Mljekar - roman o malim licemjernim patrijarhalnim sredinama opasnima za žene

Nedavno sam čitala roman Anne Burns Mljekar (Naklada Ljevak, prev. Igor Buljan, 2020.) koji je 2018. g. dobio Bookera, i bome se ne sjećam kad sam čitala tako žestoko žensko štivo, tekst koji ti se direktno obraća s takvom stilskom dinamikom da ga osjećaš duboko u trbuhu. Za vrijeme čitanja imala sam osjećaj kao da me prelila rijeka nezaustavljivog teksta, kao vir koji usisava i melje sve pred sobom.

Neimenovana junakinja u neimenovanom gradu u prvom licu priča svoju priču, pratimo njezin unutarnji monolog. Ona živi u malom mjestu u kojem svi sve znaju, i odjednom je počinje pratiti i opsjedati mljekar, muškarac kojeg ne poznaje i ne zna kakve su mu namjere. S obzirom na to da je ionako neudata, da ionako previše čita, da ne govori previše o sebi i općenito je nekako čudna, ljudima u njezinoj isključivoj zajednici nije dugo trebalo da započnu s glasinama. Naklapali su da je junakinja zapravo ljubavnica tog utjecajnog, dvostruko starijeg i politički sumnjivog muškarca – jer on zapravo i nije pravi mljekar, samo ga tako zovu.

Naslovnica Lucija Gudek & Ana Pojatina

Zbog susreta s mljekarom i tračeva koji je sputavaju djevojka se osjeća sve lošije, postaje paranoična i mijenja svoju rutinu. Mljekar se pojavljuje naglo i zna gdje se ona kreće, pa kad ga vidi ima osjećaj da je upala u zamku iz koje se ne zna izvući, a malo je ljudi kojima se uopće može povjeriti. Čak joj ni majka ne vjeruje da s mljekarom nije imala ništa, da to nije na neki način sama izazvala, i junakinja shvaća: Nije željela istinu. Sve što je željela bila je potvrda glasina (285).

U početku nije znala kako se postaviti prema tračevima, ali naknadno shvaća da bi sve bilo isto što god da je učinila, uvijek bi ona kriva, ništa joj ne bi vjerovali. Nakon što su počela mljekarova opsjedanja prvo je postala emocionalno tupa pa onda i sama sebi nepristupačna – kao da joj je nestao unutarnji svijet.

Roman odlično opisuje suptilno, nevidljivo uznemiravanje žena u javnom prostoru koje se (pre)često tretira kao nešto neproblematično. Pa tome prigovaraju samo žene koje su preosjetljive, koje nisu dovoljno socijalne ili prilagodljive, koje su sklone dizati nos i misliti da su nešto posebno, ne? Dobro je opisan i osjećaj same junakinje da zapravo nema razloga ne biti pristojna prema njemu (nisam mogla biti nepristojna zbog toga što on nije bio nepristojan). Mljekar joj prilazi kao da se poznaju, kao da joj to nema zašto smetati, i ona primjećuje

(…) u to je vrijeme vrijedilo – ako nije bio nasilan, ako nije bilo izravnih verbalnih uvreda, podrugljivih pogleda, dakle ništa se nije dogodilo, kako bih mogla biti napadnuta nečim čega nije bilo? (13)

Život te zajednice počiva na patrijarhalnim obrascima. Jedan muškarac kojeg je junakinja odbila prvo se prema njezinim odbijanjima odnosi kao da su pristanci, a onda postaje nasilan – prijeti joj pištoljem i naziva je coprnicom, izokreće priču tako da ona ispada nametljiva: što si ona umišlja – da mu je privlačna? Neka ga ostavi na miru!

Tu su i majke koje grčevito čuvaju patrijarhalne vrijednosti – to je nešto što poznaju i za što se mogu uhvatiti u svijetu u kojem ništa drugo ne mogu kontrolirati. Od šesnaeste godine majka junakinji prigovara jer se nije udala – to je sebično, remeti bogomdani red i uznemiruje mlađe cure! I što će biti kad više ne bude dobro izgledala pa je nitko neće htjeti? Majka je u tome imala veliku podršku drugih majki, jer:

Brak ne mora biti posut ružama. To je božanska odluka, javna dužnost, odgovornost, ponašanje u skladu s dobi, imati djecu prave vjere, i zaduženja, i ograničenja, i restrikcije, i zapreke. 69

Anna Burns. Izvor: klik

Velika tema Mljekara je uska i konzervativna zajednica koja razlikuje „pripadne“ i „nepripadne“ koje isključuje na temelju nepisanih ali čvrstih pravila. Sve se događa u Sjevernoj Irskoj za vrijeme sukoba katolika i protestanata koji se nisu mogli dogovoriti treba li Sjeverna Irska ostati u Britaniji ili se treba pripojiti Irskoj, no neimenovani likovi jako pridonose univerzalizaciji – priča bi se mogla događati bilo gdje, i stalno se događa.

Prepoznat ćete „plemensku identifikaciju“, netoleranciju i nepromjenjive stavove, kriva i prava imena, nasilje koje se opravdava jer su ga počinili „naši“ i demonizaciju onih „preko puta“. Majka kuka da se pretvaraju u "onu prekomorsku zemlju". Oni imaju obična ubojstva (za razliku od političkih!), raskalašenost, razvode (čemu se onda vjenčati?), čak i seksualne zločine!

Uz takvu političku situaciju i činjenicu da je pritišće klaustrofobična zajednica koja počiva na verbalnom i neverbalnom nasilju, nije čudno da se glavna junakinja svim silama opire vlastitom vremenu. Zbog otpora prema 20. stoljeću stalno čita knjige iz 19. stoljeća. No ljubav prema čitanju donijet će joj brojne probleme – i to nije čudno – znamo odvajkada da su žene koje čitaju opasne. Nepotrebno si glavu pune kojekakvim glupostima koje okolina ne može kontrolirati! A da bi stvar bila još skandaloznija – ona čita javno, dok hoda na ulici!

Zato joj mnogi muškarci koje susreće dobronamjerno objašnjavaju da bi trebala prestati s tim apsurdnim čitanjem (sve to zbog brige za nju, jer tko zna što bi joj se sve moglo dogoditi? Ah, zaštita žena, vječna pratiteljica represije!) Pa i mljekar koji je prati, poziva je u auto, želi je voziti da bi bila „pošteđena svih neugodnosti javnog prijevoza“. Jasno joj je:

(…) pomaže mi oduzimanjem mojeg hodanja, oduzimanjem mojega trčanja, oduzimanjem možebitnog dečka. Nije tu bilo očitog dojma da možda prelazi granicu, tako da sam se možda opet varala i nije prelazio granicu. (176)

Junakinja će se čak naglas zapitati bi li bila sretna da hoda bez čitanja, na što će joj šogor reći: Ne radi se o tome da se bude sretan. (85)

Pa naravno da se ne radi o tome! Najvažnije je da na van sve izgleda normalno, čak i ono što je možda nemoralno, poremećeno ili pokvareno. Ovaj roman divno razotkriva licemjerje malih sredina – u svoje četiri zida možemo raditi što želimo ali zaboga, kad nas vide drugi, držimo se pravila ili nas proglase nepriličnima. Likovi u priči ne idu ni u bolnicu kad nastradaju: tko zna što bi se sve moglo pričati o njima? Jer tih dana bilo je najbolje privlačiti što manje pažnje. (81)

Na njihovom području postoje dva tipa mentalnih aberacija: lagane, javno prihvaćene i ne tako lagane, neprilične. Oni koji su imali prve, podnošljivo su se uklapali u društvo. Recimo oni koji piju ili se tuku: Piti, tući se i praviti izgrede bilo je uobičajeno, uvriježeno, čak nužno, a uklapali su se i oni kojima nije stran repertoar tračanja, tajnovitosti i javnog nadziranja. (80-1)

Glavna junakinja je zbog svoga ponašanja prozvana nepriličnom čudakinjom. Ali – kao što je karakteristično za mnoge autsajdere koji misle svojom glavom i odskaču od sredine – i ona je neke zahtjeve zajednice posve pounutrila i drži ih normalnima. Ima možebitnog dečka kojeg krije od majke da je ne bi gnjavila s udajom – ali od njega očekuje macho osobine, ne sviđa joj se što kuha i zabrinuta je jer nedovoljno voli nogomet!

Izvor: klik

Radnja počinje na kraju, tekst je nelinearan i povremeno nagomilan, ali Mljekar se brzo čita, ima odličan unutarnji ritam i bogati stil. Dugačke rečenice s brojnim ponavljanjima imaju normalnu interpunkciju ali stil kao da stremi ubrzanju pa se ponekad čini kao da interpunkcije zapravo nema. Nagomilavanje može biti naporno ali ima funkciju – uvlači nas u glavu protagonistice, meni se uvukla u sve pore mozga. Imala sam osjećaj da me uvjerava u istinitost svojih riječi, kao da mi ne želi dati da za vrijeme čitanja odahnem da je ne bih zaustavila, kao da sve to mora izgovoriti odjednom da bi uopće mogla o tome govoriti jer je trauma tjera na munjevitu ispovijed kako ne bi morala zauvijek ušutjeti.

Iako i glavna junakinja nesvjesno sudjeluje u perpetuiranju konzervativnih malomišćanskih vrijednosti, cijeli se roman može čitati kao iskaz njezina nagomilanog bijesa – prema normaliziranom seksističkom i nasilnom ponašanju, patrijarhalnim vrijednostima, stisnutim sredinama u kojima se kažnjava različitost, prema oduzimanju elementarnih sloboda i užitaka, prema onoj vrsti muškaraca koji žene vide isključivo kao lutke koje ne mogu funkcionirati bez njihove zaštite, ženama koje im u tome objeručke pomažu, ali i prema gluposti i opasnoj isključivosti nacionalizma.

Mljekar je natopljen feminističkim temama ali nije programatski, ne hrani nas emancipacijom na žlicu niti stremi političkoj korektnosti kao mnogi suvremeni ženski sadržaji. Knjiga je to koja uznemiruje sva osjetila i tjera nas da razmišljamo – koji je to svijet u kojem smo se našle, u kojem ne pišemo pravila, i kako ćemo u njemu najlakše preživjeti? Čitajte Mljekara, uđite u glavu glavne junakinje – mijenja nas književnost koja uznemiruje – a patrijarhalne i uskogrudne okolnosti su žilave, ali ne bi smjele biti nepromjenjive.

** Nedavno su u Guardianu objavljene odlične fotografije baš iz 70-ih u Sjevernoj Irskoj, snimio ih je Chris Steele-Perkins, neke su baš iz Belfasta u kojem se vjerojatno događa radnja. Pogledajte! 

- Marija Ott Franolić -