Znate one knjige u kojima se ništa ne događa, a ne možete ih ispustiti iz ruke? Zbog njihovog ritma, jezika, zbog njihove poetičnosti, neobičnosti, jer nas podsjećaju da je pisanje uvijek traganje u jeziku, i traganje za jezikom. Takav je roman Rijeka njemačke spisateljice Esther Kinsky (orig. Am Fluss) koji je kod nas za Sandorf divno prevela Anda Bukvić Pažin.
U nastavku slijedi jedno poglavlje. Uživajte u njemu, a kasnije pročitajte i cijelu knjigu.
Tržnica
Londonske su tržnice, to sam nakon samo nekoliko mjeseci shvatila, bile rubna područja mutnoga i dvojbenoga, za prosječnog posjetitelja s očekivanjima i navikama iz nekog drugog dijela svijeta ništa nije bilo onako kako se na prvi pogled moglo činiti. Više nego mjesta trgovine, kolanja robe i novca, tržnice su bile zatvoreni sklopovi, svaka za sebe brod u moru gradskih ulica na kojima vladaju isključivo domaća pravila, svaki brod s vlastitom posadom koja održava to kružno kretanje. Vještina ljudi s tržnice bila je u upravljanju teatrom razmjene, prometa i gužvovite graje, u skladu s nepisanim pravilima koja su sami osmislili i koja će sigurno, barem kod nekih kupaca ili lovaca na povoljne cijene – bili oni žedni, gladni ili potrebiti – stvoriti trajnu iluziju, jer mada su stalno iznova otkrivali da se ono što su kupili na tržnici i odnijeli ili odvukli doma, čim se odvojilo od tržnice, pokazalo kao nešto posve drugo, pokvareno ili nedovoljno sadržajno, malo je njih prepoznalo da bi se tu moglo raditi o obmani i glumatanju. Čak i ako je po dolasku kući sve što je ostalo od svježe ovčje noge, golemog žutocrvenkastog manga ili praktičnog uronjivog grijača bila samo sjena na dnu torbe, kupci na tržnici rijetko su krivili trgovce, već su to pripisivali vanjskim okolnostima, gužvi u autobusima ili podzemnoj željeznici, žestokom vjetru, nestabilnoj klimi koja je, na putu s tržnice kući, donijela nekoliko promjena vremena, od kojih je svaka mogla biti pogubna za tako osjetljivu robu. Možda su mnogi jednostavno rezignirano prihvatili taj gubitak, to nekontrolirano trošenje i opustošenje koje je kupljene stvari zadesilo na putu kući bila je cijena koju je trebalo platiti da postaneš dio svega toga, naknada koja je opravdavala neumjereno bescjenje stvari u usporedbi s cijenama izvan tržnice. Svatko tko je ikada gledao sklapanje i rasklapanje tržnice nije imao razloga sumnjati u alternativnu stvarnost tih mjesta: ujutro bi se samo pojavili, munjevitom brzinom, kao da su cijeli taj set rekvizita – ovčje polovice, gajbe manga, uronjivi grijači, lijekovi i balzami, egzotični začini i plodovi i njihovi trgovci – izvukli iz krajeva i prikrajaka, i u ranu večer nestali bi opet, kao da su cijeli prizor jednim potezom gurnuli u te iste krajeve i prikrajke, dok pucneš prstima. Ostala bi tek mala vojska scenskih radnika koji metu i ribaju, sa zadatkom da u svakodnevnom epilogu tržnice taj otpad nakon predstave, poput ribljih ljuski, peraja, kostiju i izgaženog voća proslijede u oluke ili velike kante za smeće.
Berwick Street, Ridley Road, Chapel Street i Electric Lane bila su imena tih kazališta na otvorenom, gdje se govorilo drugim jezicima, sporazumijevalo drukčijim gestama i znakovima i podrazumijevale su se različite stvari od onih po vanjskim ulicama i trgovima. Sve sam češće odlazila na tržnice jer me, kao sigurno i mnoge druge posjetitelje, taj gotovo skroviti teatar gesta i pogleda privlačio poput plesa u kojemu ni sekvence ni pravila ne razumijem u potpunosti. Gledaš one koji plešu – pri razmjeni, posudbi, prisvajanju tobože krišom, kako čine da stvari nestanu pa se vrate, dok varaju i lažno razuvjeravaju – možda naučiš korake i čak i predvidiš ponešto, ali zapravo ti ništa nije jasno. Bio je to spektakl tuđine u kojem sam se, zahvaljujući vlastitoj tuđosti, osjećala kao kod kuće, i povremeno bi mi sinulo da je sigurno i drugima tako, da je tuđost zamašnjak stroja čijim mehanizmom upravljaju ti dovoljno vješti i domišljati trgovci. Rijetko bih nešto kupila, ali po svemu mogućemu prelazila sam prstima, u nadi da će na njima ostati tragovi koji će mi se utisnuti u sjećanje. Tako kupnji nesklona, nisam baš bila omiljena među trgovcima, oni su trebali kupce za svoju igru, trebali su nekoga da plati katkad smiješno male iznose da im blagajne zaposleno zazveckaju, dok lažnjaci u vrećicama venu, suše se ili na njima niče plijesan vratolomnom brzinom. Katkad bih ipak podlegla iskušenju da kupim nešto, svežanj metvice čiji su mi se listovi učinili posebno mekani ili aromatični, jabuke grube kore koje su probudile uspomenu na djetinjstvo ili nešto korisno, poput tajmera za jaja ili nož, koje sam mogla zamisliti u svojoj kuhinji. Trgovci bi se onda primirili pa bi se na neko vrijeme suzdržali od toga da se na svome tržničkom žargonu dogovaraju kako će me poslati kvragu.
Uvečer sam često znala prošetati malenom tržnicom na Inverness Streetu, koja je u usporedbi s drugim pozornicama uvijek bila kao neko mjesto za probu, ili se barem meni tako činilo. Na toj je tržnici – koja se sastojala samo od nekoliko kolica s toliko neprivlačno robom da se moglo pomisliti da već dugo služi isključivo kao polazna točka za slijed koraka u nekoj koreografiji – vladala stalna vreva, bilo je puno guranja i povlačenja, i netko tko se prije toga iscrpio cjelodnevnim besposlenim stajanjem uz prozor i čeznutljivim gledanjem u daljinu sad bi se trgnuo, netom prije zatvaranja tržnice, izbacujući frustraciju zbog uzaluđa svoje čežnje i prepuštajući se guranju i laktarenju. Na povratku kući onda bih s olakšanjem utvrdila da je ono što sam kupila, obično nekoliko avokada koji su iz minute u minutu postajali sve nejestiviji, već na ovoj kratkoj udaljenosti bitno olakšalo.
 |
| Inverness Street Market, izvor: wiki |
Prelazila sam, kružila i lutala tim tržnicama, malim i velikim predstavama trgovine, promjene, radosti i pripadnosti koje su grad obogaćivale slikama, i polako sam se učila dešifrirati tu golemu strukturu od slojeva, kutova, potki i tkanja. Primijetila sam kako grad prodire u mene dok njime prolazim, u tom stalnom i neizbježnom trenju, dok ja gradu istovremeno u tom procesu predajem takoreći sloj po sloj svoje kože i kosti. Jednoga dana, začudo u neposrednoj blizini moje kuće, u staroj ulici kroz koju sam prošla samo jedanput u noći blagog zimskog vjetra, nabasala sam na tržnicu koju još nisam poznavala, o kojoj sam čula samo neodređene glasine i nepovezane informacije. Ovdje je grad preduhitrio upravu tržnica pa odabrao jednu posebno oronulu ulicu koja je – kako se šuškalo – već bila predodređena za rušenje, da bude mjesto tržnice bezdomnih. Ulica na kojoj je postavljena bio je stari, široko postavljeni i nekad zasigurno jako lijep polumjesec: luk na čijem je vanjskom rubu tavorila zapuštena i smećem prekrivena zelena površina. Kuće s obje strane bile su toliko derutne da su od nekih ostala samo pročelja iza kojih su se gomilali šuta i kamenje pored kutijastih stanova, koje su uokolo izgradili neumorni stanovnici, i čiji su se zidovi rasipali pred njihovim očima. Ostale su kuće još imale jedan ili dva kata i sobe, ali stražnji su im zidovi iz dana u dan sve više propadali, dok su krovove i potkrovlja odavno odnijele oluje ili neke druge vremenske nedaće. Pročelja nekadašnjih kuća su, međutim, i dalje stajala, prkosila sudbini i čak i pružala smještaj – dijelom pod dodatnim zaklonom drvenih straćara, dijelom u taboru među ruševinama uništenih zgrada – pojedinačnim dućanima i sklepanim kuhinjama, improviziranim pothvatima u rukama nesigurnih trgovaca svakodnevnim sitnicama. Već godinama i kroz sve faze njezina propadanja, bila je to vrlo popularna ulica, koja je svašta vidjela i u mnogočemu sudjelovala, o čemu su starosjedioci, hripljući i zviždeći zbog dišnih puteva zagušenih ruševinskom prašinom, rado pričali. Kad je otvorena tržnica bezdomnih, starosjedioci su češće i veselije izlazili iz svojih provizorno sklepanih straćara, odlazili u kupnju prisjećajući se boljih vremena, povremeno bi čak i prigrizli nešto, mada im je hrana u ponudi sigurno bila čudna. Pridošlice iz cijeloga svijeta sad su bile upućene ovamo, ulica im je postala susretište, mnogi su i dalje besciljno mjesečarili okolo, kao da ih san štiti od spoznaje tuđine u kojoj su se obreli. Sa smiješkom su dodirivali predmete u dućanima, udisali mirise pripremljene hrane, češali se uz pročelja koja su stalno prijetila urušavanjem i kroz prazne prozore i vrata gledali prema krajoliku ruševina djelomično obraslom travom i mahovinom. Da se ova omiljena ulica što više iskoristi, a pridošlice upregnu u nešto korisno, strancima je ponuđena prilika da dobiju dozvolu za trgovanje isključivo na ovoj tržnici bezdomnih, gdje su sada smjeli trgovati sa štandova ili iz kolica svi oni koji su mogli dokazati da su zauvijek napustili ili izgubili svoj dom. Prijavilo se puno izopćenih i protjeranih, muškaraca i žena čija je domovina nestala u oblaku dima ili iznenada potonula u zabačeni dio najvećih svjetskih oceana, ali i onih koji su jednostavno zaboravili odakle dolaze. Naravno da nisu svi dobili dozvolu, ali mnogi jesu, i odmah su se bacili na posao.
U to vrijeme ozračja optimizma prvi sam put naišla na tržnicu, koju sam sad počela redovito posjećivati, pogled na grozničavu aktivnost koja se ovdje odvijala i cvjetala – nakon koje će, slutila sam, uslijediti jednako naglo uvenuće – ugodno bi me ošamutio. Licencirani bezdomnici svojski su prionuli na izgradnju svojih kućica, štandova i kolica od smeća s ulice, lutali su gradom i skupljali sve i svašta neiskorišteno, izvlačili su iz kanti za smeće oglodane bijele kosti i od njih izrađivali male igračke i milozvučne flaute, hvatali su zalutale životinje pa ih onda u kavezima kućne izrade nudili na prodaju i u velike mreže lovili stotine golubova za klanje. Iz smeća frizeraja izvlačili su odrezanu kosu raznih duljina na vreće pa izrađivali smiješne vlasulje, a od ljuski i peraja riba koje su se prodavale na drugim tržnicama izrađivali su ukrase za kosu i ogrlice, čiji je miris soli i morskih algi kod mnogih kupaca budio lijepe uspomene. Očerupani golubovi klatili su se plavkastocrveni na zahrđalim mesarskim kukama, njihovo smrdljivo perje prodavalo se na vreće za punjenje ljupkih jastuka. Iza straćara i kolica stajale su mlade bezdomnice u šarenim haljinama, i u nedavno šareno ofarbanim, ali i dalje jednako praznim okvirima vrata na pročeljima i mahale veselo muškarcima koji su promicali, cmok, mamile su ih pa vodile svoje dragane van među ruševine ili gore u neke krnje sobe, gdje su pod vedrim nebom izgleda imali jedno drugome mnogo toga za ispričati o svojim izgubljenim zavičajima, razonoda koja je uskoro počela uživati veliku popularnost. U kratkom vremenu to je postala tržnica koju su svi hvalili kao živahnu, zadivljeni kako sjajno napreduje. Roba kratka vijeka stekla je slavu po cijelome gradu možda upravo zbog svoje prolaznosti i krhkosti, i ljudi su dolazili čak iz udaljenih predgrađa da se dive bezdomnima i njihovoj umješnosti preobrazbe i trgovine. Kad bi ih srdačni i dobronamjerni mještani upitali odakle dolaze, mnogi su od njih smišljali bajkovite i iznimno detaljne priče o svojim navodnim zemljama podrijetla, isprekidanim rečenicama i besmislenim riječima prizivali su nezgode, sudbine, heroje, kraljeve, čak i bogove, o kojima oni sami do tada ni u snu ništa nisu slutili, i kao kruna svega, na kraju bi bili ganuti do suza, koje bi im možda tako spremno krenule jer se nisu mogli sjetiti više ničega što će mještanima podvaliti. Ta tržnica i srdačna potražnja pretvorili su bezdomnike cijeloga grada u sakupljače nasumičnih predmeta, koje su vrlo predano laskanjem izmamili, otuđili, izmuzli i hrabro zaplijenili pa se požurili da ih uz par vještih poteza rukom upogone pod novim, izmišljenim imenima i jednako izmišljenim funkcijama. Postali su profesionalni otimatelji izvornih upotreba i pronalazači novih, i s vremenom je sve više i više trgovaca i štandova nalazilo put do sve derutnije ulice, tiskali su se prodavači i kupci, i uz razne nove stvari pojavile su se šljokičaste haljinice, torbe, kape, šeširi, češljevi i krzna neodredivog podrijetla. Orkestri s još neviđenim glazbenim instrumentima koračali su gore i dolje ili bi se, kad je bila gužva, smjestili na oba kraja ulice, svirali svoje izmišljene plesove ili čak i marševe, mladi kostimirani muškarci i žene skakali su i vrtjeli se u taktu glazbe, a ljubavnice što šalju poljupce smjestile su se uz prozore i poluzatvorenih očiju, kao u snu, izgovarale riječi uz glazbu koja je i njima bila nepoznata, ali bi zato svoje polugole dragane na prenamijenjenim madracima očarale još više. Bila je to stalna vreva koja se protezala sve dalje i dalje u noć, ispunjavala je zrak i kao oblak višeglasnog žamora obavila sve.
Ima li netko komu nije bilo jasno da će tomu doći kraj? Možda su se žongleri i trgovci toliko uhvatili u vrtlog svoga bezdomničkog tržničarenja da nisu ni slutili što će pokrenuti službeno objavljeni Festival bezdomništva, priredba u velikom stilu koja je privukla tisuće. Okupili su se svi mogući artisti i izvođači, psi koji broje i mačke koje se loptaju, gutači vatre i sablji, bacači noževa, umjetnici bijega, ljudi od gume, divlje životinje u veličanstvenim kostimima, bilo je hodača po užetu koji su šetali od jednog pročelja do drugog, mađioničara i gatara, i na kraju čak i prava cirkuska jahačica koja je dogalopirala na bijelom konju. U blijedoružičastoj suknjici od tila i svjetlucavom šljokičastom trikou izvela je nekoliko točki i nije skidala osmijeh s lica. Malo bolji pogled, međutim, otkrivao je da je ona takozvana stara cura, i pri konačnoj je pirueti – za što su poslije svi rekli da su očekivali – pala s visine i tresnula o pločnik, očigledno više nije vladala umijećem koje je odavno izašlo iz mode. Mrtvački blijeda ležala je na pločniku, ruku i nogu savijenih kao da je bačena krpena luka, crna kovrčava kosa skliznula joj je s ćelave glave, pokazalo se da je vlasulja. Odmah sam se sjetila iščezlog cirkuskog jahača i njegove gorke tvrdnje da je sve to cirkusko jahanje farsa. Unesrećenu su brzo odnijeli, svi su joj poželjeli brz oporavak, festival se nastavio prema planu, a kad se potpuno smračilo, uslijedio je vatromet. Plan je bio da se vatromet održi na pruzi nadzemne željeznice i da se vidi izdaleka, bezdomnici su vlastitim snagama uspjeli zaustaviti cijeli željeznički promet u te svrhe i doista su priredili čudesan vatromet, šarena kiša iskri pljuštala je do duboko u noć.
Nakon nesretnog slučaja cirkuske jahačice, ali još i više zbog tzv. drskog zaustavljanja prometa na zapuštenoj željeznici s truckavim i nepouzdanim vlakovima na kojoj su uspjeli prirediti tako nezaboravan vatromet, stavljen je ključ u bravu bezdomnima i njihovoj tržnici, zapravo, cijeli niz ključeva u cijeli niz brava, i tako su jednim jedinim potezom utišali sve raskošne fanfare tržnice i njezinih trgovaca i maknuli ih iz ulice polumjeseca, skupa s mnogim starosjediocima. Već sutradan poslana su građevinska vozila, pročelja su pažljivo obnovljena, okna opremljena reflektirajućim staklom iza kojega bi u mraku zasjali prekrasni interijeri okupani toplim svjetlom, građevinski otpad iza nizova kuća skriven je od pogleda, zelena površina počišćena, naseljene su mačke s pedigreom da ih ujutro i uvečer mogu hraniti tete ljubiteljice životinja, a odabrani bezdomnici – tako se pričalo – dobili su mizerne novce da nasele ulice i da ružičasto našminkani i u lijepoj odjeći jedni drugima dovikuju pozdrave i pretvaraju se da se kroz lažna vrata vraćaju u svoje nove domove.
Evo i jedne lijepe kritike engleskog izdanja: klik
Primjedbe
Objavi komentar