Lani sam opetovano iščitavala knjigu interdicsiplinarnih dijaloga s raznim stručnjacima, Znanje u digitalnom dobu koju je uredio Petar Jandrić (Jesenski i Turk i Tehničko veleučilište, 2019.). O njoj sam pisala i kritiku za Ideje.hr. Knjiga je originalno izašla na engleskom jeziku i na hrvatski ju je preveo Dinko Telećan. Jandrićevi sugovornici ovdje govore o temama o kojima godinama razmišljam - o odnosu Interneta i demokracije, odnosu umjetnosti, znanosti i mišljenja, odnosu medija, tehnologije i kontrole s jedne, a pojedinca, ekološke održivosti i humanosti s druge strane - i svidjelo mi se što nam forma dijaloga omogućuje susret s tolikim osobenim subjektivnostima.
S urednikovim dopuštenjem ovdje prenosim cijeli razgovor s McKenziejem Warkom koji me se jako dojmio. Iz njega sam izvadila mnoge bilješke, a ovo su njegove teze i pitanja koje sam zapamtila:
- zagovara novo antidisciplinarno razumijevanje svijeta, iako sam istovremeno poštuje konvencionalne načine objavljivanja i napredovanja
- razlikuje visoku i nisku teoriju koje čitavo vrijeme utječu jedna na drugu
- znanosti su potrebni autsajderi, „postoji određena neosobnost u znanosti“ (opasno je i neproduktivno stalno kopati istu rupu, treba gledati široko)
- psihoanaliza je pokazala da živimo u svijetu sušte samoobmane, zato ne funkcionira ideja da ćete ljude suočiti s realnošću pa će oni onda promijeniti svoje ponašanje. Ako ljudima pokažemo podatke, oni neće zbog toga promijeniti svoje mišljenje. Morate ispričati priču, izazvati osjećaj, koji će isto tako biti obmana - ali on nas može potaknuti na djelovanje
- apsolutni cinizam koji sumnja u sve i sve kritizira silno onemogućuje proizvodnju znanja. Umjesto toga treba pitati: kako da stvorimo održiviji iluzorni svijet koji bismo mogli nastavati, koji možda ne bi bio onako posjednički kao što je bila moderna?
U nastavku slijedi razgovor kojeg je Petar Jandrić vodio s McKenziejem Warkom - preporučam da ga pročitate cijelog, isplati se izdvojiti vrijeme, to je pravi food for thought.
Prije čitanja, samo nekoliko napomena: fusnote iz teksta stavila sam u uglate zagrade, popis literature nalazi se u tekstu na engleskom koji sam linkala na kraju teksta, a koji je izvorno izašao u časopisu Open Review of Educational Research. I za kraj: Wark se u međuvremenu izjasniola kao transgender i počeola za sebe govoriti u ženskom rodu, ali to je bilo nakon što je tekst izašao, pa rod nije promijenjen.
 |
McKenzie Wark, Izvor |
NOVO ZNANJE ZA NOV PLANET: KRITIČKA PEDAGOGIJA U I ZA ANTROPOCEN
McKenzie Wark je pisac i znanstvenik. Njegova djela o hakerskoj kulturi, gejmerskoj teoriji, situacionističkoj internacionali i teoriji za antropocen neprestano privlače veliko zanimanje javnosti, a njegovo eksperimentalno pisanje i multimedijalni radovi izazivaju i prelaze tradicionalne disciplinarne granice između umjetnosti, znanstvenog istraživanja i društvene kritike. Rođen i odrastao u Australiji, emigrirao je u SAD 2000. Od 1988. do 2011. Ken je radio u različitim zvanjima na Tehnološkom sveučilištu u Sydneyju, na Sveučilištu Macquarie, SUNY u Albanyju i Binghamtonu te na Eugene Lang Collegeu. Godine 2007. boravio je u neprofitnom umjetničkom i tehnološkom centru Eyebeam u New Yorku. Od 2011. radi kao profesor studija kulture i medija na Eugene Lang Collegeu pri The New School for Social Research. Napisao je brojne znanstvene članke, knjige i eksperimentalna djela.
Među njegovim su knjigama: Pod kožom si mi: prepiska 1995. – 1996. (I’m Very into You: Correspondence 1995–1996, Acker & Wark, 2015), Molekularno crveno (Molecular Red, 2015a), Ekskomunikacija: tri istraživanja o medijima i posredovanju (Excommunication: Three Inquiries in Media and Mediation, 2013.) (zajedno s Alexanderom Gallowayem i Eugeneom Thackerom), Spektakl raspadanja (The Spectacle of Disintegration, 2013.), Telestezija: kultura, komunikacija i klasa (Telesthesia: Culture, Communication and Class, 2012.), Plaža ispod ulice: svakidašnji život i slavna vremena situacionističke internacionale (The Beach Beneath the Street: The Everyday Life and Glorious Times of the Situationist International, 2011a), 50 godina oporavka situacionističke internacionale (50 Years of Recuperation of the Situationist International, 2008.), Gejmerska teorija (Gamer Theory, 2007.), Hakerski manifest (A Hacker Manifesto, 2004.), Dispozicije (Dispositions, 2002.), Tvornica brzine (Speed Factory, 2002.) (u koautorstvu s B. Cohenom, J. Kinsellom i T. Whiteom), Slavni, kultura i kiberprostor (Celebrities, Culture and Cyberspace, 1999.), Virtualna republika: kulturni ratovi u Australiji 1990-ih (The Virtual Republic: Australia’s Culture Wars of the 1990s, 1998.) i Virtualni zemljopis: život s događajima iz globalnih medija (Virtual Geography: Living with Global Media Events, 1994.).
Ken također producira razne multimedijalne radove kao što su Guy Debord Action Figure (Connor, 2013), McLuhan revisited (2011b), New New Babylon [s Alijem Durom] (2011), Totality for Kids [s Ericom Loyerom i Kevinom C. Pyleom] (2009), Gamer Theory (s Institutom za budućnost knjige [Institute for the Future of the Book]) (2006a) i Planet of Noise (s Bradom Millerom) (1998). Djela su mu prevedena na mnoge jezike, uključujući bugarski, francuski, turski, njemački, talijanski, japanski, španjolski, hrvatski, slovenski i grčki. Njegova najnovija knjiga, Opći umovi: dvadeset jedan mislilac za dvadesetprvo stoljeće (General Intellects: Twenty–One Thinkers for the Twenty First Century) oglašava se kao „vodič za mislioce i ideje koje će oblikovati budućnost“ (Wark, 2017).
O RAZGOVORU
U kolovozu 2014. poslao sam mail McKenzieju Warku i zatražio ovaj razgovor. Imao sam zakazano predavanje u New Yorku u listopadu iste godine, pa smo iskoristili priliku za kratak sastanak. Stigao sam posve nepripremljen, ali činilo se da Kenu to ne smeta. Odveo me u svoj omiljeni kafić u Queensu, dao mi hrpu knjiga i upoznao me s nekolicinom ljudi (i njihovim radovima) koji su kasnije našli svoje mjesto u ovoj knjizi: Howardom Rheingoldom, Fredom Turnerom i Richardom Barbrookom. Odmah po povratku kući poslao sam e-mailom prvu grupu pitanja i Ken mi je na njih odgovorio. No naš razgovor e-mailom ubrzo je zapeo. U studenome 2015. otišao sam u New York i razgovarao s Kenom više od tri sata. Nakon još nekoliko razmijenjenih e-mailova koji su uslijedili nakon transkripcije, razgovor je konačno objavljen u rujnu 2016. godine.
UNUTAR I PROTIV HIPOKRITIČNE TEORIJE
Petar Jandrić (PJ): Akademski ste istraživač – ali vaša knjiga Pod kožom si mi: prepiska 1995. – 1996. (Acker & Wark, 2015.) zbirka je mailova. Hakerski manifest (Wark, 2004) govori o sadašnjosti i budućnosti oblikovanim digitalnim tehnologijama – ali knjiga Plaža ispod ulice: svakidašnji život i slavna vremena situacionističke internacionale (2011.) posvećena je samo prošlosti. Vaš stil pisanja gust je i višeznačan, ali vaši multimedijalni radovi poput Totality for Kids (Loyer, Pyle & Wark, 2009) govore glasno i jasno, a često se upuštate i u eksperimentalno pisanje, npr. u Tvornici brzine (Cohen, Kinsella, White & Wark, 2002). Ti različiti načini promišljanja stvarnosti fokusirani su na slična pitanja – na primjer, mrežna stranica Gejmerska teorija (2006a) poslužila je kao temelj za knjigu istog naslova (2007.), dok Totality for Kids (Loyer, Pyle & Wark, 2009) govori o situacionističkoj internacionali (Wark, 2008, 2011). Što vas je nadahnulo na postavljanje sličnih pitanja, ali upotrebom različitih pristupa? Što očekujete postići takvim pristupom?
McKenzie Wark (MW): Pa, kao prvo i osnovno ja sam pisac, a pisci moraju pronaći čitatelje i načine na koje će uvući u priču čitatelja i zadržati njegov interes. To poprima sasvim posebnu formu ako ste pisac 21. stoljeća, u kojem su stare tiskane oblike koje smo poznavali tokom cijeloga modernog doba potisnula – da ne kažem baš zamijenila – druga sredstva.
Zato me zanima eksperimentiranje s načinima pisanja i kako naći i privući čitatelje. Tako je Tvornica brzine (Cohen, Kinsella, White & Wark, 2002) bila svojevrstan eksperiment u načinu pisanja. To je igra koja se igra preko e-maila, gdje pisac šalje točno 300 riječi nekom drugom, a taj drugi piše sljedećih 300. Zabavno je stati usred rečenice i dati nekom da dovrši vašu misao! To je bila i svojevrsna igra dijaspore, jer su se ostali igrači nalazili širom svijeta, u drugim vremenskim zonama, a tako nastaju zanimljivi ritmovi.
Totality for Kids (Loyer, Pyle, & Wark, 2009) više se pak bavio time kako arhivirati i prezentirati građu o povijesnoj avangardi. Kako te materijale osloboditi od restrikcija zaštite autorskih prava? Kako dočarati sliku i osjećaj jedne ere? Zato sam radio sa crtačem stripova Kevinom Pyleom. Eric Loyer i Steve Anderson tada su izgradili vezu između vizualnog dijela i baze podataka u pozadini, koja je sadržavala sve izvore iz kojih možete učiti ili poučavati o ranim danima situacionističke internacionale. Stoga je to nešto drugo u odnosu na Tvornicu brzine (Cohen, Kinsella, White & Wark, 2002), no čini mi se da su svemu tomu zajednički praktični eksperimenti s oblicima odnosa čitatelj-pisac u našem dobu.
PJ: U Telesteziji (Wark, 2012: 12) uvodite važnu distinkciju između niske i visoke teorije. Možete li objasnite glavne razlike između tih pojmova? Gdje se one susreću, kako djeluju jedna na drugu?
MW: Visoku teoriju doživljavam kao znanstvenu tradiciju kontinentalne filozofije oblikovanu institucijama višeg obrazovanja i znanstvenim konvencijama oblikovanja agendi, preispitujućih i autorizirajućih iskaza i tako dalje. Biti priznati autoritet visoke teorije znači biti profesor koji je studirao kod uglednih profesora, koji objavljuje ili predaje na uglednim mjestima i tako dalje. To je mreža diskursa koja se temelji na recenzijama kolega i nadmetanju unutar hijerarhija radi blistavih nagrada.
U niskoj teoriji radi se više o tome kako podređene ili subordinirane skupine tvore pojmovni jezik kako bi razumjele svoju situaciju te kako bi ili pobjegle od nje ili se borile unutar nje. Jedan od velikih povijesnih primjera niske teorije je marksizam, ali postoje i mnogi drugi primjeri. Ukoliko bilo koja potlačena i marginalizirana skupina posuđuje ili oblikuje pojmove specifične za njihovu situaciju i stvara sredstva komunikacije za samostalno razmišljanje, utoliko je to za mene primjer niske teorije. Očito, visoka i niska teorija sve vrijeme djeluju jedna na drugu. Niska teorija posuđuje iz visoke teorije; visoka teorija ponekad oporavlja i kanonizira nisku teoriju – Spinoza i Marx i „niski“ teoretičari koji su postali dio kanona, na primjer. Nijedan od njih nije bio profesor.
PJ: U članku „Studije iz kiberkulture: antidisciplinarni pristup (verzija 3.0)“ (‘Cyberculture Studies: An Antidisciplinary Approach (version 3.0)’) jasno zagovarate napuštanje tradicionalnih akademskih disciplina i stvaranje novoga antidisciplinarnog razumijevanja svijeta. I u takvim zahtjevima niste sami: oni se čuju u različitim područjima, od ekologije do obrazovanja. No, kako sam provodio vlastita istraživanja na tom području (Jandrić, 2012, 2016), mislim da ste prva osoba koja je projektu antidisciplinarnosti pripisala jasan politički program. Vašim riječima:
Kiberkultura ima potencijal da postane ne samo još jedna disciplina već i kraj disciplinā kao načina održavanja oskudice znanja. Studiji kiberkulture mogu biti početna točka odakle spašavanje znanja od oskudice kreće kao samosvjestan proces. Studije o kiberkulturi mogu biti kritička teorija – a ne hipokritična teorija – stvaranja znanja po sebi i za sebe. (2006b: 72)
Koje su glavne razlike između kritičke i hipokritične teorije? U kakvom su one odnosu spram našeg odabira istraživačke metode?
MW: Pa, možda smo tu izgubili! Takozvana „kiberkultura“ ili „novi mediji“ apsorbirani su u konvencionalne znanstvene oblike objavljivanja i prestiža, i tako dalje. Teško je to izbjeći. Morao sam sve to raditi i sam kako bih dobio poslove na sveučilištima u Americi. Objavio sam dvije knjige za Harvard University Press kako bih imao neke „vjerodajnice“. Ali naravno da sam se pobrinuo i da te knjige cirkuliraju na druge načine, i to mnogo slobodnije, putem mailing-lista i besplatnih pdf–ova i u piratskom prijevodima i tako redom. A za Gejmersku teoriju (Wark, 2007) surađivao sam s Institutom za budućnost knjige kako bih stvorio prostor za rad na knjizi s ljudima vrlo različitih vrsta „stručnosti“ kao što su sveučilišni profesori, informatičari ili zagriženi gameri.
Ukratko, moj vlastiti rad često je hipokritična iliti licemjerna teorija, jer govori jedno a čini drugo, onda kad propituje nejednake moduse proizvodnje znanja, a ipak sudjeluje u njima. Nikad nisam želio da licemjerna teorija bude moralistička optužba upućena drugima. Svaka kritička teorija je licemjerna teorija. Ona uvijek sadrži unutarnju napetost između forme i sadržaja. No možete barem pokušati biti kritični prema ovoj hipokritičnoj strukturi znanja! Možete barem eksperimentirati s onime što bi drugi načini pisanja i čitanja mogli biti. I to je nešto što je proizašlo iz „kiberkulture“. Dakle, premda je jednim dijelom dovela do apsorpcije tih novih tema u stare institucionalne oblike, također je dovela i do nekih novih oblika, do časopisa sa slobodnim pristupom, besplatnih online predavanja, autonomnih knjižnica i tako dalje.
PJ: Ova je knjiga jedan takav eksperiment – i jedva čekam da vidim na kakav će prijem naići! U današnje vrijeme očito je kako se tradicionalna marksistička binarnost između buržoazije i proletarijata značajno izmijenila. U Hakerskom manifestu (Wark, 2004) ocrtavate pojavu nekoliko novih klasa – a napose hakerske klase – i analizirate različite fenomene koristeći nove klasne odnose kao polazište. Možete li ukratko opisati svoj pogled na klasnu strukturu suvremenog društva? Po čemu se razlikuje od tradicionalne marksističke klasifikacije?
MW: Pa, u Kapitalu (1976) [1867] Marx je raščišćavao višeklasnu dinamiku kako bi ogolio ono što je smatrao da je u njezinoj srži. U tekstovima kao što je „Osamnaesti brumaire“ (Marx, 1852) on iznosi mnogo istančanije i fluidnije shvaćanje raznih načina proizvodnje koji se mogu preklapati i složenosti klasnih odnosa koji tako nastaju. Gramsci kasnije preuzima i proširuje taj pogled.
U Hakerskom manifestu (Wark, 2004) zaista sam išao protiv struje inzistirajući, suprotno tada popularnom postmarksističkom stajalištu, na tome da je klasa ključna za razumijevanje povijesti, ali i da je nije tako komplicirano shvatiti. Tako da čak i među teoretičarima klase to nije bio pogled koji je naglašavao multifaktorski pristup formiranju klasa. Niti je, poput talijanskih operaista, gledao na radničku klasu samo u smislu njezina samostvaranja.
Budući da sam neko vrijeme studirao pravo i imao neka iskustva iz prve ruke o tome kako se pišu ugovori, recimo, u području filmske industrije, činilo mi se da je središnje mjesto za početak evolucija oblika vlasništva. Premda su patent i autorsko pravo stari pravni oblici, njihova se evolucija ubrzala potkraj 20. stoljeća, kako time što ih je činila bližima apsolutnom pravu privatnog vlasništva, tako i u njihovoj konvergenciji prema kategoriji „intelektualnog vlasništva“.
No, tamo gdje imate nove vrste privatnog vlasništva – novi pokret ograđivanja – vjerojatno se pomaljaju i nove vrste klasnih odnosa. Stoga je, po mome mišljenju, pojava intelektualnog vlasništva kao nečega bliskog gotovo apsolutnom privatnom vlasništvu, simptom formiranja novih klasa: klase koja je vlasnik takve svojine – vektorske klase, vlasnika informacijskog vektora. I klase proizvođača kojima se oduzima ono što su proizveli – hakerske klase. Ovdje mislim na „hakiranje“’ u najširem smislu, kao na bilo koju aktivnost koja proizvodi nove informacije iz starih, a koju može zahvatiti režim intelektualnog vlasništva.
PJ: Odnedavna imamo sve više istraživanja koja opisuju nove klasne poretke služeći se različitim klasifikacijama. Na primjer, u knjizi Prekarijat: nova opasna klasa (The Precariat: The New Dangerous Class, 2011) i Povelja prekarijata: od stanovnika do građana (A Precariat Charter: From Denizens to Citizens, 2014), Guy Standing opisuje nastanak novoga klasnog društva (v. također Standing & Jandrić, 2015). Dakako, njegova analiza klase bitno je drukčija od vaše (Wark, 2015b). Za Standinga, prekarijat je definiran zaposlenjem i vlasništva, odnosno njihovim izostankom; po vama, „po svojoj prirodi, čin hakiranja nadilazi ograničenja koja mu nameće vlasništvo” (Wark, 2004: 80). Kako poimate te paralelne opise naše društvene stvarnosti? Jesu li oni nesumjerljivi i konkurentni ili se mogu istodobno koristiti?
MW: Pa, možda se radi o tome kako su te stvari povezane. Kako je uspon vektorske klase ponovo učinio radničku klasu prekarnom, s obzirom na to da informacijski vektor zaobilazi moć organiziranog rada. Iskustvo bivanja u prekarnoj situaciji nije ništa novo. To je povijesno stanje radničke klase: razvlaštene od izravnih sredstava za proizvodnju, iseljene sa svoje zemlje, stjerane u velike industrijske gradove, krpajući kraj s krajem od bilo kojeg posla koji može dobiti. Ono što je iznimno jest razdoblje relativne sigurnosti, kad je organizirani rad odnio neke pobjede, a kapital je morao ispuniti te zahtjeve: za legalnim sindikatima, za ograničenjem radnog vremena, za sigurnošću radnog mjesta, za zajamčenim dohotkom, besplatnim obrazovanjem i tako dalje. Čim je kapital bio u mogućnosti pobjeći iz okvira nacionalne države, te su se pobjede počele poništavati, a otud i današnji novi prekarijat u razvijenom svijetu i širenje starog prekarijata u nerazvijenom svijetu.
E sad, što je kapitalu omogućilo njegovu prednost i kontrolu? Najčešći odgovor priziva „neoliberalizam“, kao da ideje djeluju čarolijom. Jedna više materijalistička analiza mogla bi pokazati ono što se promijenilo u moći onoga što nazivam vektorskim. U geometriji, vektor je crta zadane dužine koja može biti u bilo kojem položaju. Za mene je to vrsta dijagrama koji pokazuje kako komunikacijske tehnologije djeluju. One imaju određene zadane potencijale, ali u načelu mogu povezati sve sa svime. Ono što se dogodilo potkraj 20. stoljeća bio je uspon dvaju vektora. Ekstenzivnog, koji je infrastruktura što povezuje svijet, koji brže pokreće informacije nego robu ili radnu snagu, i stoga ih organizira i kontrolira. Ekstenzivni vektor započeo je odavno s telegrafom, ali zapravo se razvija i ubrzava mnogo kasnije. Posebno kad se spaja s intenzivnim vektorom odnosno računalstvom, koje može međusobno povezivati dijelove informacija, upravljati podacima pomoću algoritama, izvršavati moguće scenarije koji bi mogli spajati rad i robu i tako dalje.
No ironija je u tome da ono što je trebalo omogućiti kapitalu bijeg od moći organiziranog rada zapravo završava kontrolirajući ne samo rad već i kapital. Vladajuća klasa mijenja oblik. Njezina moć ne počiva na posjedovanju kapitala nego u kontroli vektora – vektorske klase. Ona posjeduje intelektualno vlasništvo – patente, marke, autorska prava, zaštitne znakove. Ona kontrolira vektore intenzivnog i ekstenzivnog protoka informacija. Ekstrahira višak informacija ne samo od rada nego sada i od ne-rada, od svega što činite na Internetu ili na svom mobitelu. Dakle, baš kao što se kapitalistička klasa oslobodila od zemljoposjeda i izgradila apstraktniji oblik klasne moći, tako se sada vektorska klasa oslobađa od kapitala izgradnjom apstraktnijeg oblika klasne moći.
PJ: Kad već govorimo o apstrakciji, upozoravate na to da „klasa nije isto što i reprezentacija klase. U politici se valja čuvati od reprezentacija koje se predstavlja kao klase, a koje reprezentiraju samo fragment neke klase i ne izražavaju njene mnogostruke interese” (Wark, Hakerski manifest, prev. T. Medak, Multimedijalni centar, Zagreb, 2005., str. 23). U jednu ruku, kulturu ne možemo analizirati bez klase. A u drugu ruku, čini se da će svi prikazi uvijek biti djelomični. Kako riješiti tu zagonetku?
MW: U ovom što navodite pobijaju se postmarksističke analize Laclaua, Mouffe i drugih, za koje je politika bitno diskurzivna, gdje je klasa samo jedan reprezentacijski oblik koji treba artikulirati za druge. Valja inzistirati na drugoj paradigmi, gdje klasa uopće nije reprezentacijska. Klasa je implicirana u borbama oko razvoja načina proizvodnje, bez obzira na to jesu li njihovi sudionici toga svjesni ili nisu. Ne može se doista razumjeti nekoga na temelju toga što on kaže o sebi, kao što Marx kaže već u Prilogu kritici političke ekonomije (Marx, 1859). A ipak se mogu unedogled čitati navodne analize u kojima se hakerska klasa svodi na lažnu svijest jedne od svojih frakcija.
Da, neki od tehnički potkovanih „brogramera“ [kovanica od engl. bro i programmer, žargonski, počesto pejorativan izraz za stereotipnoga muškog programera] današnjice uistinu vjeruju u libertarijanske ideologije. No zanimljivo je promotriti raskorak između tih ideologija i stvarnih iskustava. Veoma rijetki se obogate od vlastitih start-upova. Takozvane tvrtke rizičnog kapitala (podskupina vektorske klase) štite svoje uloge i u prosjeku na njima dobivaju. I dakako, premda ta frakcija hakerske klase može biti vrlo dobro plaćena i imati uslugu conciergea na poslu s besplatnim obrocima i svim tim, to je u osnovu zato što ste na poslu 24/7. Ne samo vaši budni sati nego i sati vašeg sna pripadaju šefu. To ne znači da su, recimo, rasa i rod tu nebitni. Upravo suprotno, treba sagledati svaku od tih dimenzija kao kvalitativno drukčiju i nesvodivu na isto mjesto unutar nadmetanja.
PJ: Digitalne tehnologije nude nove prilike za učenje – a čini se da hakerska klasa tu dobiva najbolje prilike. Što je s drugim klasama? Koji su potencijali digitalnih tehnologija za širu kritičku emancipaciju?
MW: Ako pogledamo nešto dalekosežnije, obično se smatra da demokratizacija obrazovanja potječe od novih tehnologija, no one imaju tendenciju podrediti se drugim ciljevima. Nemojmo zaboraviti da su masovni tisak, radio i televizija odreda dočekivani kao veliki demokratizatori. Kad se Adorno upustio u posao proučavanja radija došavši u Ameriku, trebao je pokazati kakva je blagodat za glazbenu pismenost puštanje klasične glazbe na radiju. Nije se predugo zadržao na tom poslu jer je prirodno zaključio da preko AM radija uistinu uopće ne možete čuti glazbu, ali da je statika potencijalno interesantna!
Pa ipak, ako netko želi proučavati uspon hakerske klase (u užem smislu) u Sjedinjenim Državama, to je neobična priča. Ako pogledamo inženjere koji su se proslavili u Bell Labsu i na MIT-u, oni su često potjecali iz prilično skromnih sredina sa Srednjeg Zapada. Počnu s petljanjem po poljoprivrednoj opremi. Istaknu se u matematici i znanosti u školi, učitelji ih uočavaju i šalju ih na dobre koledže sa stipendijama. Oni uspijevaju u stvarima za koje, da bi se u njima uspjelo, nije potreban kulturni kapital. Hakerska klasa ima vrlo mješovito društveno porijeklo, no jedna od njezinih zanimljivih crta jest samostvaranje putem znanja i dobro iskorištavanje demokratiziranog obrazovanja kad i ako ono postoji.
PJ: U Hakerskom manifestu zagovarate novu pedagogiju obespravljenih, i to ne onu koja cilja na to da podređeni imaju bolji osjećaj o sebi kao subjektima u novonastajućem vektoralnom svijetu multikulturalnog spektakla, već onu koja pruža oruđa za borbu protiv te stalne objektifikacije proizvodnih klasa svijeta. Kao kritičkog pedagoga, to me odmah podsjeća na Pedagogiju obespravljenih Paula Freirea (1972; hrvatsko izdanje 2002., prev. Sanja Bingula) i na teške borbe povezane s ponovnim otkrivanjem njegova razmišljanja u doba mreže. Molim vas da u kratkim crtama opišete povijesne veze analogne i digitalne pedagogije obespravljenih. Što znači kritički razmišljati o ljudskom učenju u umreženom društvu?
MW: Dugo nisam čitao Freirea, ali da, on je bio primjer koji sam ondje imao na umu. Problem je u tome što vladajuća klasa našeg vremena, koju nazivam vektorskom klasom, gradi informacijsku infrastrukturu koja se tiče svega, samo ne besplatnog i autonomnog učenja, stvaranja subalterne zajednice, distribuirane i samoorganizirane inovativnosti. Puno više radi na komodifikaciji svih oblika društvene aktivnosti, držeći ljudske činitelje izoliranima kao potrošačke čvorove, ali ujedno održavajući nejednaku razmjenu informacija u kojoj oni izdaju podatke za nadzor no nikad ne dobiju priliku vidjeti metapodatke. Novi modeli eksploatacije i otuđenja temelje se na nejednakoj razmjeni informacija, no i na, još važnije, redovitom podređivanju oblika informiranja općem ekvivalentu, razmjenskoj vrijednosti – ukratko, novčanom obliku. Stoga da bi se danas kritički razmišljalo o ljudskom učenju treba kritički razmišljati o samom vektoru komunikacije.
SVE ŠTO JE BILO ČVRSTO CIJEPA SE NA DIGITALNE BITOVE
PJ: Treća priroda, ili telestezija, jedan je od središnjih pojmova vašeg rada. Možete li navesti njegove glavne značajke?
MW: Telestezija označava percepciju na daljinu. Oduvijek smo imali sredstva da osjetimo stvari koje nisu u našoj neposrednoj blizini. Nisam etnograf, no primjeri bi mogli uključivati one tradicionalne andske narode koji imaju načina da predvide vremensku pojavu El Niño po određenim pojavama na nebu, ili starosjedilačke pomorce na Pacifiku koji su umjeli upravljati svojim splavima među otocima. No moj konkretni interes je moderna telestezija, za koju mislim da počinje telegrafom. To je prvi vektor koji pomiče informacije brže od ljudi ili stvari. On postaje sredstvo kojim se organiziraju ta gibanja. Kao što je ustvrdio James Carey (2009), kad kažemo „tržište“, danas više ne mislimo na mjesto na koje ljudi dolaze, nego na prostor koji je stvorila telegrafija, u kojem se informacije o cijeni i dostupnosti robe mogu kretati prostorom i organizirati kretanje te robe.
Mislim dakle da telegrafom počinje preobrazba svijeta, u kojem telestezija postaje opće stanje, treća narav. O drugoj prirodi mislim kao o izgrađenom okolišu koji društveni rad konstruira kako bi izborio slobodu od oskudice. Mi smo kao vrsta graditelji svjetova. Stoga smo izgradili drugu prirodu kako bismo je nastanili, pretvarajući prirodu u svijet koji se doima kao da je tu za nas. No proturječja i složenosti gradnje i održavanja druge prirode guraju prema razvoju treće prirode, koja se sastoji od tokova informacija, a ne od stvari. Danas se borba vodi oko toga može li treća priroda kontrolirati drugu prirodu koja prijeti uništiti prirodu o kojoj ovisi.
PJ: Telestezija objedinjuje rad i dokolicu, javno i privatno… „Sve što je bilo čvrsto cijepa se na digitalne bitove” (Wark, 2012: 62). Što, ako išta, ostaje ne-relativističko?
MW: Podjela između rada i slobodnog vremena moderan je izum koji za određene klase nestaje. Više nije jasno kada netko radi ili što proizvodi vrijednost, stoga je cilj vektorske klase da izvuče višak informacija iz svih aktivnosti, bez iznimke. Otuda će bilo sve što radite na računalu iznijeti neke podatke kao i, naravno, sve što radite sa svojim telefonom. I samo hodanje uokolo s mobitelom uza sebe iznijet će tok podataka o vašem kretanju.
Stoga nema podjele između javnog i privatnog. Za mnoge ljude nikad je nije ni bilo. Privatnost je donekle buržoaska privilegija. Radnici su podložni svakojakim uplitanjima države i policije. No sada su praktički svi vaši podaci u rukama policije i mnogo toga je u rukama kompanija vektorskog soja. Razlika je u tome što, dok su u prijašnjim vremenima stvarni ljudski špijuni pratili „ljude od interesa“, danas algoritmi samo izaberu uzorke koji mogu ili ne moraju biti „sumnjivi“.
No, ne mislim da je ovo postmoderna priča o tome kako sve postaje „relativno“. Upravo suprotno. Nešto postaje apsolutno, ili nastoji postati apsolutno: naime, moć nad resursima i stanovništvu planeta koja se održava asimetrijama informacija. I kao što nas znanstvenici koji se bave Zemljom stalno podsjećaju, vrlo je jasno da planet ne može smjestiti beskrajno širenje komodifikacije. Nema ničega „relativističkog“ u tome.
PJ: Telestezija utječe na naše živote na razne temeljne načine. Između ostalog, ona „proizvodi apstraktnu brzinu prema kojoj se mjere i promatraju sve ostale brzine” (Wark, 2004: 314). Međutim, o „društvenom“ i „tehničkom“ ubrzanju još se uvijek često raspravlja kao o odvojenim sferama, umjesto kao o sferama koje oblikuju jedna drugu unutar kapitalizma. Možete li ukratko opisati odnose između telestezije, društvenog ubrzanja i neoliberalnog kapitalizma?
MW: Pa, ne smatram „neoliberalno“ osobito korisnim opisom, osim kao opis određenog trenda u ekonomskoj teoriji koji je postao ideologija. Ne gledam na ideologije kao na uzroke, više ih vidim kao učinke. Tako da bi pitanje zapravo bilo: kakve su materijalno-povijesne promjene dovele do rasta neoliberalnih ideologija kao zamišljenih rješenja za stvarne društvene krize? Po meni, odlučujući povijesni pokret jest razvoj snaga proizvodnje u smjeru sustava kontrole informacija. (U tom smislu ja sam vrlo vulgaran marksist!) Te nove snage kidaju okove fordističkog načina ekonomske i društvene regulacije preoblikujući prostornu raspodjelu proizvodnih resursa. Više nije bilo potrebno da dijelovi proizvodnog sustava budu jedni uz druge.
Vidio sam da se to dogodilo prilično doslovno u novinskoj industriji. Kad sam pisao za novine, same novine tiskale su se u istoj zgradi u kojoj su novinari radili. Bila je to divovska tvornica usred grada. Informacije koje su trebale završiti u novinama fizički bi se kretale kroz zgradu, na primjer kroz vakuumske cijevi. Ali kad je kompjuterizirana, tiskara više nije morala biti na istome mjestu gdje i novinari i direktori. Jednostavno elektronički šaljete podatke tiskari na rubu grada, gdje ih je jeftinije tiskati i lakše transportirati. Novine su postale računalni ispis. Naravno, tada je čak i papir kao način distribucije informacija postao zastarjelim. To je samo kratka snimka primjera silne reorganizacije proizvodnje koja se mogla dogoditi kad je postalo jeftino i lako premještati informacije.
No ne radi se čak toliko ni o brzini koliko o složenosti. U Gejmerskoj teoriji (2007) tvrdim da prostor prestaje biti topografski i postaje topološki. Što znači da teška infrastruktura telestezije počinje graditi treću prirodu koja zanemaruje topografski oblik svijeta koliko god može. To je treća priroda koja stalno vrednuje sve na planetu kao resurs za proizvodnju i posvuda manevrira resursima prema logici komparativne prilike i vjerojatnosti. Ono što je izvorno bilo vojna logistika postalo je osnova novog reda proizvodnje, koja može ili ne mora biti još uvijek „kapitalistička“ – možda ju je točnije opisati kao „vektorsku“.
PJ: Prije nekoliko dana podijelili ste članak u kojemu se tvrdi da je doba antropocena ostvarilo najgore noćne more Frantza Fanona. Koje su to točno noćne more? Općenitije, možete li analizirati gore navedena pitanja iz postkolonijalne perspektive?
MW: Postkolonijalna teorija uključuje one priče, iskustva, povijesti i književnosti koje se odnose na nasilno nametanje univerzalnih modela čovjeka, zapadne racionalnosti i svega toga. Potrebno je razumijevanje sofisticiranih i složenih odnosa da bi se vidjelo kako je indijska neovisnost istodobno nacionalno samopotvrđivanje, ali i zahtijevanje određene modernosti, racionalnosti i znanosti i tako dalje. Dvije glavne figure pokreta 4. svibnja u Kini, „Gđa Demokracija i gđa Znanost” (Hudson, 2008), s jedne strane svjedočili su nametanju univerzalizirajućeg Zapada, istodobno zahtijevajući jedan njegov dio. A nakon katastrofe Kulturne revolucije, oni to rade i sada. Sva sila velike znanosti danas ima sjedište u Kini jer se ondje ulijevaju sredstva u nju.
Dakle, postkolonijalizam je koristan u razmišljanju izvan određene vrste univerzalizma. Nadalje, izazov je biti u dijalogu s različitim mislima na planetarnoj ljestvici i zapravo odvojiti taj dijalog od univerzalnog. To je zaista problematično i zahtjevno jer je znanost o Zemlji planetarna po svojim razmjerima, ali se uvijek presijeca s lokalnim, specifičnim i kontingentnim povijestima. U kolonijalnim povijestima možemo vidjeti pravu nasilnost toga, i stoga je to trenutno jedan od zaista velikih izazova u stvaranju korisne pedagogije.
PJ: Prema Edwardu Saidu (1993), u kolonizaciji se uvijek radi o teritoriju. Možemo li možda razmotriti metaforu kolonizacije virtualnosti (Jandrić & Kuzmanić, 2016, 2017)? Koje su glavne prednosti i nedostaci te metafore?
MW: S punim poštovanjem prema Edwardu Saidu, mislim da to u stvari nije točno, i mislim da je Lord Curzon rekao da je interes Britanskog Carstva na Bliskom Istoku u jednakom omjeru strateški, trgovački i telegrafski (Mowlana, 1992: 36). U doba prije nego što se oceanska telegrafija činila izvodivom i pouzdanom, ako ste željeli zemaljsku telegrafsku komunikaciju s Indijom, morali ste proći kroz zemlju. Tako da je jedan mali element Saidove tvrdnje istinit, u smislu da morate kontrolirati teritorij kako biste ga spojili s drugim teritorijem, koji je mnogo važniji. A to je u 21. stoljeću vjerojatno vrlo relevantno u geopolitici infrastruktura poput cjevovoda. Čini se kako cjevovodi uvijek prolaze kroz područja za koja Velike Sile ne mare, no moraju biti „osigurani“. U tom su smislu, dakle, to već apstraktni prostori.
Prostor je jedna od zanimljivih sfera borbe, u smislu da, kao što su Brazilci shvatili, ako želite spriječiti da vaši prijatelji špijuniraju svu vašu komunikaciju, morate imati vlastiti kanal za podatke (Borger, 2013). Čak je i njemačka vlada taj dio morala naučiti na teži način (Gebauer, 2015). Postoji smisao u kojemu informacije stvaraju potpuno drukčiju geopolitiku. Informacije mogu stići odasvud bilo kamo, ali to često čine kroz vrlo specifične kanale – trebate ih mapirati kako biste to vidjeli kao novu geopolitiku. A ta geopolitika neovisna je o državnom uređenju, morskih putovima ili drugim tradicionalnim kartama. Benjamn Bratton dobro razmišlja o planetarnom računanju kao o prostoru geopolitike koji ima novi zemljovid.
PJ: Internet je fizička stvar, koja pritom troši mnogo energije…
MW: Točno. Morate biti blizu izvora energije, morate osigurati hlađenje… Postoji uistinu specifična materijalna osnova Interneta – ona nije virtualna. Izgleda kao da postoji treća priroda, ali to je samo djelomično tako. Topografsku kartu možete preklopiti s vektorom informacija koji stvara novu i apstraktnu topologiju, ali u stvarnosti ispod svega toga još uvijek postoji geopolitika resursa.
PJ: Možete li povezati te trendove s ljudskim učenjem?
MW: Pa, prvi izazov mogao bi biti u učenju načina kako ih uopće opisati. Društvena teorija teži biti vezana tradicijom. Jednom kada ste proučili klasike društvene misli, prirodno je da želite da svijet bude usklađen s tim pojmovnim opisima. Tako, na primjer, ako netko pobliže proučava Foucaulta, vidi ono što želi vidjeti: onaj aspekt svijeta koji još uvijek izgleda poput 19. stoljeća što ga njegovi klasični radovi opisuju. Marksisti su isto takvi. Žele vidjeti one aspekte koji još uvijek izgledaju poput kapitalizma 19. stoljeća.
Onda tu imamo i suprotnu tendenciju: proglasiti sve što se zbilo u vašem vremenu radikalnim i novim te razmišljati kroz binarni prijelom. To iznjedruje slabi jezik modifikatora: neoliberalizam, postmodernizam, kasni kapitalizam itd. Uvijek je zdravo zamisliti da ne živimo u velikom trenutku krize i tranzicije. Stoga su se, po meni, obrisi trenutnoga povijesnog stadija počeli formirati davno, možda čak i kad se oblikovala neka od klasičnih društvenih misli 19. stoljeća, na primjer Marx i Weber. Minervina sova polijeće u sumrak. Pojmovi uvijek obuhvaćaju ono što je dovršeno i prošlo. Stoga je prvi izazov za obrazovanje razmisliti kako uopće opisati apstraktnije obrise sadašnjosti na način koji nije ni staro vino u novim bocama niti novo vino u starim bocama.
No, mimo toga, mislim da vremena zahtijevaju reorganizaciju rada na znanju. Čini se da stare podjele rada nisu primjenjive. Čini se da u antropocenu – kad priroda počne prekidati treću prirodu – razdvajanje društvenih i prirodnih znanosti više nije održivo. Ne postoji više „stabilna“ prirodna baza za društveno. Pa ipak, istovremeno moramo izbjegavati pokušaje svođenja društvenih znanosti na prirodne znanosti, kao da mahanje riječju „neuroznanost“ ili riječju „genetika“ sve objašnjava. Stoga mislim da izazov predstavlja nova organizacija znanja, novi način suradnje. Možda ne tako nov u samim znanostima, koje mogu biti daleko, daleko ispred humanističkih i društvenih znanosti u tom pogledu. Pogledajte, na primjer, kako se klimatološka znanost pojavila kao transnacionalno znanstveno društvo, združujući stručnjake u matematičkoj fizici, računalnom modeliranju, satelitskoj instrumentaciji i tako dalje. I to znanost koja je potpuno svjesna političkih prepreka na putu bavljenja takvom znanošću, a kamoli djelovanja na njih. Stoga mislim da pitanje postaje sljedeće: možemo li se služiti alatom koji nam je dostupan kako bismo rekonfigurirali znanje za ovaj odnedavna nestabilni planet na kojemu danas živimo? Sve naše društvene i političke teorije dolaze s planeta koji više ne postoji.
PJ: Možda živimo na novom planetu, ali još uvijek trebamo teorije sa starog planeta – samo u odnosu na našu prošlost možemo razumjeti našu sadašnjost i budućnost. Kad gledamo u prošlost, međutim, moramo pomno birati izvore. U nedavnom razgovoru s Ewenom Chardronnetom rekli ste kako vam je „dosadila sva ta kritička teorija koju čine tek sitne varijacije na teme i literaturu koju je do 70-ih godina uspostavila nova ljevica” – pa ste „krenuli tražiti neke nove pretke” (Chardronnet & Wark, 2015). Niste jedina osoba u potrazi za novim precima ovih dana – na primjer, Fred Turner radi sjajan posao pišući povijest informacijskih tehnologija iz kalifornijske perspektive (Turner, 2006, 2013). Međutim, dok je Fred krenuo u istraživačke laboratorije MIT-a i Stanforda koji su proizveli tehnologije koje koristimo danas, u knjizi Molekularno crveno: teorija za antropocen (Wark, 2015a) vi ste odlučili uroniti dublje u prošlost, diljem planeta. Što je nadahnulo vašu potragu za novim precima? Zašto ste odlučili pretke potražiti u Rusiji s početka 20. stoljeća?
 |
| Fred Turner, Izvor |
MW: Veliki sam poštovatelj rada Freda Turnera. On je na Stanfordu, za koji se može reći da je u središtu proizvodnje novih tehnologija, pa može raditi to što radi – dok sam ja na Novoj školi koja uopće nema prirodne znanosti. Tako da ne mogu samo tako doći na mjesto i upoznati ljude. Naši su projekti uvijek oblikovani onime što nam je dostupno, onime što možeš učiniti. Upravo mi je sinulo da postoji zanimljiva priča o Aleksandru Bogdanovu kao o pomalo zaboravljenoj figuri koja je, među ostalim, bila edukator i pedagog. Bio je Lenjinov suparnik oko vodstva u Boljševičkoj partiji i izbačen je iz stranke prije Oktobarske revolucije. U sovjetskoj Rusiji Bogdanov je uvijek bio problematičan lik – bio je pravi boljševik staroga kova, ali ga je Lenjin osobno mrzio. Kad god bi se Bogdanovljeve knjige objavljivale, Lenjin bi se pobrinuo da se i njegove vlastite knjige objave ili ponovo tiskaju, kako bi tamo bila i njegova verzija.
Oko 1904. godine, u očima mnogih Bogdanov je bio intelektualni centar Boljševičke partije i uvelike uključen u eksperimente vezane uz to koja bi pedagogija bila najbolja za radnike. Za vrijeme svog izgnanstva u Tuli Bogdanov je u kontaktu s Radničkim pokretom i pokušava iznaći način objašnjavanja političke ekonomije radnicima. S Gorkim i Lunačarskim radi na eksperimentu na otoku Capriju, gdje su pokušali stvoriti ne-hijerarhijski suradnički kolektivni proces učenja (Sochor, 1988: 9). Tako je Bogdanov bio uključen u svakojake slobodoumne procedure kojima se znanje koje ljudi dobivaju na poslu pokušavalo objediniti sa specifičnim vrstama rada kao što su znanosti i humanistička misao. On smatra da postoji određena uloga teorije kao intelektualne prakse koja djeluje između različitih vrsta rada i koja nastoji pronaći metaforu koja obuhvaća ono što se odvija u određenom procesu kako bi ga prenijela nekamo drugamo i vidjela hoće li tamo funkcionirati. To zapravo na kraju ispada kao prilično dobra anticipacija stvaranja čitavih polja istraživanja!
Slavan primjer bila bi teorija kompleksnosti gdje, u verziji te priče koju iznosi Glieck (1987), polje započinje kao popis osoba za slanje pošte, staromodnog tipa, gdje sudionici dobiju članak i svi ga trebaju pročitati, zapisati komentare i poštom ga poslati svima drugima. Sredinom 20. stoljeća fizičari nikad ne bi čitali radove iz meteorologije jer je to nešto posve različito. No ljudi u meteorologiji imaju zaista dobre podatke, koje možete koristiti kako biste počeli misliti kroz nelinearnu matematiku. Imaju dobre skupove podataka koje možete koristiti za stvaranje modela i imaju eksperimente koje možete provoditi tako da dobijete sljedeće podatke kako biste vidjeli funkcioniraju li vaši modeli. I tako dalje…
PJ: Danas je meteorologija sva u računalstvu…
MW: Upravo tako – bilo je to prije nego su računala mogla to sve činiti. U Bogdanovljevo vrijeme ljudi su imali veoma ograničenu moć računanja, pa su mogli raditi samo s veoma ograničenim eksperimentalnim situacijama. Stoga mislim da ima nečega zanimljivog u Bogdanovljevom predviđanju lateralnog načina rada na različitim područjima znanja i u njegovoj metodi koja nije hijerarhijska naspram različitih vrsta znanja. Danas svi podrazumijevaju da je znanost oblik znanja koji dominira svijetom i svi vjeruju u tu pretpostavku osim znanstvenika koji samo govore: klima se mijenja! Zašto nam ne vjerujete?! Očigledno nije istina da je znanost toliko moćna kao što ljudi zamišljaju. Unatoč tomu, znanost dakako može biti uvelike instrumentalizirana. Možete primijeniti kemiju kako biste stvorili polimere i građevnu industriju, i vladajuća klasa nema nikakvih problema s takvom znanošću. Ali ako pokušate shvatiti Zemljine sustave i dođete do rezultata koji pokazuju da nas vladajuća klasa sve vodi u propast – e pa, moćnici su tada prilično neprijateljski raspoloženi prema znanosti!
No problem s humanističkim i društvenim znanostima jest široko rasprostranjen izostanak zanimanja ili čak prezir spram toga kako se prirodne znanosti, pogotovo znanosti o Zemlji, danas nameću svemu o čemu treba misliti. U humanističkim znanostima postoji sklonost suparničkom postavljanju kad je prevlast u znanostima u pitanju, iznalaženju imaginarnih načini govorenja o nečemu dubljem od empirijskog svijeta što ga znanost želi mjeriti i modelirati. Ali ne mislim da je bilo tko baš uvjeren u te kvazi-teološke tvrdnje humanista i teoretičara o tome kako stoje na dverima prema višoj stvarnosti.
Ili: mi humanisti znamo se zateći kako kritiziramo ili čak propisujemo upotrebu jezika drugih ljudi jer jezik je, naposljetku, jedina stvar za koju možemo tvrditi da nešto o njoj znamo. Ako proučavate jezik, onda naravno mislite da je sve povezano s jezikom. Ali ako ne proučavate jezik, onda nije tako! Riječ je o podacima, matematici ili nečemu drugom. Potreban nam je širi razgovor koji sve te različite načine spoznavanja dijelova svijeta stavlja na ravnopravnu osnovu. Ironično je to da bi za humaniste to značilo biti otvoren pravilima po kojima znanost koristi jezik. U znanostima postoje prilično specifična pravila o tome kako bi trebalo koristiti jezik – Donna Haraway zove ih sputanim pričama (Haraway, 1991 [1985]). Apstraktno mora imati smisla, kao niz rečenica, ali to nije pjesma. I nije zapetljana igra s jezikom – precizno je. Kao humanistu, posao vam je rastvoriti jezik, igrati se njime i pokazati što sve može. To je drukčiji, estetski način stvaranja znanja. No on mora i ozbiljno shvatiti znanost kao nešto što opisuje i konceptualizira realne stvari, pogotovo danas znanosti o Zemlji. Naš posao u humanističkim znanostima jest pronaći načine kako da povežemo te i druge vrste znanja u zajedničkoj zadaći stvaranja naseljivog i pravednog svijeta.
Bogdanov se dakle čini kao dobra polazišna točka za pedagogiju u kojoj nema hijerarhija, nego suradnje različitih vrsta znanja. Mislim da je takva pedagogija važna i moguće je da će u bliskoj budućnosti biti još važnija, jer se ne možemo uzdati u to da će svijet ostati stabilan kao sada. Konsenzus je prilično jasan: holocen je završio, a relativno stabilan Zemljin klimatski sustav kakvog poznajemo nestaje. Pitanje glasi: postoji li način pripreme proizvodnje znanja sada, čak i ako se kraj holocena ne desi sutra, nego za jednu ili dvije generacije? Sveučilišta bi trebala postojati radi toga, zar ne? Stvar je u tome da školujete ljude ne samo za radnu snagu upravo sada nego i za sljedeći naraštaj i onaj nakon toga. Mislim da je nužno da gledamo tako dalekosežno. A ako su sveučilišta toliko kolonizirana vektorskom klasom i njezinim skučenim potrebama za komodificiranim informacijama, morat ćemo iznaći niskoteorijske načine stvaranja znanja za svijet.
USPON I PAD CIVILIZACIJA
PJ: Knjiga Molekularno crveno: teorija za antropocen (Wark, 2015a) donosi priču o dvama carstvima – Sovjetskom Savezu i Sjedinjenim Američkim Državama. No, kako ste rekli u svom uvodnom predavanju na Konstelacijama, Molekularno crveno ne donosi uobičajenu priču o Hladnom ratu gdje jedno carstvo poražava drugo – umjesto toga, ono donosi priču u kojem pad jednog nagovješćuje pad drugog.
A problem u oba slučaja nije odnos carstva prema suparničkim oblicima društvene organizacije. Problem u oba slučaja je odnos društvenih organizacija prema prirodi o kojoj ovisi. Ako postoji središnji problem u stvaranju nove civilizacije, preliminarni način da ga se opiše bio bi tvrdnja: radi se o odnosu društveno organiziranog rada i prirode. (Wark, 2015c)
Što je u ovom kontekstu priroda? Možete li opisati pojam prirode u antropocenu i usporediti ga s pojmom prirode iz prethodnih geoloških perioda?
MW: Mislim da postoji konsenzus, i malo tko se s tim ne bi složio, da je pokušaj stvaranja sovjetske civilizacije propao. Vjerojatno je tek malo kontroverznije reći da se američka civilizacija također uglavnom raspada. No, čini se prilično jasnim da naša civilizacija i nije sazdana da traje vječno. Stoga je vjerojatno zanimljivije razmišljati o ovoj civilizaciji kao o pokušaju, s obzirom na to da ćemo vjerojatno morati vrlo uskoro izgraditi novu civilizaciju. U tom kontekstu, čak i propali pokušaji izgradnje neke druge civilizacije možda će na nov način biti relevantni – pa možda trebamo drukčije ispričati priču o Hladnom ratu. Umjesto: „Oni su izgubili, mi smo pobijedili”, priča glasi: „Oni su propali, sad mi propadamo.” Tada imamo što naučiti iz prethodnih neuspjeha. Počevši od propitivanja tko smo „mi” a tko „oni” kao likovi u takvim pričama.
PJ: Isto se događa u Evropi, i taj zaključak više ne zvuči tako kontroverzno. Umjesto da gledamo preko nacionalnih granica, čini se da svjedočimo padu zapadne civilizacije…
MW: Jedna od stvari koje su jako pošle po zlu sa sovjetskim eksperimentom jest ta da nije imao ikakav drugi način da razmišlja što priroda jest, da je pokušao u silnoj mjeri instrumentalizirati prirodu na načine koji su propali. Sovjetski Savez je zapravo začudno sličan Sjedinjenim Državama po tom pitanju. Ono što je zanimljivo kad razmišljamo o Sjedinjenim Državama i Sovjetskom Savezu, a ne o Evropi, jest razmjer. Evropa je postala faktor u nekom razmjeru tek posve nedavno, s osnivanjem Evropske zajednice. Prije toga sastojala se od država koje su za svoje vrijeme bile velike, ali nisu bile kontinenti. Dočim su Sjedinjene Države kontinent, a Sovjetski Savez, u usporedbi s bilo čim drugim na planetu, obuhvaćao je gotovo dva kontinenta! Dakle, Sjedinjene Države i Sovjetski Savez bili su pokušaji stvaranja civilizacije u dotad neviđeno velikim razmjerima. A danas trebamo razmišljati o razmjerima na razini planeta, ne samo na kontinentalnoj razini. Što bi značilo izgraditi načine spoznavanja koji bi ljudima omogućili djelovanje u specifičnim kontekstima, no koji ujedno nisu i potpuno disfunkcionalni u smislu utjecaja na globalnoj razini? I kako školovati ljude da uopće razmišljaju o tome?
Bogdanov kaže da je način na koji razmišljamo o prirodi uvijek povijesno oblikovan onim što rad jest u tom konkretnom trenutku. To svakako uključuje dosta magijskog razmišljanja o tome kako vidimo prirodu. I sad imamo miš-maš svih tih naslijeđenih načina razmišljanja: vidjeli mi prirodu kao hijerarhiju (naslijeđe feudalnih vremena) ili kao tržište (naslijeđe svijeta robne razmjene)… Danas nam priroda izgleda i puno kooperativnija nego što smo je doživljavali u bilo kojoj od tih dviju paradigmi, pa se ideje biološke simbioze danas čine nešto razumnijima nego prije. Možda stoga što je velika znanost danas tako silno kolaborativna možete pomisliti: što god ono što svi organizmi koji čine jednog sisavca uopće mogu raditi, to djeluje kao divovski znanstveni laboratorij. I to ima smisla, jer na kraju nesvjesno preuzimate model jednog za izgradnju drugog.
PJ: Kako bismo trebali interpretirati te metafore? Koja su njihova glavna ograničenja?
MW: Možda ima načina da pokušamo malo svjesnije razumjeti kako uvozimo metafore koje zapravo imaju veze s društvenom organizacijom u razmišljanje o prirodi. Trebali bismo pokušati ne gledati stvari isključivo kroz te metafore, ili ako nam zapne bez njih možemo ih rabiti malo pluralnije i ne misliti da je svekolika priroda objašnjena jednim nesvjesno nametnutim modelom. Dobit ćemo jedan dio slike ako razmišljamo o prirodi kao o tržištu, a drugi dio slike ako je vidimo kao kolaboraciju. Naime, ona je malo jedno i malo drugo, a možda i ništa od toga. Ako konkretno pogledate biologiju, ona je neobično komplicirana i raznolika, kao što život koji se laća koječega na koncu i ispadne: pokušaj sa svim. Čini se da je život u ovom ili onom trenutku isprobao svaku moguću metaforu! I možda je to nešto što otvara nove mogućnosti.
Određena potkovanost u humanističkim znanostima mogla bi nam pomoći u skromnijem pokušaju uklanjanja grešaka iz naše upotrebe jezika. Ranije smo uzimali zapravo ograničene metafore iz prirode. Na primjer, ako uvedemo metaforu tržišta u prirodu i izvezemo je potom iz nje, neizbježno ćemo se suočiti s raznim pitanjima. Tko bi bio reklamni direktor u prirodi? Tko odvjetnik u prirodi? Što bi bilo intelektualno vlasništvo u prirodi? Ništa od toga zapravo nema puno smisla, pa vidimo da baš i nije dobra metafora. No ako bismo mogli ekstrapolirati neočekivane načine razmišljanja i stvaranja organizacija iz temeljitijeg proučavanja prirodnih znanosti, možda bismo mogli dobiti neočekivane rezultate. Mislim da bi to bio izazov za 21. stoljeće jer je jasno da neki oblici organizacija prirode-i-društva kojima se sada služimo neće još dugo funkcionirati.
Stoga bismo možda trebali potražiti druge modele. Humanističke i društvene znanosti zaista se upiru da se ograde visokim zidom od razmišljanja otvorenog uma o prirodnim znanostima. Ima nekoliko zanimljivih iznimki, jedna od kojih su studiji znanosti i, posebno, feministički studiji znanosti. Takvi pristupi bili su putovi prema otvorenim raspravama s prirodnim znanostima iz smjera društvenih i humanističkih znanosti, i putovi izlaska iz jednostavno unaprijed postavljenih pretpostavki da rasprava između tih dvaju znanstvenih polja uopće nije moguća. Još uvijek postoji težnja da se rasprava vodi samo u okviru društvenih znanosti. Ali društveno kao zaseban entitet uopće ne postoji! To je ono što antropocen znači, zar ne?
PJ: Razgovarate s pravom osobom… Potreba za prelaženjem granica disciplina upravo je razlog zbog kojega sam napisao ovu knjigu razgovorā.
MW: S obzirom na to da ćemo se po svoj prilici suočavati s problemima koji zahtijevaju svakojake neočekivane oblike suradnje različitih vrsta znanja i rada, mislim da trebamo shvatiti prelaženje granica disciplina kao još veći prioritet nego u prošlosti. Znanost o klimatskim promjenama je prava znanost – ona nam govori o fenomenima koji se događaju sada i o onima koji bi se mogli dogoditi u budućnosti… Ali to čini uz pomoć simulacija koje nam daju model za cijeli planet, i ne kaže nam što napraviti u vezi s podizanjem razine vode u gradu New Yorku. Ne daje nam odgovor na to pitanje jer postoji još silno mnogo drugih znanja o kojima moramo promisliti kako bismo znali što činiti u toj specifičnoj situaciji. Stoga izlazak iz antropocena za nas znači suradnju, prevođenje i nalaženje solidarnosti… Ne zanemarujem razlike između načina spoznavanja, ali želim se baviti samo onim razlikama koje su važne.
PJ: Uz pojam prirode, mijenja se i naše razumijevanje toga što znači biti čovjek. Kiborzi Donne Haraway (1995) [1985] nastali su iz vojno-industrijskog kompleksa, a muškarci i žene Paula B. Préciada biokemijski su produkti rodno-spolnoga industrijskog kompleksa (2013). U doba metaboličkog rascjepa, ljudski identiteti produkti su kompleksnih razmjena naše biološke prirode i rada – i usko povezani s dominantnom kapitalističkom ideologijom. Kao i kad je riječ o pojmu prirode, ne možemo naprosto ignorirati tu dihotomiju i zagovarati povratak u „izvorno stanje“ – pa ipak, ne možemo prihvatiti ni ideologiju koja se tu nudi kao zadanu. U doba antropocena svjedočimo rađanju novoga ljudskog bića. Koje su osobite značajke toga novog ljudskog bića? Kako toga novog čovjeka možemo učiniti istinski slobodnim?
MW: Nema baš kratkog odgovora, ali to bi bio taj projekt. Problem slobode uvijek je povezan s problemom granice i događa se unutar nekih granica, ali danas imamo nove podatke o granicama o kojima treba promisliti. Mislim da bi antropocen mogao zaista značiti promjenu u pogledu na heliocentrični sustav ili teoriju evolucije. Kada Galileo javno kaže kako se Zemlja okreće oko Sunca, to nas zapravo navodi da razmišljamo o tome kakav je poredak kozmosa. Kada Darwin i Wallace razviju teoriju koja kaže kako nismo odvojeni od prirode, da smo samo još jedni sisavci i da svi evoluiramo na isti način – i to je izazov određenoj kozmologiji u kojoj su ljudi živjeli do tada. I sad dolazimo do ideje da zemaljski sustavi imaju određene granice, da je sve to konačno da nam se sve što izbacujemo kao otpad vraća kao bumerang. Ideja da materija i energija neprestano kruže posve podriva svaku razdvojenost ljudi i ne-ljudskog. Oni jednostavno nisu više odvojeni! Naša tijela sadržavaju plastiku koja je možda napravljena prije nego što smo se rodili. Tko zna? Te stvari su posvuda.
Dakle, ovo je prava promjena u pogledu na svijet koja je u jednu ruku posvemašnja, a u drugu suptilna po tome kako djeluje na naše razmišljanje o stvarima. Znam da sam unutar termodinamičkog sustava, koji je entropijski i nije otvoren sustav! Moramo se odučiti od razmišljanja da jest. Ne možemo i dalje samo bacati otpad negdje… On nije negdje! On je svugdje! Ne postoji odvojeno mjesto na koje ga možemo staviti. Takva promjena razmišljanja djeluje na nizu razina. To je jedna od onih stvari gdje ključni podatak dolazi iz određenih vrsta znanstvenog znanja, ali procesuiranje tog znanja zahtijeva određeno humanističko znanje, a i neku vrst umijeća… Potrebno je ne samo pojmovno razmišljati o tome što taj problem znači nego i sagledati kako osjećamo taj novi pogled na svijet u kojemu moramo živjeti. Dakle, mislim da je riječ o kolaborativnom problemu mnogih načina spoznavanja i različitih načina procesuiranja toga što znači znati. Time to uvelike postaje i problem današnjeg sveučilišta.
PJ: Međutim, mnogi još uvijek poriču dolazak antropocena...
MW: Na Eugene Lang Collegeu sudjelovao sam na okruglom stolu pod nazivom Teorija za antropocen, zajedno s Royem Scrantonom i Stephanie Wakefield, a zatim sam krenuo osmišljavati Bingo za one koji niječu postojanje antropocena. Znate onu igru koja se igra na konferencijama kada svatko treba reći neke ključne riječi, a voditelj kaže Bingo? Svaki put kada to organiziram, dobijem istu vrstu poricanja. Na primjer: „Ah, to je stara vijest, to već znamo.” Ili: „Ne, to je tek prolazna moda.” To su očito ideološki odgovori koji dokidaju jedan drugog. Potom, netko uvijek kaže: „Malthus je bio u krivu… granice se uvijek mogu prijeći.” E pa, to je naprosto magijsko razmišljanje. Sav taj otpor u biti je emocionalne prirode, a usto, ako ste u nečemu školovani, ne želite to školovanje odbaciti. Svi žele nastaviti raditi ono što znaju raditi. Tako među humanistima uvijek čujete: „Pa, Walter Benjamin je već govorio o katastrofi, tako da tu nema ničega novog.” O čemu pričate? Ne možete samo tako filtrirati stvari, morate pročitati još toga i razmisliti o nekim novim problemima!
Postoje zanimljivi pomaci u intelektualnom i umjetničkom svijetu u smjeru prestanka poricanja. Vrijeme da se zaista počnemo prestrojavati istječe nam. Nema smisla sve vrijeme razgovarati o stvarima kao što su antropogena klimatska promjena… to bi postalo zbilja depresivno… Radi se o tome kako usvajate to znanje, i onda čak na neko vrijeme i zaboravite na njega, stvarajući istraživačke programe i iskustva učenja koja donose samopouzdanje i sposobnost za mijenjanje svijeta, a da pritom ne deprimirate cijelo vrijeme sve oko sebe. Stoga ćemo jednostavno staviti poricanje u zagrade i djelovati na drukčiji način te pustiti ljude da egzistiraju u tom stanju poricanja stvarnosti koje obilježava svakodnevno ljudsko postojanje.
No, u tom stanju poricanja, ljudi i dalje rade na stvarima koje će biti korisne u budućnosti. Ako imate malu djecu, nećete im reći istinu o tome kako će jednog dana umrijeti. Nitko to ne radi! To bi naudilo djetetu. Pitat će vas sami kad budu spremni i kad budete razgovarali o tome. A s antropocenom nije drukčije nego s djecom. Ne možete nam samo stalno govoriti negativne stvari – morate poći s tog temelja fantazije da će sve biti u redu, iako neće. Jer to je ono što omogućuje ljudima da generiraju znanje i prakse koje će ostvariti ono što ja mislim da treba ostvariti: početak izgradnje nove civilizacije.
PJ: Spomenuli ste kako su ljudi školovani da nešto rade, i onda samo to nastave raditi… Potrebne su godine i godine da biste postali akademski obrazovani, pa se ljudima, jednom kada završe sa studijem, baš i ne ide natrag!
MW: Mislim da je Niels Bohr jednom pomalo cinično izjavio: „Znanstvena teorija koja je pogrešna dokazuje se kao pogrešna tek kad svi koji su na njoj napravili karijeru budu mrtvi.” Meni je to oduvijek bilo čudno, kako ljudi u tako različitim područjima kao što su fizika elementarnih čestica i poezija rade sjajne dok su vrlo mladi. Ali to nikako ne vrijedi u humanističkim i društvenim znanostima, gdje ljudi sazrijevaju mnogo kasnije. Čini se da optimalno stanje organizma za te stvari može prilično varirati...
PJ: Kad govorimo o dobi, vrlo je zanimljivo razmotriti i aspekt roda. Nedavno ste bili na predavanju Anne Tsing o feminističkom pristupu antropocenu (Tsing, 2015). Možete li reći nešto više o tom pristupu? Koja su mu distinktivna obilježja?
MW: Neću moći baš dobro reproducirati argumentaciju Anne Tsing, s obzirom na to da sam bio na predavanju ali nisam čitao njezine knjige. Međutim, mislim da postoji cijela loza mišljenja kojoj pripada Tsing, a koja je kritična prema transhistorijskoj apstraktnoj kategoriji čovjeka i prema određenom znanstvenom znanju što ga ta kategorija ko-producira. Od te misli možete poći u dva smjera. Jedan je smjer da je odgovor poezija, pa se tako riješite i ideje znanstvenog znanja i ideje apstraktnoga univerzalnog čovjeka kao njegova subjekta. Drugi smjer je zanimljiviji, a to je smjer feminističkih studija znanosti. Ne radi se samo o odbacivanju znanstvenog dijela i samo o poeziji – radi se o odbacivanju mitske, no često i ne vrlo zadovoljavajuće a čak i ne vrlo znanstvene kategorije Čovjeka kao subjekta koji stvara znanje. Taj pristup silazi s puta prema određenoj vrsti univerzalizirajuće, apstraktne prakse transformacije (napose kolonijalnih) svjetova, kroz univerzalizirajući um koji neprestano misli da zna bolje. No taj pristup ne odbacuje znanosti kao takve, kao borbe za saznavanjem pojedinih dijelova svijeta. To mi se čini kao mnogo zanimljiviji put, osobito u primijenjenim znanostima.
Jedan od odličnih primjera koje Tsing nudi je Fordlândia, napušteni industrijski grad koji je osnovan kad je britanska vlada potpisala ugovor s Henryjem Fordom o pokretanju plantaže kaučuka. Bio je to golem i masovan neuspjeh jer su sve napravili pogrešno. Ako stabla brazilskog kaučuka rastu jedno pored drugog, uništava ih gljivica zvana snijet koja lako prelazi s jednog drva na drugo. Dok se u džungli to ne događa jer su biljke udaljene jedna od druge, pa mogu ostati na životu čak i uz određenu količinu snijeti. I tako je plantaža, mislili su, napravljena kako bi se maksimizirala proizvodnja gume – ali zapravo se maksimizirala proizvodnja snijeti! Vjerojatno je na plantaži bila gomila nadničara koji su bolje znali zašto to neće funkcionirati od ljudi koji su mislili da su stručnjaci. Dakle, mislim da bi to bio put u propast – moramo kritizirati univerzalizirajući subjekt za kojeg se pretpostavlja da zna. Slavna verzija toga povezana je s time kako je Donna Haraway interpretirala ideju Roberta Boylea o znanstveniku kao skromnom svjedoku (Haraway, 1997), gdje samo gospodin određene vrste (u izvornoj formulaciji) ima ključeve promatranja koje uopće može proizvesti znanost. Možda nam je svima bolje s empirijskim znanostima o konkretnim stvarima koje proizvode empirijski i konkretni ljudi, a ne neki univerzalni mit o osobi. Možda trebamo promisliti, umjesto da to ignoriramo ili potiskujemo, o načinu na koji društvene razlike kontaminiraju navodno univerzalno znanje. To bi u stvari možda bilo i „znanstvenije“.
PJ: Kad već govorimo o novom čovjeku i distinktivnim obilježjima novog čovjeka – kakva je vrsta obrazovanja njoj/njemu potrebna?
MW: Možda se više radi o dihotomiji novog naspram starog, ili o tome da smo pomalo već umorni od novuma, odnosno od ideje da sve treba biti novo. Jedan od načina da se nešto napravi, a koji svakako nije nov, jest da se o arhivu razmišlja drukčije i da se propituje što zapravo nasljeđujemo od arhive. Mogli bismo poželjeti i baciti pogled na priče po strani, jer bi one mogle biti malo relevantnije za određenu situaciju. To osobito vrijedi za humanističko znanje, gdje ljudi naprosto uzmu po deset velikih imena i izvode s njima beskonačne varijacije. Svake godine netko napiše novu knjigu o Walteru Benjaminu, u kojoj nema nikakvih bitno novih informacija. Ne želim kritizirati ljude koji su provode mnogo vremena posvećeni tumačenjima Waltera Benjamina, ali zašto samo njega? A to se pitanje ne postavlja. Postoje razlozi zbog kojih se Walter Benjamin uspješno obraćao 1970-ima, ali govori li on još uvijek i 2015. godini? I možda njegova teorija nije mjesto gdje bismo trebali tražiti odgovore, možda možete naći nekoga drugog.
U knjizi Molekularno crveno (2015a) izabrao sam, recimo, Bogdanova, jer se on puno više zanimao za prirodne znanosti nego mnogi njegovi suvremenici koji su bili formirani u marksizmu. A čak i u predznanstveno vrijeme, gotovo da je u nekoliko navrata pravilno uočio klimatske promjene. Nitko početkom 20. stoljeća nije posjedovao alat za razumijevanje klimatskih promjena, no Bogdanov kao da je shvatio što se događa s ugljikovim ciklusom. Eto, to je zanimljivo – imati intuitivno shvaćanje nečega prije nego što zapravo trebamo alat da se time pozabavimo. Zato je Bogdanov možda netko komu se trebamo vratiti. Moglo bi se reći da je primarno biti oprezan u vezi s novošću nečega, a možda je jedan načina za to mijenjanje odnosa prema prošlosti. Želio bih skrenuti pažnju i na sljedeća pitanja: može li se znanje malo više zasnivati na agendama? Može li se voditi agendama u svijetu, a ne vječnim konstruiranjem problema u akademskim poljima? Zatim, može li biti više kolaborativno? Možemo li izaći iz privatno-vlasničkog modela, gdje svatko ima svoje polje, a ako pišeš izvan svog polja smatra se da ometaš posjed?
Kad sam na blogu napisao post o Pasoliniju, agresivno me napao jedan prijatelj s Facebooka. Ta osoba je provela godine rada proučavajući Pasolinija… i ja to, naravno, poštujem. Da sam i sâm više proučavao Pasolinija, svakako bih pročitao tu sekundarnu literaturu, koju je napisala ta osoba i drugi. Ali ako čitate sekundarnu literaturu, nemate vremena čitati ništa drugo. Tada to postane vaš život. Zato mislim da nam prioritet više ne smije biti model ježa koji kopa istu rupu i onda je posjeduje, pri čemu ne treba posve poreći taj model i njegovu vrijednost. Ježev pristup ima golemu vrijednost, ali meni se čini da trebamo malo više pristupa vezivnog tkiva, pristupa lisice, kojim iznalazite način da skočite iz jednog polja u drugo i povežete ih sa stvarima koje se događaju u svijetu. Trebamo to činiti i na način koji je ujedno pomalo eksperimentalan, otvoren, tako da ono što predlažem nije neki pragmatizam koji kaže da ljude trebamo školovati samo da rade ono što treba uraditi. Mislim da mi ne znamo što treba uraditi i stoga trebamo školovanje koja je puno otvorenije prema potencijalno alarmantnim ili barem zanimljivim novim situacijama. Postoji citat koji se pripisuje Hunteru S. Thompsonu: „Kad stvari postanu čudne, čudaci postanu profići” (Thompson, 1985). Dakle, postavlja se pitanje: kako proizvesti čudake za čudna vremena u kojima živimo? To mi se čini kao jedan od doista zanimljivih izazova u obrazovanju današnjice.
ŠTO AKO OVO NIJE KAPITALIZAM?
PJ: Ljudi, moglo bi se kazati, stupaju u egzistenciju tek u odnosu spram svoga rada. U umreženom društvu tradicionalni rad se značajno transformirao. Koje su glavne značajke digitalnog rada? Kako se on razlikuje od svojih pred-digitalnih pandana?
MW: Te su stvari malko suptilnije nego što ih se obično razumije. Prvo bismo trebali razumjeti kako se ono što bismo ranije smatrali tvorničkim radom također preoblikovalo informacijama, i kako se takav rad može kontrolirati na mnogo apstraktnijoj razini i uz mnogo bolju oštrinu slike nego ikad prije. Simbol toga bili bi oni izvještaji o neaktivnosti Amazonovih radnika u skladištima: ako radite u skladištu i prestanete raditi na četrdeset sekundi, sustav to zna (Peer-to-peer Foundation, 2015). Takav tradicionalno maleni manevarski prostor što ga je podrazumijevao tvornički rad, čak i u najgoroj varijanti, da pronađete mjesto gdje vas se ne promatra i prestanete raditi na minutu, čak i ta mala margina je oduzeta.
Drugo, činjenica je da na globalnoj razini tvornički rad nije uopće nestao. Na neki način moglo bi se reći da je zlatno doba fordizma tek počelo! Rad nije postao nematerijalan. Imamo na milijune tvorničkih radnika u Kini koji izrađuju cipele i kompjutere i što sve ne… Rad je materijalniji nego što je ikad bio! Više se temelji na izvlačenju više vrsta egzotičnih elemenata, s više tvorničkog procesuiranja, uz korištenje sve više energije – i mi se nalazimo usred toga. Mi uopće ne živimo u postindustrijskom, nematerijalnom svijetu. Ono što sebi predstavljamo kao tradicionalne oblike rada postalo je informacionalizirano na štetu radnika. Ako ljudi u tvornici štrajkaju, recimo u Kini – a živimo i u veliko doba radničkih nemira – njihova borba ne tumači se kao tradicionalni radnički pokret jer nam taj jezik više nije na raspolaganju. Kao što su ti radnici shvatili, tvornički rad je ne-zabavan rad koji radite da biste preživjeli, i nema povratka na farme. Dakle, ima puno radničkog aktivizma, samo ne kroz službene sindikate ili kroz stari jezik radničkog pokreta.
Treće, imamo i fenomen druge vrste koji je kudikamo prisutniji u najrazvijenijem svijetu, gdje ljudi specifično rade na produkciji novih informacija. (Najrazvijeniji svijet nije isto što i Zapad – njegovi džepovi postoje diljem svijeta.) I je li to uopće rad? U određenom smislu ne možete ga baš industrijalizirati. Zbiljski nove ideje ne stižu na vrijeme. A zanimljivo je da neki od modela koji organiziraju takav rad dolaze iz velike znanosti. Nije slučajno da velike kompanije kao što su Google i Apple razmišljaju o onome što grade kao o kampusu. Oni ih podižu kao zaista vrhunske istraživačke laboratorije. U to međutim spada mogućnost da odvojite inovativni dio rada od rutinskog. Potom, mnogo potpornog rada može se pretvoriti u rutinu. Klasična slika nekoga tko u biološkom laboratoriju uzima jednu pipetu za drugom… to je kao tvornički rad. Radite to da biste zaradili svoj doktorat, onda dobijete svoj doktorat, a onda radite to i to da biste dobili stipendiju. I tako dalje. U jednom trenutku, u pokušaju da pronađem drugo ime za takav rad, jer ne možete ga baš voditi pod rad, prozvao sam te ljude hakerskom klasom. Hakerska klasa ne odgovara istim prijetnjama i obećanjima kao radnička klasa te radi u svoje vlastito vrijeme.
Dakle: pod jedan, informacionalizirani rad, ali: pod dva, neizmjerna ekspanzija globalnog rada; pod tri, uspon hakerske klase u najrazvijenijim zemljama, koje stvaraju nove forme, ali ne ispunjavaju forme sadržajem kao što to čini rad. Tu je i četvrto, a ono je globalna stvar: kako sve koristimo informacije da bismo izvukli vrijednost iz ne-rada (non-labour). I to je nešto što je stvarno dosta novo. Pa tako, ako hodate New Yorkom sa svojim mobitelom, generirate podatke. Niste zapravo na poslu, i svakako vam ne plaćaju za to. Donekle, znači, imamo novu vrstu političke ekonomije, u kojoj se radi o nejednakoj razmjeni informacija. Ona se temelji na tome kako izvući informacije iz rada, onoga što nije rad, a i iz hakerske klase, koja proizvodi oblike u kojima će informacije biti ekstrahirane. Vektorska klasa izvlači višak informacija iz svoje kontrole informacijskog vektora. Ona izvlači informacije gdje god vi radili, ne-radili, hakirali. Čak pokušava i provoditi moć nad kapitalističkom klasom putem nadzora informacija, relegirajući kapital da profitira od pukog izrađivanja stvari.
 |
| Izvor: klik |
PJ: U očima većine ljudi digitalni rad je neodvojiv od kapitalizma – koji je zauzvrat dijalektički povezan s metaboličkim rascjepima u svim područjima našeg postojanja. Oslobađanje ugljika i njegove posljedice na klimu našeg planeta samo su njegove najočitije manifestacije… Međutim, već prije stotinjak godina Bogdanov je ponudio način na koji možemo sagledavati znanost i rad zajedno a da ih ne svodimo na razmjensku vrijednost. U knjizi Molekularno crveno (Wark, 2015a) primijenili ste Bogdanovljeve pouke na doba antropocena. Kako da zamislimo digitalni rad koji ne perpetuira logiku kapitalizma i s njom povezane metaboličke rascjepe?
MW: Metaboličke rascjepe shvaćam ponešto drukčije od Johna Bellamyja Fostera (1999) i drugih koji su s pravom izvukli tu temu iz Marxa (1981) [1894]. Ponekad se metabolički rascjep tumači kao da je društvo izvan ravnoteže s prirodom. No ja ne volim praviti tu distinkciju unaprijed, pa o metaboličkom rascjepu možete zapravo razmišljati kao o geofizici, gdje imate neke metaboličke procese koji se šire na dotad neviđen način i prolaze cijelim planetom. Očito, ključni proces ovdje je ugljik. Ako uzmete ugljik kojem su trebala tisućljeća da uđe u zemlju i onda ga šibnete u zrak u roku od par desetljeća, to je metabolički rascjep – i možete slobodno očekivati da će se početi događati nezgodne stvari.
No ugljik je samo jedan metabolički rascjep, a možda ćemo nabasati i na razna druga ograničenja. Ne znam je li vrhunac proizvodnje fosfora stvaran ili nije, ali ljudi počinju raspravljati o tome. Moderna industrijska poljoprivreda oslanja se na fosforne spojeve. Jesmo li dakle ostali bez dostupnog fosfora? Ne znam odgovor, ali ljudi o tome debatiraju. Ako pogledate periodni sustav elemenata, imamo svakojake elemente, od kojih neke trebamo u određenim spojevima, a oni postaju sve rjeđi ili ih se veoma teško ekstrahira. Nisu to samo ugljikovodici. Dakle, u toj bismo fazi možda trebali nanovo promisliti o svemu tome. Metabolički rascjep je neobičan i vrlo slojevit fenomen – jednom kad smo došli do sedam milijardi ljudi i još tko zna koliko, onda smo zaista prenapregnuli infrastrukturu koja sve to drži na okupu.
PJ: Što bi dakle bio digitalni rad u tom kontekstu?
MW: Moramo razumjeti da digitalni rad nije nematerijalan, da je itekako impliciran u procesima izvlačenja, proizvodnje i korištenja energije. Podatkovni centri vjerojatno proizvode mjerljive doprinose globalnom zatopljenju već i sami, zbog količine energije koju koriste i količine zagrijavanja koju proizvode. Već i energetski troškovi samog upravljanja informacijskom infrastrukturom nisu zanemarivi. To je implicirano i u elektronskom otpadu – ne možete zapravo ništa napraviti s elektronskim uređajima nakon što ih proizvedete jer nisu napravljeni tako da se mogu rastaviti na bilo kakav koristan način. Ti uređaji sadrže svakojake elemente; oni u osnovi rade na periodni sustav elemenata. To je itekako drukčije od kapitalizma 19. stoljeća, kad su ljudi tek počeli razumjeti ponešto od osnovne kemije. Danas koristimo periodni sustav na silno složene načine i proizvodimo spojeve koji ne postoje drugdje u Sunčevom sustavu niti će ih se ikad moći proizvesti bilo kakvim drugim postupcima. Što ćemo s tim stvarima?
Digitalni rad nije odvojen od svega toga. On je itekako impliciran u metaboličkom rascjepu, ali ujedno može generirati načine kognitivnog mapiranja koji bi mogli objasniti kako on funkcionira. Danas imamo podatke, kritičku pozornost spram tih podataka, modeliranje, slike, oblike vizualizacije, načine kazivanja priče koji mogu objasniti kako se te stvari zbrajaju i u kojim bi trenucima mogli postati zamjenjive, a u kojima ne. Dakle, postoji određen način na koji možete povezati skup vještina hakerske klase s njihovim osjećajem vlastite vrijednosti, i njihovu konkretnu vrijednost s drugim činiteljima koji uviđaju u čemu je problem i što s njime treba napraviti. To mi se čini kao projekt 21. stoljeća s kojim treba nastaviti.
PJ: Kritičari često zaboravljaju da je kapitalizam doista velik problem našeg društva, ali nije jedini. Kao što ste rekli u uvodnom obraćanju na #FOMO-u, „kad bi se kapitalizam sutra ukinuo, problem metaboličkog rascjepa ne bi time bio čarobno riješen ”. Zbog toga trebamo teoriju za antropocen – doba u kojem se „o društvenom životu više ne može razmišljati kao o autonomnoj sferi odvojenoj od njezine baze i materijalnih uvjeta postojanja” (Wark, 2015d). Možete li ukazati na neke smjernice prema analiziranju problema antropocena s onu stranu kapitalizma?
MW: Najprije bismo trebali napraviti jedan misaoni eksperiment: što ako ovo nije kapitalizam, nego nešto gore? I kako to opisati? To je pedagoški izazov. Hajdemo na trenutak obustaviti vjeru da je kapitalizam vječna i nepromjenjiva esencija kako sâm misli da jest. Što ako već imamo novi, i još gori, način proizvodnje koji funkcionira kao parazit povrh njega? Ne marim mogu li ikoga uvjeriti u ovo ili ne mogu. To je više kao znanstvenofantastična priča. Mogu li ljudi dovoljno dugo obustaviti nevjericu da promisle o svijetu na taj način? To je izazov. Kapitalizam je sustav drugog reda zasnovan na nejednakoj razmjeni s primarnom proizvodnjom. Što ako se sustav drugog reda, kapitalizam, zauzvrat temelji na nejednakoj razmjeni informacija, a ne energije ili materijalnih dobara? S tog gledišta, na neki način čak je i kapitalistička klasa danas razmjerno podređena klasa, u smislu da danas možete voditi i globalnu kompaniju koja pripada skupini Fortune 500 a ne proizvesti baš ništa. Možete cijelu proizvodnju prebaciti na zavisne kapitalističke proizvođače. Apple ne izrađuje računala ili mobitele – i ne mora.
Postoji li dakle nešto gore od kapitalizma, možda povrh kapitalizma, što kontrolira čak i kapitalizam, gdje se nejednaka razmjena informacija temelji na cjelokupnoj globalnoj informacijskoj infrastrukturi? Možda je to ono s čime imamo posla. Možda doista jest gore od kapitalizma. To nije ta tehno-utopijska priča, ali isto tako nije ni priča u stilu „trebamo samo negirati kapitalizam i onda ćemo sve svoje probleme lako riješiti”. To očito nije istina. Kako proizvoditi za potrebe sedam milijardi ljudi? Pa da promotrimo stvari i na mikro-razini i eksperimentalno: što su oblici života? I na apstraktnoj razini: kako planet funkcionira u ovom trenutku, kad je sve sadržano u svemu drugome? Činjenica da se te razine ne spajaju u sredini moment je koji nas može nečemu podučiti. Svi bismo voljeli znati: što je rješenje? Ne znam. Nitko ne zna! Nitko nema nikakvog pojma! Ako pogledamo neke od tih lokalnih eksperimenata održivog uzgoja i potom pogledamo taj globalni metabolički rascjep – to se ne poklapa. To je moment koji bi nas mogao podučiti. Ljudi žele odgovore, a ne pitanja – a cijeli smisao pedagogije je pronalaženje pravih pitanja.
PJ: Po svoj prilici, učitelji bi trebali biti predvodnici društvene promjene. Međutim, današnji rad u školama i na sveučilištima još je uvijek usko isprepleten s logikom kapitalizma. Kako hakirati aktualni obrazovni sustav da bismo posegnuli onkraj kapitalizma? Bismo li se trebali riješiti tradicionalnih škola i deinstitucionalizirati obrazovanje, kao što je predlagao Ivan Illich (1971, 1973) i pokret raz-školovanja (Jandrić, 2014, 2015b) ili bismo trebali izgraditi alternativne institucije? Ako je tako, kakve bismo institucije trebali izgraditi?
MW: Mislim da to pitanje ovisi o taktici lokalne situacije. U ovom trenutku u Sjedinjenim Državama djeluju snage koalicije koje doista žele potpuno ukinuti javno školstvo. Dijelom vjerski fundamentalisti, dijelom ambiciozna srednja klasa, dijelom komponenta vektorske klase koja želi ograditi i „privatizirati“ cijelo obrazovanje kao biznis informacijskih usluga – i domoći se državnih prihoda od toga. Čini mi se da u toj situaciji morate braniti javni sustav na svim razinama, barem u načelu. Ali u praksi državne su škole na nekim mjestima u Americi samo disciplinske i nadzorne ustanove. One su u principu neka vrsta pred-zatvora. Djeca odlaze u privremeni zatvor do svoje otprilike šesnaeste godine, a onda idu u pravi zatvor. To je u suštini ono što smo stvorili.
PJ: Henry Giroux i cjevovod od-škole-do-zatvora (2011a)…
MW: Da, to je stvarnost. I to zastrašujuća, jer proizvodimo čitavu jednu populaciju koja ima samo kriminalne vještine i opcije. To je upravo ono za što ih ovaj sustav obučava! Njima nije pružena mogućnost da nauče svirati violinu ili da vježbaju trigonometriju ili barem osnovne uredske vještine – te stvari nisu ni bile ponuđene. Tu su potom i debate srednjeg staleža poput: bismo li trebali poslati svoju djecu u magnetsku školu, ili u onu gdje se provodi hipijevska pedagogija, ili u novu ugovornu odnosno licenciranu školu? Siromašni nemaju sve te opcije! Netko ih mora moći fizički odvesti tamo. Ako odete u kafić iz jednog lanca ovdje u New Yorku, kavu će vam kuhati Afroamerikanke. U vrlo kratkom roku informirali su ih koja im je smjena, a nadzor nad njihovim radom i načinom na koji ga obavljaju tolik je da jednostavno nemaju izbora kad je školovanje posrijedi! Moraju uzeti što god im omogućuje da se prehrane. To je strašno traćenje ljudskog potencijala.
Zato sam pomalo umoran od retorike u stilu: „Hajdemo uništiti škole i ponovo osmisliti škole!” Za koga? U javnim raspravama u Sjedinjenim Državama uopće ne čujete ideju da bi školovanje trebalo biti dostupno svima. A za mene je to doista ključni problem. Jednostavno otpuštamo silno mnogo ljudskog potencijala – nemojmo ga zvati ljudskim „kapitalom“. Oni su višak! Gospodarstvo koje ne zna kako iskoristiti kapacitete svojih ljudi očito je disfunkcionalna. U nekom drugom kontekstu možete eksperimentirati s pedagogijom – i to je sjajno! Ali nešto valja reći i o svim tim navodno zastarjelim vrijednostima našega javnog sustava koji proizvodi prilično standardizirano obrazovno iskustvo, gdje sva djeca uče uvelike slične stvari, gdje sva djeca uče pravu znanost, matematiku i tako dalje, i uči ih se da čitaju i razmišljaju svojom glavom.
U obrazovanju, na neki način čak i uključenost u rad zajednice može biti mač sa dvije oštrice. Pa kad zajednica govori: „Gledajte, mi govorimo različite jezike, imamo drukčiju povijest, zašto ona nije u nastavnom programu?” – mislim da biste to mišljenje trebali poslušati. Ali kad zajednica kaže: “Mi ne vjerujemo u fiziku i znanost!” onda morate reći: „Hej, čekajte malo, mogli bismo podučavati neke jako važne stvari o tome što se dogodi kad se fizika primijeni na svijet, ali prilično sam siguran da se Zemlja vrti oko Sunca. Tu nema spora.” Dakle, mislim da se uvijek radi o taktičnosti u pristupu takvim stvarima.
GAMERSKA ZNANOST
PJ: Kad govorimo o nastavi, morali razmotriti i istraživanja, pa i šire, strukturu ljudskog znanja. U televizijskom intervjuu iz 2011. godine posvećenom naslijeđu Marshalla McLuhana rekli ste:
Mislim da sveučilišta s vremena na vrijeme trebaju karizmatične autsajdere, da malo protresu stvari i pokažu kako ih se može raditi drukčije. Mislim da je to jedna od funkcija u akumuliranju znanja. Ali to nije uobičajena rutina: osoblje koje dio po dio gradi doprinos našem razumijevanju jedne stvari povezane s drugom… Postoji određena neosobnost u znanosti. Ali svako malo potrebna joj je ta druga figura. (Wark, 2011b)
Ovaj citat iznimno podsjeća na Thomasa Kuhna i njegove znanstvene revolucije (Kuhn, 1962) – što ne čudi s obzirom na to da su Thomas Kuhn (1922. – 1996.) i Marshall McLuhan (1911. – 1980.) bili suvremenici. Međutim, proteklo je mnogo vremena otkako su Kuhn i McLuhan razvili svoje teorije. Kakva je uloga sveučilišta u stvaranju znanja u doba digitalnih kultura?
MW: Mislim da Kuhnov pogled na to kako su se dogodile znanstvene revolucije još uvijek donekle drži vodu. Mogli bismo se malo pomaknuti s te točke, jer Kuhn u cijelosti razmišlja s gledišta revolucionirajuće teorije, a ja mislim da je danas ključno razmišljati o raznolikosti onoga što sveučilišta trebaju raditi. U tom kontekstu mislim da je rad Petera Galisona vrijedan pažnje. On ukazuje na odjelitu i povezanu evoluciju znanstvenih teorija, eksperimenta i instrumentacije. Proboj se može dogoditi na svakoj od tih razina i one se ne mijenjaju sve po istom rasporedu. Često je održiva teorija ona koju zapravo možete testirati u određenom trenutku u vremenu. Kuhn (1962) je izostavio te druge temporalnosti, dok po Galisonovu (1997) mišljenju jedno nikad ne određuje drugo. Postoje ta čudna (ne-)preklapanja povijesti znanstvenog pristupa testiranju stvari, toga tko uopće gradi taj aparat i temporalnosti ljudi koji razmatraju što bi bilo zanimljivo testirati. Fizika čestica došla je do točke kad se teorija razvija već desetljećima, i ljudi su izgradili čitave karijere zasnovane na netestiranim teorijama – naprosto stoga što još nismo smislili aparat tih razmjera, ili barem tog tipa, koji bi mogao proračunati te testove.
Jedan način pristupa tomu bio bi ne privilegirati nijedan aspekt onoga što sveučilište radi, kao niti bilo koji tip koordinacije koja bi se mogla odvijati. Zaista se ima štošta reći o tim skromnim i nezainteresiranim znanstvenicima koji za svoju generaciju predstavljaju sve što trebate znati o X. Imaju svoje male svjetove sitnih ljubomora, suparništava i koječega drugog, ali oni su učenjaci korisne vrste. Ne misle da su Kant, mogu vam samo reći što je Kant radio i zašto je to važno. I poznaju sve druge ljude koji rade istu stvar. To je to! To je sve što oni rade. Ali ako želite napraviti nešto originalno što otuda kreće, trebate tu osobu. A oni obično nisu toliko uzbudljivi. Njihovi radovi nisu toliko zamamni. I netko drugi će imati njihov posao, radeći istu stvar kad njih više ne bude. Ali nama treba sve to! To je često dio te birokratske strane sveučilišta, ali mislim da je doista nužno da ljudi naprosto ponavljaju te stvari.
PJ: Kao na primjer knjižničari…
MW: Da! Trebamo knjižničare! Oni znaju gdje se stvari nalaze, mogu vam ih pronaći, pa kada nešto trebate – odete i pitate knjižničara. I oni često znaju čak i što biste ubuduće mogli željeti. To je fascinantno kod knjižničara – oni znaju što želite i prije nego što vi znate da to želite! Mislim da razni djelići aparata znanja uključuju velik raspon tipova ličnosti i koordinacije znanja, i da ni u kojem slučaju ne možete izgraditi odsjek samo oko jednog tipa, a kamoli sveučilište. Trebat će vam karizmatična samoizumljena figura koja često nije suviše velikodušna kada treba priznati odakle je dobila svoje znanje – jer često to i ne zna. Jednostavno se nada da ga je izmislila! Ali ona samo apsorbira i impersonalizira to znanje… Moram priznati krivnju, i sam funkcioniram na taj način. U proizvodnji znanja, međutim, ovisite o svim tim ljudima koji tvore svoje područje, koji ga drže u funkciji, i ovisite o raznim drugim vrstama rada. Zato bismo zapravo trebali misliti o znanju kao o golemoj suradnji, a do sasvim nedavno i kao o vrsti proizvodnje ne-robe koja je funkcionirala doista dobro. Ako je u posljednjih nekoliko stoljeća išta funkcioniralo dobro, onda su to bila sveučilišta. Stoga me silno brine što ga ljudi žele uništiti.
PJ: Kakav je učinak digitalnih tehnologija na naše razumijevanje ljudskog znanja? Možemo li govoriti o zasebnim digitalnim epistemologijama? Ako da, kako se one razlikuju od svojih analognih pandana?
MW: Mislim da se zapravo tek počinjemo hvatati u koštac s tim pitanjem, i iskreno, nemam dobre odgovore na to i ne znam tko ih ima. Neke stvari naprosto se čine relativno bez presedana, u smislu da je ono što danas možete napraviti uz pomoć velikih skupova podataka doista prilično novo. U Molekularno crvenom (Wark, 2015a) pristupio sam tomu kroz prizmu klimatologije, pri čemu je velik dio njezine moderne povijesti povezan s razumijevanjem fundamentalne varijabilnosti na osnovi koje se barata podacima. Čak i u idealnim okolnostima, podaci iz vremenske prognoze upitni su jednostavno zato što se svijet mijenja – ne možete imati meteorološke stanice na jednom te istom mjestu tokom cijelog stoljeća jer to mjesto ne ostaje za čitavog stoljeća. Klimatologija je znanost velikih podataka koja zorno pokazuje koliko je znanost velikih podataka zamršena – i zašto su neke tvrdnje u vezi s velikim podacima prilično upitne, pogotovo kad, za razliku od klimatskog modeliranja, nemate dobru jednadžbu pomoću koje možete testirati pouzdanost podataka.
Klimatologija je također vrlo zanimljiva kao grana znanja koja se zasniva na zaista golemim skupovima podataka koje proizvode globalna infrastruktura i globalna znanstvena suradnja, i to za Hladnog rata, u teškim i ujedno obećavajućim okolnostima. Tokom Hladnog rata i Istok i Zapad željeli su ostaviti dojam kao da surađuju na znanosti. Ta se pak suradnja odlično uklopila u postkolonijalni moment jer su obje strane željele izgledati kao prijatelji svijeta u razvoju. Dajte nam vaše vremenske podatke, a mi ćemo podijeliti svoje rezultate s vama! Klimatologija se dakle gradi na informacijskim tehnologijama, na globalnim infrastrukturama, na velikim skupovima podataka, ali i na suptilnoj geopolitici – ako razmislite o svim tim elementima, to je model toga kako će velik dio proizvodnje znanja u budućnosti izgledati.
No, često smo u zaostatku kad je posrijedi postavljanje teških pitanja o skupovima podataka, i po meni je taj dio prilično zabrinjavajući. Na primjer, kad je velik skup podataka vlasnički i ne može se dijeliti, tada rezultate istraživanja tumačite na temelju podataka koje nitko ne može provjeriti. Vidio sam doista odličan primjer zasnovan na golemom skupu podataka o mobilnim pozivima, u kojem se radilo o tome koja je druga najčešća osoba koju ljudi zovu. Najčešća osoba koju većina ljudi zove vjerojatno je njihov životni partner. Stoga je istraživačko pitanje glasilo: tko je druga najčešća osoba? Prijatelj? Studija je zasnovana na određenim pretpostavkama, koje su upitne, ali dobiva dobre rezultate u pogledu rodnih razlika i promjena kroz vrijeme. Međutim, taj rezultat nikako ne možete verificirati! Studija je zasnovana na određenom vlasničkom skupu podataka, i njezin autor ne smije vam reći čak ni iz koje su zemlje ti podaci! A ja mislim da je važno reći da ta studija vjerojatno nije znanost. Ako podaci nisu javni, to zapravo nije znanost – onda radite nešto drugo i ne možete si prisvajati glamur tog imena.
Postoje, dakle, značajna pitanja koja treba postavljati o podacima. Istovremeno, jako važan proboj u klimatologiji jest taj da su i druge grane znanosti o Zemlji počele kvantificirati složene procese. Oblici znanja koje imamo kao rezultat temelje se na simulacijama. To je simulacijska znanost. Čak i objašnjavati zašto je to znanost, ljudima koji nisu obrazovani u modeliranju i simulacijama, veoma je teško. No to jest znanost i – unutar određenih granica – ona donosi značajne rezultate. Stoga ispada da je Baudrillard (1995) bio pomalo u krivu u vezi sa simulacijama – ako postupate kako valja, one su zapravo među najpouzdanijim formama znanja koje možete producirati! Ali u neku je ruku bio i u pravu. Simulacija je stvarnija od realnosti. No u epistemološkom ste smislu stvorili simulaciju stvari koja se temelji na određenim pojednostavljenim pretpostavkama koje mogu ili ne moraju biti dovoljno robusne da bi vam dočarale što se događa. U klimatologiji postoji dobar test za simulaciju: može li ona „predvidjeti“ kakva je bila klima u prošlosti? No u dobrom dijelu znanja koje se temelji na simulaciji ne postoji način provjere.
PJ: A kako se to odražava na društvene i humanističke znanosti?
MW: Istovremeno je ohrabrujuće i alarmantno da se danas uz posao koji se radi u tom području u društvenim, pa čak i u humanističkim znanostima, veže određen prestiž. Svjedočimo golemom rastu u digitalnim humanističkim znanostima, što mi se čini doista zanimljivim. No koliko znam, to područje još nije proizvelo doista protuintuitivne rezultate koji bi bili i uvjerljivi. Velik dio digitalne humanistike već potvrđuje stvari koje znamo uz pomoć drugih metoda – to je zanimljivo, ali ne naročito zanimljivo. Kad bi vam netko rekao nešto što apsolutno nikad ne biste naslutili, o povijesti romana (a te stvari postoje!), na temelju skupa podataka o 30 tisuća devetnaestostoljetnih romana – taj rezultat bio bi zanimljiv. Ali takav još nije iskrsnuo.
To vas zapravo postavlja u sustave koji su vrlo podesni za igranje. Ponekad je digitalna humanistika gotovo poput kompjuterske igre – uvijek postoji način na koji možete osnažiti karijeru ako igrate na pravi način, čak i ako ne proizvodite nikakve zanimljive rezultate. Često mi govore koliko su znanstvenici važni zbog visine novčanih potpora koje su prikupili, a ne zbog rezultata koje su dobili. Radite ono što vam donosi bodove, umjesto onoga što bi vam osiguralo doista protuintuitivan robusni rezultat. Pa ipak, budući da nitko u ovom trenutku nema bolju ideju o tome kako da koordinira znanje na ljestvici, gejmifikacija aparata znanja je nešto što ne bismo trebali posve odbaciti. To je također i problem razmjera – vjerojatno već imamo milijune znanstvenih radnika, koji stvaraju Bog zna koliko podataka i koliko znanstvenih radova. Da bismo sve to obuhvatili, morali bismo imati onaj alat drugog reda unutar mehaničkog sustava o kojemu je tako šarmantno govorio Vannevar Bush (Bush, 1945).
Uslijed toga se vjerojatno značajno odmičemo od tog trenutka kad pojedinci mogu napraviti bilo što značajno. U svakom ste području dio nekog aparata. Međutim, ako o tome razmišljamo dijalektički, onda se trebamo pitati koja je uloga onih koji se umiju individualizirati unutar tog sistema, a zatim se prikazati kao jedinstveni koordinatori odnosno specifikatori onoga što znanje jest? To gotovo da je oblik umjetnosti. Ne želim umanjivati vrijednost onoga zbog čega je Stephen Hawking poznat u svom području – ali on je i umjetnik. On je performer. On zna izvoditi ulogu koja koordinira mnoštvo područja interesa oko kozmologije. Stoga izgleda da u svijetu koji je sve impersonalniji u proizvodnji znanja zapravo veću ulogu dobiva nešto osobno, umjetnost singulariziranja cijelog područja u osobnoj viziji.
PJ: Prije nekoliko godina vodili ste veoma zanimljiv intervju s Kimom Stanleyem Robinsonom (Wark & Robinson, 2013). Zajedno s Williamom Gibsonom, Ursulom LeGuin, Isaacom Asimovim i mnogim drugima, Robinson kao da uspijeva dobro zahvatiti duh svog vremena, a i iznijeti neke svježe uvide. U njegovu slučaju, umjesto sveprisutnih distopija, on nudi junake-znanstvenike i razne ljevičarske utopije. Kakav je odnos između znanstvene fantastike i znanosti? Kako znanstvena fantastika obogaćuje naše razumijevanje svijeta i koja su njezina ograničenja?
MW: Jedna od stvari koje su nam potrebne pored znanosti, općenito govoreći, jest umjetnost. A Stan je popularan romanopisac, no takav da mu tu popularnost donose tisuće ljudi s određenom tehničkom ili znanstvenom naobrazbom. Mislim da je znanstvena fantastika važan žanr, ali ne i jedini žanr koji nam omogućuje određen razgovor među ljudima čiji je rad inače prilično usko specijaliziran i uglavljen u svjetonazorima i metaforama koje proizlaze iz te specijalizacije. Opće je mjesto da se u znanstvenoj fantastici ne radi o budućnosti, nego o alternativnim mogućim sadašnjostima. Znanstvena fantastika je jedna od stvari koje vam omogućuju da razmišljate o odnosima među različitim vrstama znanja…. U znanstvenoj se fantastici ne radi uvijek o znanosti, neka djela zapravo ignoriraju znanost, ali obično govori o geopolitičkoj realnosti. Postoji knjiga Grad i grad (The City & the City, Mieville, 2009), koja među ostalim govori o Izraelu, o Balkanskim ratovima, o životu tik pored nekog koga „nema“.
No, Stan… on je studirao s Fredericom Jamesonom, američkim marksistom i kulturnim kritičarom i s Garyjem Snyderom, koji nalikuje budističkom pjesniku u planinama; a imao je i značajne susrete sa znanostima. Tako je on pokušao povezati te tri stvari. Po meni je razmjerno jedinstven taj pokušaj da se tri veoma različita svijeta, odreda vrlo kalifornijska, supostave u dijagram. To je još jedna odlika Stanova rada: prožet je tom poslijeratnom ambicijom da Kalifornija postane kulturno središte. Jameson je radio u San Diegu; Kalifornija je jedno od najvažnijih središta znanosti 20. stoljeća; ali Kalifornija je također i kontrakultura. A Stan pokušava sklopiti te dijelove u cjelinu – umjesto da ih postavi u sukob, on razvija formu kao dijalog. To bi bio samo jedan primjer.
Postoji brazilski znanstvenofantastični pokret koji se zove solar punk i koji to još više decentrira, što je zanimljivo. Potom je tu afro-futurizam. U ideološkom smislu Afrika i afrički jezici predstavljaju prošlost – tako da mi se to što znači promišljati budućnosti kroz afričku prizmu čini kao zaista zanimljiv kulturni prostor. Kako bismo objedinili predodžbe, priče ili osjećaje koji još ne postoje u glavnim tokovima, treba vam i ono popularno i ono marginalno. Eve S. Mosher je umjetnica koja je upotrijebila marker za označavanje nogometnih polja kako bi označila razinu vode u Brooklynu kakva će biti za pedeset godina (Hanscom, 2011). To očito nije egzaktna znanost – ali znamo da će razina vode biti visoka, zar ne? I dojmljivo je vidjeti kako bi mjesta kojima prolazimo svaki dan mogla prestati postojati još za života moje djece. Katkad i posve „marginalne“ forme umjetnosti imaju vrlo specifičnu namjenu.
Mislim da filmovi kao što su Marsovac (Scott, 2015) ili Gravitacija (Cuaron, 2013) zapravo govore o nesvjesnom antropocena. U njima je riječ o tome koliko je društveno udaljeno od prirodnog, oni pokazuju tu razdvojenost i govore o načinima promišljanja o tome kakva bi njihova povezanost trebala biti. Dakle, mislim da nesvjesno popularne kulture zapravo procesuira sve to. Ono je živo i zdravo.
PJ: Proveli smo mnogo vremena u razgovoru o odnosima prirodnih te društvenih i humanističkih znanosti, ali nismo se zapravo dotakli umjetnosti…
MW: Gravitaciju (2013) su snimili veliki filmski umjetnici, a cijela društvena egzistencija njenih protagonista je krhka svemirska stanica koja će udariti o Zemlju. To je slika koja vam pomaže da procesuirate osjećaj antropocena a da se pritom ne suočite izravno s problemom. To je ono što mi se čini zanimljivim. Imamo i nešto lošiju verziju u Marsovcu (2015), u kojem će planet vrlo uskoro postati nemoguć za život, a protagonist filma je biolog, pa da vidimo što možemo učiniti. No to je individualistička borba, koja izostavlja dimenziju suradnje i precjenjuje koliko bi laka čak i ta imaginarna situacija bila. Uvijek je dobro i loše gledati na te stvari kroz popularnu prizmu. Kinematografija to zna. Hollywood je naše popularno nesvjesno, a sada je ono naskroz u antropocenu. Umjetnost još uvijek ima ulogu u radu na popularnom nesvjesnom, to je njezina uloga, u hakiranju novih oblika za njegovo izražavanje.
OD SAMOOBMANE DO KRITIČKOG DJELOVANJA
PJ: Za nekoliko dana, ovdje u New School, sudjelovat ćemo na konferenciji Platformski kooperativizam. U uvodnom tekstu za konferenciju Trebor Scholz piše:
Od svih čudesa koje nam Internet donosi, u njemu dominira ekonomija monopola, izvlačenja i nadzora. Obični korisnici zadržavaju veoma malo kontrole nad svojim osobnim podacima, a digitalno radno mjesto polako se uvlači u svaki kutak radničkog života. Online platforme često iskorištavaju i pogoršavaju postojeće nejednakosti u društvu, čak i kad obećavaju da će biti veliki izjednačitelji. (Scholz, 2015)
Nasuprot opisanoj platformi kapitalizma, Scholz predlaže alternativu u vidu platformskoga kooperativizma – a konferencija se predstavlja kao „zabava povodom ‘izlaska iz ormara’ za kooperativni Internet” (Scholz, 2015). Može li platformski kooperativizam zaista „vratiti moć u ruke radnika” (Milland, 2015)? Koje su njegove glavne jake strane i ograničenja?
MW: Pa, nadam se! Internet koji sam prvi put otkrio u 1980-ima bio je namjenski izgrađen za potrebe znanosti. A unutar znanosti susretali biste kolege istraživače koji su koristili Internet. Morali ste znati kako se kontrolira ljuska operacijskog sustava UNIX-a, morali ste sami naučiti koristiti emacs, morali ste sami naučiti kako koristiti sustav slanja i primanja pošte programom pine, i onda kako koristiti ftp da biste otvorili datoteke koje vam šalju drugi ljudi. A čak i kad je Internet postao Web, i tada je bio izričito namijenjen tzv. znanstvenom znanju. World Wide Web izumljen je na CERN-u, zar ne? I napravljen je kako bi pripomogao radu na problemu znanja. Tim Berners-Lee nedavno je rekao: „Zaboravite na trenutak fiziku, postoji problem znanja, pa hajde da napravim tu stvar koja će nam pomoći da shvatimo kako ga organizirati.”
No kad smo došli do Weba 2.0, Internet više nije bio orijentiran na znanje – postao je nešto drugo. Web 2.0 gradi sloj povrh znanstvenog znanja – onaj nadzorni, koji izvlači vrijednost i izvlači informacije. A taj se probio kroz Web u stvarima kao što je tzv. kolačić. Trampa je sljedeća: Internet će izgledati kao da je podešen po vašim osobnim postavkama, potrebama i navikama, a vi ćete ustupiti svoje podatke. To je dakle početak nejednake razmjene informacija. U ranim verzijama Interneta kojim sam se prvotno naučio služiti, nejednaka razmjena informacija nije bila čak ni tehnički moguća. Ljudi bi tolerirali da ste tu negdje, ali ako niste pridonosili nečim korisnim, ignorirali bi vas. Pa ste morali naći načine da nekako ostanete u kolektivnom prostoru. No toga više nema. Po meni, platformski kooperativizam bio bi povratak stvarima koje su izgubljene – „srebrnom vijeku“ društvenih medija.
Mislim da je to ono što pokreće ljude poput Richarda Stallmana. On je iskusio utopiju suradničke proizvodnje znanja u ranim danima računalstva. A danas je to sve ugašeno. Zato se on drži suradničke proizvodnje znanja kao vrijednosti izgubljenog zanata. On je poput obrtnika u osvit industrijske ere koji govori: „Gubimo sve što je dobro u načinu na koji se ovo koristilo!” On je naš William Morris. No mnogi današnji korisnici Interneta nemaju to iskustvo jer su doživjeli samo ova zaključana vlasnička okruženja, koja ih ne zadovoljavaju i sve više kontroliraju njihov rad. Postoje li dakle načini da izgradimo drukčije platforme unatoč tim negativnim kretanjima?
Vlasnički Internet zapravo nije toliko sveprisutan. Postoje drugi načini kako se stvari rade, čak i u malim razmjerima, i moguće je izgraditi nešto što će koordinirati rad na drukčiji način. Stoga me vaše pitanje duboko pogađa, s obzirom na to da mnogi ljudi danas misle kako je ova superkomodificirana nadzorna verzija računalstva nekako u prirodi samog računalstva. Ne mislim da je to točno… Mislim da je u pitanju zbir nekoliko dobivenih bitaka i izgubljenog rata oko stava o tome kakva će biti informacijska tehnologija. Pa ako Internet ima ikakav potencijal za osobnu slobodu i ovlaštenje, to je zato što smo dobili nekoliko bitaka oko toga što bi Internet trebao biti. No, ono što smo u tim bitkama izgubili uglavnom je područje nadzora i izvlačenja vrijednosti, a sad se oni hrpimice vraćaju na sveučilište. I to je dosta proturječno, blago rečeno. Želite sveučilištima određivati kako da organiziraju informacije? Mi smo izmislili Internet! Mi smo izmislili računalstvo! Sve te stvari postoje jer smo ih mi izmislili generacijama ranije! I sad vi nama govorite da ne znamo posao? Neće ići.
PJ: Vaša teorija antropocena obojena je ponekim prilično sivim nijansama. Gorko sam se nasmiješio vašoj priču o igranju igre Sim Earth, u kojoj ste promijenili ekološke parametre Zemlje – da biste se svako sljedeće jutro probudili i zatekli je ili skuhanu ili zaleđenu (Wark, 2015c). Pa ipak, čini se da imate prilično pozitivno viđenje budućnosti. Završili ste glavnu prezentaciju na Konstelacijama riječima: „Bit će zabavno stvarati novu civilizaciju” (ibid). Drugu uvodno obraćanje, na #FOMO-u, započeli ste riječima: „Loša vijest glasi: ova civilizacija je mrtva. I svi to znaju. A dobra vijest glasi: možemo početi s izgradnjom nove, ovdje na ruševinama i od dijelova stare” (2015c). Je li to sarkastičan način nošenja s realnošću (koji doduše zaista pomaže u olakšavanju napetosti i očaja) ili stvarni optimizam? Ima li ljudski rod zaista mogućnost da nadiđe odnose između rada i ekološkog uništenja te i stvori održivu budućnost? Koji je po vašem mišljenju put kojim treba krenuti odavde?
MW: Jedino što usvajam iz psihoanalize jest to da zapravo živimo u svijetu sušte samoobmane, tako da ideja da ćete ljude suočiti s realnošću pa će oni onda promijeniti svoje ponašanje jednostavno ne funkcionira. Stoga ljude suočavate s obmanom različitom od one u kojoj jesu, ali obmanom koja bi ih mogla više osnažiti, i onda možda navedete ljude da djeluju. Ne mislim da se tu radi o optimizmu ili pesimizmu jer mislim da to razlikovanje nije osobito korisno. Više se tu radi o eksperimentima kojima se pokušava kalibrirati što bi mogao biti realizam, gdje je realizam čak dvosjekli mač u smislu da ako bismo svi doista bili realni, onda bismo se jednostavno prepustili očaju i ustrijelili. Ali ne činimo to, pa nas samoobmana u kojoj živimo vjerojatno priječi da padnemo u očaj. „Realizam“ bi tako ovdje bio visokofunkcionalna obmana koja je više ili manje spojiva s realnošću koja nije i psihički onemogućujuća.
Koja bi dakle samoobmana bila bolje podešena za ono što treba činiti i što bi se moglo živjeti? Čini mi se da to tako trebamo postaviti. Bio sam na raznim prezentacijama gdje ljudi sa znanstvenom naobrazbom nižu jedan slajd podataka za drugim, a onda dižu ruke i pitaju: „Zašto nitko ne sluša? Zašto nitko ne sluša? Ne samo mene, nikog od nas?” E pa, ne ide to tako! Oni jednostavno ne razumiju ništa o ljudskoj prirodi… Pokazat ćete nam podatke, a mi ćemo onda promijeniti svoje ponašanje? Ne! To nikad nije upalilo! Morate ispričati priču, izazvati osjećaj, koji će isto tako biti obmana. Ironija je u tome da trebate imaginarni svijet koji će ondje ući u igru.
Po meni je izjava da je s civilizacijom zapravo svršeno samo pokušaj moguće istinite izjave. I toga smo svjesni, zar ne? To nije neka novost, to nije kontroverzno. Zanimljivo, čini se da nitko to toliko i ne osporava. Ali kako ne zapasti u rezignaciju i ne misliti da ništa u vezi s tim ne možemo učiniti? Mislim da taj apsolutni cinizam koji sumnja u sve i sve kritizira silno onemogućuje proizvodnju znanja. Zato umjesto toga pitam: kako da stvorimo održiviji iluzorni svijet koji bismo mogli nastavati, koji možda ne bi bio onako posjednički kao što je bila moderna? Budući da se još ne sučeljavamo s tim obzorom beskonačne mogućnosti, kako da mu damo neki smisao?
Za reference koje se spominju u tekstu pogledajte članak u Open Review of Educational Research, Volume 3, 2016 - Issue 1: https://www.tandfonline.com/doi/full/10.1080/23265507.2016.1217165
Primjedbe
Objavi komentar