut. Bio je sretan zbog toga, rekao je jednom prilikom.

Spomen-centar je poslije obnovila hrvatska vlada, što ne znači da je odnos prema žrtvama kojima se odlazi na komemoracije pun poštovanja. Primjerice, 2016. je na fasadu jedne kuće u gradu Jasenovcu, unatoč blizini logora, postavljena ploča s natpisom “Za dom spremni”, što je poznati pozdrav ustaša, hrvatskih fašističkih vojnika tijekom Drugog svjetskog rata. Nakon toga nije se dogodilo ništa: ploča nije uklonjena niti su počinitelji uhićeni.

Na zgražanje mnogih građana, ploča je tamo stajala godinu dana, dok je za to vrijeme vlada formirala povjerenstvo koje je odlučivalo što bi trebalo učiniti. Odlučeno je da se ploča postavi na ulaz u Novsku, udaljenu desetak kilometara od Jasenovca, no samo dvadesetak metara od danas uništenog antifašističkog spomenika za šesto pedeset boraca i civila koje su ustaše ubili 1945. Osnovni argument da ploča tamo ostane jest spomen na borbe hrvatskih vojnika u Domovinskom ratu 1991., a postavili su je sami branitelji. Zloglasni pozdrav u tom se ratu ponovno upotrebljavao, a vojne su jedinice često dobivale imena po hrvatskim ratnim zločincima iz Drugog svjetskog rata. Policija nije uhitila ljude koji su u različitim prilikama upotrebljavali taj pozdrav i dizali ruke na pozdrav poput poznatog Sieg Heil njemačkih vojnika u Drugom svjetskom ratu – niti su ikada završili na sudu.

S druge strane, više ne postoje spomen-ploče na mjestima koncentracijskih logora i masovnih pogubljenja osim u Jasenovcu. Sve što je nekoć tamo postojalo – uništeno je. Hrvati se ne žele sjećati antifašističke prošlosti, jer se antifašizam poistovjećuje sa socijalizmom. Više od tri tisuće antifašističkih spomenika devastirano je nakon pada socijalizma, tijekom rata i poslije njega. Bila je to jasna demonstracija prezira prema žrtvama fašizma, iako su mnogi od tih spomenika bili djela poznatih kipara.

Takva tolerancija vlasti prema vandalizmu i fašističkim pozdravima samo je jedan od pokazatelja galopirajuće revizije povijesti u Hrvatskoj. Materijalno uništavanje antifašističkih spomenika jednako je rupi na pločniku u Rimu nakon krađe kamena spoticanja; to je uvod u krađu i prekrajanje povijesti. Danas učenici osnovne škole na popisu lektire više nemaju Dnevnik Anne Frank. Godine 2018. samo je petnaest škola posjetilo memorijalni kompleks Jasenovac.

Ana Frank

Početkom šezdesetih redovno su nas vodili na školske izlete autobusima u posjet važnim antifašističkim spomenicima podignutim u znak sjećanja na Drugi svjetski rat – primjerice, na Tjentište u Bosni i Hercegovini, na rijeku Sutjesku, gdje se odvila odlučujuća bitka protiv njemačkih snaga koja je promijenila tijek rata u Jugoslaviji. U surovoj prirodi, okružena planinama, dva ogromna kamena bloka, visoka dvadesetak metara, strše iz zemlje poput krila divovskog anđela koji pokušava uzletjeti iz pod-zemlja. Spomenik je zastrašujući, pored njega ljudi izgledaju mali i krhki. Ako je tako zamišljen, onda doista ispunjava svrhu. Istini za volju, nama tinejdžerima ta je bitka ostala u sjećanju više zahvaljujući filmu Bitka na Sutjesci iz 1973., u kojem je Richard Burton glumio Tita.

Pobjednici u Drugom svjetskom ratu učili su nas povijesti i postavljanjem ne samo socrealističkih nego i modernističkih spomenika (iako je Jugoslavija u tom pogledu bila iznimka). Predavanja iz povijesti slušali smo i na licu mjesta, pokraj tih spomenika, nastavnici su nas bombardirali gomilom podataka koje smo trebali naučiti napamet. Ali bilo je teško pamtiti povijest u sklopu takvih obveznih rituala, a još teže osjećati sažaljenje prema žrtvama.

Spomenici u znak sjećanja na Holokaust u Berlinu i Beču nisu ništa manje apstraktni i nije ih ništa lakše protumačiti od onih u Jasenovcu ili na Tjentištu. Čuveno spomen-obilježje ubijenih Židova Europe u Berlinu, otvoreno 2005. u Cora-Berliner-Strasse, dominira okolišem. Veliko polje betonskih blokova, njih čak 2711, svaki velik gotovo poput lijesa, poredanih u redove, uredno, kao na groblju. Iako je arhitekt Peter Eisenman porekao bilo kakvu vezu s grobljem, zapravo nije na njemu da odluči kako će posjetitelji doživjeti spomen-obilježje. Možda je ipak bio u pravu, jer blokovi nemaju upisana imena, za razliku od nadgrobnih spomenika. Anonimni su, pa isključuju osjećaje jer izostaje mogućnost identifikacije. Da se slučajno nađete tamo, ne znajući o čemu se radi, ne biste pogodili. Ionako ne biste baš lako shvatili koncept tog spomenika jer nije odmah očito zašto su Židovi stradali. Naime, riječ “Holokaust” nije navedena u nazivu spomenika, a nema ni pojedinačnih imena. Njihova imena ispisana su na drugom mjestu, u prostoriji informacijskog centra u sklopu kompleksa. Mogu li nas spomenici istodobno podsjetiti na žrtve i učiniti da ih zaboravimo? Da, meni su ti betonski ljesovi govorili upravo to: nekoć su ovdje živjeli Židovi, a zatim su otišli. Ne saznajemo tko je i zašto učinio da nestanu. Namjera je sigurno bila potaknuti osjećaj pijeteta. Ipak, teško da je ostvarena, jer za lijepa dana turisti i posjetitelji sjede na blokovima, a djeca se po njima penju i igraju skrivača.

Spomen-obilježje Petera Eisenmana, © puretext, izvor

Usred Judenplatza, jednog od najljepših trgova u srcu stare gradske jezgre Beča, stoji ogroman cementni blok, baš kao da je zaboravljen nakon dovršenja gradnje okolnih zgrada. Pitala sam se je li taj spomenik Holokaustu u obliku goleme, preglomazne, kamene kripte tamo postavljen kako bi namjerno ometao lijep pogled, podsjećajući nas tako na one kojima je ovdje u Beču iznenada oduzet osjećaj pripadnosti, pa i sama ljudskost.

Taj cementni blok, deset metara dugačak, sedam metara širok i 3,8 metra visok, također me podsjetio na ogromnu grobnicu ili bunker. Ali to nije ni grobnica ni bunker; kiparica Rachel Whiteread zamislila je police knjižnice s knjigama koje su hrptom okrenute prema unutrašnjoj strani. Stoga je spomenik poznat pod imenom Bezimena knjižnica i predstavlja Židove kao ljude knjige. Kada se približite, možete vidjeti vertikalne elemente koji bi trebali predstavljati knjige, kao i lažna vrata bez kvake na jednoj strani spomenika. Naravno, neki posjetitelji vide da su to knjige, ali ne svi. Na podnožju spomen-obilježja ugravirana su imena četrdeset šest koncentracijskih logora. Ali onome tko nije čuo za Auschwitz, Theresienstadt, Buchenwald ili Dachau, ni imena logora neće pomoći da shvati o čemu je tu riječ. Na tom je spomeniku jedan detalj koji, doduše, izaziva užas: na jednoj su strani lažna drvena vrata, ali s unutarnje strane nema kvake! Kada uđete, izlaza nema.

Bezimena knjižnica, izvor

Još je jedan kontroverzni spomenik u Beču, skulptura Židova natjeranog da klekne i riba ulicu, postavljena 1991. na Albertinaplatzu. To je inače jedan od mnogih načina na koje su ponižavali Židove nakon što je Hitler anektirao Austriju njemačkom Reichu 1938. Ali skulptura Alfreda Hrdlicke nije potakla očekivanu empatiju. Mnogi neobazrivi turisti znali su sjesti na leđa čovjeka koji kleči na sve četiri, nesvjesni što zapravo čine. Na kraju su na spomenik stavili bodljikavu žicu kako bi spriječili nehajne prolaznike da se njime služe kao odmorištem, ali po njemu i dalje povremeno uriniraju psi nemarnih vlasnika.

Skulptura Alfreda Hrdlicke, @ demerzel21. Izvor

Ta dva načina obilježavanja, kamenje spoticanja i spomenici, iako izazivaju različite reakcije, međusobno se ne isključuju. Naprotiv, nadopunjavaju se poput povijesti i sjećanja s istim ciljem: spriječiti ne samo gubitak već i krađu sjećanja. Je li nam lakše podnijeti masovno ubojstvo anonimnih ljudi nego masovno ubojstvo ljudi s imenima i osobnim pričama, kada znamo koliko im je bilo godina, jesu li bili muškarci ili žene, iz koje su kuće, s kojeg kata, iz kojeg stana, sobe ili kreveta odvedeni? Možda tu dilemu najbolje ilustrira jedinstveni spomenik, Kuća Anne Frank u Amsterdamu. To nije samo stan s pregradom iza koje se skrivala obitelj Frank i još četvero ljudi, već ujedno i rekonstrukcija njihova života u skrovištu. Anna je žrtva s imenom i prezimenom i detaljno opisanim životom, a posjet kući u kojoj se nalaze svakodnevni predmeti koje je upotrebljavala oživljava je, čini je osobom, jednom od nas – baš kao što to čini njezin dnevnik. Iako je Kuća Anne Frank spomen na samo jedan život, ona također simbolično podsjeća na sve ubijene Židove, jer posjetitelj ima priliku iskusiti djelić njezina života, više od dvije godine skrivanja u tajnom stančiću od četrdeset šest četvornih metara. Tako posjetitelj stječe barem neku vrstu uvida u složeni način života četvero članova obitelji i četvero drugih Židova. Ne čudi da ga godišnje posjeti više od milijun ljudi.

Dakako, postoje i drugi načini obilježavanja žrtava, osim takvih vidljivih simbola.

Naučila sam to na primjeru posljednjeg masovnog pogubljenja u Europi, u srpnju 1995. u Srebrenici u BiH, koje je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju proglasio genocidom. Vojska Republike Srpske, pod zapovjedništvom generala Ratka Mladića, ušla je u zonu koju je štitio nizozemski mirovni korpus UN-a, odvojila muškarce od žena i tijekom nekoliko vrućih ljetnih dana strijeljala više od 8000 muškaraca (uglavnom civila). U Srebrenici nema kamenja spoticanja, ali postoji Memorijal genocida sa 6504 groba obilježena nišanima, bijelim nadgrobnim pločama karakterističnim za muslimane iz Bosne i Hercegovine. Posmrtni ostaci pronađenih i identificiranih žrtava sahranjeni su ovdje, ali za mnogima se još traga. Imena svih pogubljenih ugravirana su na mramornom zidu u sklopu kompleksa.

Memorijal genocida u Srebrenici

Sjećam se vlastite nevjerice i strave kada su objavljeni prvi izvještaji o masakru. Godinama poslije, tijekom suđenja Slobodanu Miloševiću na Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu 2003., o masakru u Srebrenici svjedočio je jedan preživjeli. Zaštićeni svjedok B-1401 bio je sedamnaestogodišnji mladić koji se našao pred streljačkim vodom. U sudnici je rekao:

Neki su ih ljudi molili da nam daju vode prije nego što nas ubiju. Bio sam tužan što ću umrijeti žedan. Kad je došao red na mene, izašao sam i vidio redove leševa. Pomislio sam da moja majka nikad neće saznati gdje sam završio...

Od Auschwitza do Srebrenice, počinitelji ne očekuju da će itko preživjeti. Preživjeli govore, svjedoče, traže pravdu i ustraju u tome desetljećima, jer ratni zločini nikad ne zastarijevaju. Stoga je jedan od načina da se sjetimo Srebrenice ili drugih takvih mjesta da zapamtimo jednu rečenicu očevica ili barem jedno ime žrtve. Znam da nikada neću zaboraviti rečenicu “Bilo sam tužan što ću umrijeti žedan” koju je izgovorio svjedok B-1401. Ta je rečenica moj osobni podsjetnik.

Obilježavajući žrtve, trebali bismo se podsjetiti da su ljudi pojedinci, a ne masa, čak i kada se radi o milijunima. Sjećajući ih se kao mase, žrtve se na stanoviti način omalovažava, reducira i ponovno uništava, baš kao što je njihovim ubojicama i bila namjera. Ti ubojice nastojali su im oduzeti ljudskost. Spomenici ne bi smjeli tome pridonositi, jer tada postaju dijelom kulture zaborava i poricanja.

Prepuštamo se zaboravu jer nam je neke stvari lakše zaboraviti, ali ako to činimo u vrijeme tjeskobe i straha, tada smo neodgovorni, jer dopuštamo da vlada neznanje. Naposljetku, upravo to kako i čega se želimo ili ne želimo sjećati govori najviše o nama samima, o tome tko smo zapravo.