Čitam, da se pročitam - zašto čitati knjige u digitalno doba

Poželim li slušati glazbu, gledati film, informirati se o događajima u svijetu, saznati koliko je sati, kakvo će biti vrijeme sutra ili cijeli idući tjedan, vidjeti je li mi se javila prijateljica iz Njemačke, i naravno - trebam li nekoga nazvati - tu je mobitel. Uvijek mi je u džepu, (pre)rijetko ga isključujem, ali radim na tome. Imate li i vi osjećaj da ste pretjerano dostupni, da vas ta dostupnost umara i odvraća od koncentriranog pisanja ili čitanja u miru?

U digitalno vrijeme čitamo brzo, čitamo premalo ili nedovoljno koncentrirano, prelijećemo sadržaj i odmah ga zaboravljamo, mladi često (pre)malo čitaju jer nisu motivirani, jer ih odvlače ekrani a lektira je očito neadekvatna (javlja se i novi fenomen, da mnogi čitaju više na engleskom nego na hrvatskom), školski program općenito nije prilagođen motiviranju na čitanje, i posljedica svega toga je da su nam već godinama statistike vezane za čitanje katastrofalne.


Ali zašto je to problem? Što gubimo nečitanjem? Ima li danas uopće smisla čitati knjige? Što čitanje knjiga nudi u usporedbi s medijima na zaslonu? To su pitanja koja u knjizi Čitam da se pročitam: deset razloga za čitanje u digitalno doba (Naklada Ljevak, prev. Anita Peti-Stantić, 2021.) postavlja slovenski teoretičar čitanja i bivši urednik izdavačke kuće "Mladina" Miha Kovač.

Svijet Mihe Kovača, kao i moj svijet, započeo je analogno, njegov s crno-bijelim programom na televiziji, moj u boji s crtićem u 19.15, jurili smo kući da bismo nekog nazvali ili čučali pored telefona u očekivanju poziva - u međuvremenu se komunikacija posve promijenila. Ne odvajamo se od mobitela. Sviđa mi se Kovačeva tvrdnja kad kaže da nam je mobitel postao komunikacijska proteza:

Pošta, pisaći stroj, kazetofon, fotoaparat, televizija, kino, knjižare, knjižnice, knjige, novine, navigacijske sprave i pristup svim svjetskim knjižarama i drugim trgovinama slili su se u jednu jedinu spravu, sigurno spremljenu u mome džepu; uopće me ne čudi da su nove generacije zbog njezine univerzalnosti i, tako rekavši, njezine čarobnjačke funkcionalnosti, na neki način fizički srasle s pametnim telefonima.

Miha Kovač nije tehnofob, ali smatra da moramo biti svjesni da se čitanje posljednjih godina mijenja, da čak i odrasli počinju čitati drugačije, a čitanje je toliko važno za razvoj kritičkog mišljenja da si kao civilizacija ne možemo dopustiti da ga izgubimo - osobnito da ne izgubimo sposobnost dubinskog čitanja koje je najviše povezano s mišljenjem. Zato je autor knjizi dao podnaslov 10 razloga za čitanje knjiga u digitalno doba.

Knjiga se otvara razlozima nečitanja, oni su nabrojani na predlistu, dakle čim se knjiga otvori.


Kako bi se suprotstavio tim razlozima - koje se mogu nazvati i isprikama, Miha Kovač u ovoj knjizi nabraja deset razloga za čitanje.

Dakle - zašto čitati?

Prvo, oni koji znaju dobro čitati, vide i čuju više. 

Preci su nam u naslijeđe ostavili akumulirano znanje o svijetu i nema potrebe da krećemo od nule. Da bismo se čitanjem mogli dalje intelektualno razvijali, važna je dobra vještina čitanja, jer loša čitateljska sposobnost utječe na razumijevanje teksta. Što više čitamo, to bolje razumijemo ono što smo pročitali, za to moramo imati razvijen i bogat volabular koji se razvija čitanjem knjiga, a ne mogu nam ga osigurati pametni telefoni ili društvene mreže.

Drugo, i povezano s time, oni koji znaju više riječi mogu razmišljati o više stvari. 

Ako u tekstu ne razumijemo 3% riječi već ćemo imati problem s cjelinom - i zato nam je teško čitati na stranim jezicima. Kod vokabulara je važna širina (količina riječi) i dubina (razumijevanje riječi u raznim kontekstima). Čitanje kojim se proširuje i produbljuje vokabular, temelj je mišljenja.

Kad čitamo tekstove u kojima se susrećemo s novim riječima, novim sintagmama i novim misaonim vezama, produbljujemo i proširujemo svoj vokabular. Takvo čitanje nazivamo dubinsko čitanje. Nove riječi, stare riječi s novim značenjima i nove misaone veze, osnovni su preduvjet stvaralačkog mišljenja. Dubinsko je čitanje zato vježba mišljenja.

Treće, kad dulje tekstove čitamo s papira, bolje ih razumijemo nego kad čitamo na zaslonu. 

Autora brinu istraživanja koja kažu da dulje tekstove sa zaslona bolje čitaju stariji ljudi. Pita se ne bi li bilo apsurdno kad bismo se nakon staljinizma, fašizma i nacizma koji su zabranjivali čitanje kako bi pokušali pokopati analitičko i kritičko mišljenje, našli u vremenu u kojemu će zahtjevniji književni sadržaji izumrijeti jer više neće biti gotovo nikoga tko bi ih čitao?

Četvrto, koristimo li i ekrane i knjige, učimo misliti na dva različita načina. 

Danas nema načina - a ni razloga - da izbjegnemo digitalne medije, pa nam stoga treba dvostruka sposobnost: brzo i učinkovito procesuiranje informacija, uz sposobnost za dugotrajnija, koncentrirana promišljanja koja zahtijevaju duboki i široki vokabular koji razvijamo čitanjem knjiga.

Peto, ako čitamo literaturu, lakše ćemo razumjeti druge. 

Ne rađamo se kao empatični pojedinci, empatiju moramo vježbati, ona nam je i temelj emocionalne inteligencije. Empatiju prema drugima razvijamo čitanjem o ljudima koji su drugačiji od nas, jer se uvijek možemo zapitati kako bismo postupili, ili kako bismo se osjećali na njihovom mjestu. S drugima nikad ne možemo na isti način suosjećati preko ekrana, tvrdi Kovač i objašnjava da je to zato jer u knjizi s Anom Karenjinom provedemo dvadeset sati, a u filmu samo dva!

Šesto, djeca koja odrastaju u sredini u kojoj se čita uspješnija su u životu. 

Rečenica koju valja zapamtiti:

Čitanjem djeci pomažemo da se razviju u bića koja misle, osjećaju i sposobna su za empatiju.

Istraživanja nam kazuju da su pojedinci sa srednjoškolskim obrazovanjem koji su se rodili u obitelji s bar srednje velikom knjižnicom čitateljski i matematički jednako pismeni kao osobe odrasle u obiteljima bez knjižnica, a čije je obrazovanje za jedan stupanj više. Osim toga, djeca i odrasli iz obitelji s velikim knjižnicama osvješteniji su korisnici računala od onih koji su odrastali s manje knjiga.

Sedmo, među čitateljima ima više zadovoljnih i kreativnih ljudi. 

Pokazalo se da su države s visokorazvijenim čitateljskim navikama obično bogatije, inovativnije i sretnije od onih u kojima se malo čita. S obzirom na to da čitanje potiče empatiju, čitatelji su se sposobni uživjeti u osjećaje i misli drugih, što logično dovodi do povezanije zajednice.

Osmo, čitanje je napor, ali uz malo sreće, i užitak. 

Znamo iz drugih područja života da pravi užitak bez napora ne postoji. Svidjelo mi se kako Miha Kovač u činu čitanja vidi i otpor diktatu mjerljivosti i učinkovitosti, piše ovako:

(Čitati) znači raditi nešto što nije mjerljivo i nije dio bilo kakvog natjecanja na koja nas i u privatnom životu sve više tjera neoliberalna misaona paradigma. Ljudi s pomalo anarhističkim i pobunjeničkim refleksima već u tome pronalaze trunčicu užitka.
Deveto, čitanje na stranom jeziku je prozor u svijet iz kojeg se vidi i kući. 

Strani nam jezik otvara prozore u nepoznate svjetove riječi, prozore u druge kulture i drugačiji način razmišljanja i osjećanja, ako smo taj jezik naučili dobro – kroz te prozore možemo iznova promotriti svoje osjećaje i misli te ih, izražavajući se na materinjem jeziku, možemo izreći na nove načine.

Deseto, knjiga nas uči misliti svojom glavom. 

Danas smo u paradoksalnoj situaciji: zagušeni smo informacijama, ali sve je manje znanja i mudosti. O tome lijepo piše Elif Shafak u knjizi Kako sačuvati mentalno zdravlje u doba podjela (prev. Mirna Čubranić, Hena com, 2020.)  

Internet zaista može biti važno pomagalo u traženju različitih rješenja i može nam biti koristan - ali samo ako smo empatični, ako imamo dovoljno predznanja o svijetu i znamo analitički misliti. Ukoliko to ne znamo, onda nas internet svojim algoritmima samo uljuljkava u daljnju ignoranciju i potkrepljuje naše uske stavove - a to je direktna prijetnja demokraciji koja podrazumijeva odgovorne, informirane i empatične građane koji se ne brinu samo za sebe, nego i za druge. Miha Kovač brutalno zaključuje:

Ako ne budem znao misliti, internet će biti samo pojačalo moje gluposti.

Evo svih razloga za čitanje na jednom mjestu, nalaze se na zalistu knjige:


Knjiga Mihe Kovača jednostavna je i lako se čita. Pogodna je za sve koje zanima čitanje a da za njega ne moraju biti usko specijalizirani. Idealna je za odgajatelje i odgajateljice, nastavnice i profesorice, knjižničarke, ali i roditelje koji muku muče s djecom koja ne čitaju. Iako ne sadrži konkretne upute za čitanje s djecom - ona govori o koraku ispred toga - o općenitim razlozima zbog kojih je dobro čitati. 

Kovač naglašava da, bez obzira na sve nove medije, našu empatiju, koncentraciju, mišljenje i vokabular još uvijek najbolje razvijaju knjige, te da su čitateljske navike još uvijek jedan od pokazatelja intelektualne i emocionalne kondicije pojedinog društva. Zato treba uložiti velike napore da bi djeca čitala od najranijih dana, i nastavila dubinski čitati i u odrasloj dobi. 

S obzirom na loše statistike o čitanju koje sam spominjala na početku, treba pohvaliti Nakladu Ljevak jer sustavno objavljuje knjige o čitanju. Ranije sam za Moderna vremena pisala o odličnoj knjizi Anite Peti-Stantić Čitanjem do (spo)razumijevanja, a osim ove knjige Mihe Kovača, Anita Peti-Stantić prevela je s Vedranom Gnjidić i vrlo važnu knjigu Maryanne Wolf Čitatelju, vrati se kući (2019.) koja je zamišljena kao niz pisama u kojima autorica pokreće dijalog s čitateljima - o funkcioniranju mozga dok čita i o nizu praktičnih načina da se mladi mozgovi naviknu na jedno i drugo - na koncentrirano čitanje i odgovorno služenje digitalnom tehnologijom. O tome sam nedavno pisala za Ideje.   

Treba razmišljati o ovim temama, krasti svakodnevici trenutke tišine za dubinsko čitanje raznih vrsta tekstova, čitati puno da lakše pročitamo i razumijemo - druge ljude i svijet koji nas okružuje, ali i sami sebe.

--- Marija Ott Franolić --- 

Primjedbe