Puno sam čitala ovo ljeto - raznih suvremennih romana, šarenih slikovnica, teorije o čitanju, nešto dječje poezije - i cijelo to vrijeme sa mnom je bila velika debela crna knjiga fantastičnog švedskog pjesnika Tomasa Tranströmera. Fraktura ga je objavila 2013. u odličnom prijevodu Sonje Bennet pod naslovom Pjesme i proza (1954. - 2004.). Prije ga nisam čitala, ali bila je to ljubav na prvi pogled, stalno sam mu se vraćala - u njegovim sam stihovima osjećala smiraj od hektičnosti života i teksta, kao što glasi naslov jedne njegove pjesme, pronašla sam U središtu pokreta: sklonište mira. Pomalo sam se osjećala i kao istrgnuta iz stihova pjesme "Oklahoma": skoro bez sjećanja i zanimanja / napokon tonem prema svom središtu.
Tomas Tranströmer (1931., Stockholm) jedan je od najutjecajnijih skandinavskih pjesnika u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata. Njegova poezija, uglavnom pod utjecajem modernizma i ekspresionizma, progovara o dugim švedskim zimama, ritmu godišnjih doba, o ljepoti prirode, donosi mističnost u svakodnevici, uz povremene iskaze religioznosti, a zapravo je stalno u potrazi za transcendencijom. Kao sva najbolja poezija - puna je dubine u jednostavnosti. Stihovi mu obiluju glazbom - svirao je klavir - nastavio je svirati lijevom rukom čak i kad mu je nakon srčanog udara desna strana tijela bila oduzeta!
Svidjelo mi se obrazloženje za Nobelovu nagradu kojom je nagrađen 2011., da je dobiva "za svoje zgusnute pjesničke slike iz kojih prosijava svjetlo i koje nam daju potpuno nov pristup stvarnosti". Te "slike iz kojih prosijava svjetlo" baš dobro opisuju moj doživljaj Tranströmerove poezije. Taj jezik je posve štur, kao što je napisao u V. dijelu "Baltika": Nešto želi biti izrečeno, ali riječi se odupiru. / Nešto što se ne može izgovoriti, / afazija, / Ne postoje riječi, ali možda postoji stil... (235)
Tranströmer je napisao i kratku autobiografiju Memories look at me koja nažalost nije prevedena ali divno se čita (prvo izdanje 1993.). Čitala sam je na engleskom - zabavili su me detalji o pjesnikovim ranim posjetima knjižnici i svim načinima kako se dovijao doći do "odraslih" knjiga a da se knjižničari ne pobune i ne uskrate mu taj užitak. Tu ćete saznati i da je u višim razredima osvnone škole bio statist u Bergmanovu filmu Mučenje/Torment iz 1944.!
Osobito me se dojmila metafora svjetla kometa s kojom započinje priču o svome životu:
“My life.” Thinking these words, I see before me a streak of light. On closer inspection it has the form of a comet. The brightest end, the head, is childhood and growing up. The nucleus, the densest part, is infancy, that first period, in which the most important features of our life are determined. I try to remember, I try to penetrate that density. But it is difficult to move in these concentrated regions, it is dangerous, it feels as if I am coming close to death itself. Further back, the comet thins out — that’s the longer part, the tail. It becomes more and more sparse, but also broader. I am now far out in the comet’s tail, I am sixty as I write this.
Nakon što sam puno puta pročitala većinu Tranströmerovih pjesama, teško mi je izdvojiti baš najnajbolje, ali evo jednog posve osobnog izbora - ovo su pjesme koje su mi ovo ljeto najviše značile.
KAMENJE
Čujem kako pada kamenje koje
bacamo, kristalno jasno kroz godine. U dolini
ishitreni zbunjeni postupci
krešteći prelijeću
s jednog vrha stabla na drugi, zanijeme
u zraku rjeđem od sadašnjeg, kliznu
poput lasta s jednog vrha brda
na drugi sve dok
ne dostignu posljednje razine
na granici postojanja. Tamo se ruše
sva naša djela
kristalno jasna
ne na dno
već na nas same
LICEM U LICE
U veljači je život stao.
Ptice kao da više nisu letjele, a duša se
trla o krajolik kao što se brod
tare o mol za koji je vezan.
Drveće je stajalo okrenutih leđa.
Dubinu snijega mjerile su suhe vlati.
Tragovi nogu starjeli su vani na ledu.
Pod ceradom kopnio je jezik.
Jednog dana, nešto je došlo pred prozor.
Prestao sam s radom, podigao glavu.
Plamtjele su boje. Sve se okrenulo prema meni.
Zemlja i ja poletjeli smo jedno drugom.
 |
| © Ulla Montan; Albert Bonniers Forlag |
LAMENTO
Odložio je olovku.
Sad leži mirno na stolu.
Leži mirno u praznini.
Odložio je olovku.
Previše je toga što se ne može ni zapisati ni prešutjeti!
Koči ga nešto što se događa tamo daleko
iako je savršena naprtnjača što udara u ritmu srca.
Vani je rano ljeto.
Iz zelenila dolazi fićuk – ljudi ili ptice?
I trešnje u cvatu glade teretnjake koji su došli kući.
Prolaze tjedni.
Polako se noći.
Moljci se drže okna:
maleni blijedi brzojavi iz svijeta.
KYRIE
Ponekad u mraku moj bi život otvorio oči.
Osjećaj kao da mase srljaju ulicama
slijepe i nemirne na putu prema čudu,
dok ja nevidljiv ostajem stajati.
Kao što dijete zaspi u strahu
slušajući teške korake srca.
Dugo, dugo dok jutro ne stavi zrake u bravu
i vrata mraka se otvore.
OD OŽUJKA (1979.)
Umoran od svih koji dolaze s riječima, ali bez jezika
odlazim na snijegom pokriven otok.
Divljina nema riječi.
Nenapisane stranice prostiru se u svim pravcima.
Nailazim na trag srnećih papaka u snijegu.
Jezik ali bez riječi.
IME
Osjetim umor za vrijeme vožnje i zaustavim automobil
ispod drveta kraj puta. Sklupčam se na stražnjem sjedalu
i spavam. Koliko dugo? Satima. I mrak je stigao pasti.
Odjednom sam budan i ne znam gdje sam. Potpuno sam
rastriježnjen od sna ali to mi ne pomaže. Tko sam ja? TKO
sam ja? Nešto sam što se probudilo na stražnjem sjedištu
i vrti se u panici poput mačke u vreći. Tko?
Napokon mi se vraća moj život. Moje ime stiže poput anđela.
Izvan zidina čuje se signal trube (kao u uvertiri
Leonore) i spasonosni koraci dolaze žurno niz preduge
stepenice. To sam ja! To sam ja!
Ali nemoguće je zaboraviti tu petnaestak sekundi dugu
borbu u paklu zaborava, nekoliko metara od glavnog puta
na kojem promet teče upaljenih svjetala.
DUŽ RADIJUSA
I
Zaleđena rijeka sja od sunca
ovdje je krov svijeta
tišina.
Sjedim na izvučenoj okrenutoj barci
gutam drogu tišine
vrtim se polako.
II
Jedan se kotač beskonačno širi, okreće.
Ovdje je središte, stoji
skoro mirno.
Tamo dalje opaža se kretanje: koraci u snijegu
natpisi koji klize preko
fasada.
Bučni promet na autocestama
i tihi promet
sablasti.
Tamo dalje: tragične maske na vjetru
u buci brzine – a još dalje:
gužva
u kojoj hlape posljednje riječi ljubavi –
kapi vode koje pužu
po čeličnim krilima
profili koji dozivaju – odložene slušalice
klepeću jedna drugoj –
kamikaze!
III
Zamrznuta rijeka svjetluca i šuti.
Sjene ovdje leže duboko
bez glasa.
Moji koraci ovamo su eksplozije u zemlji
koje tišina premazuje
premazuje.
OTVORENE I ZATVORENE SOBE
Svojim zanimanjem čovjek dotiče svijet kao rukavicom.
Odmara se malo usred dana i odloži
rukavice na policu.
Tu one odjednom rastu, šire se
i iznutra zamrače cijelu kuću.
Zamračena kuća stoji sred proljetnih vjetrova.
“Pomilovanje”, travom se pronosi šapat: “pomilovanje”.
Dječak trči s nevidljivom uzicom koja ide koso
gore u nebo
gdje njegov ludi san o budućnosti leti poput zmaja
većeg od predgrađa.
Dalje prema sjeveru s uzvisine se vidi beskrajan plavi
sag borove šume
gdje sjene oblaka
miruju.
Ne, putuju dalje.
SREDINA ZIME
Plavi sjaj
diže se iz mog odijela.
Sredina je zime.
Zveckaju tamburini leda.
Zatvaram oči.
Postoji svijet bez zvuka
postoji procjep
gdje mrtve
krijumčare preko granice.
-- Marija Ott Franolić --
Primjedbe
Objavi komentar