Kad god se suočim s praznom stranicom, osjećam da moram nanovo otkrivati književnost, rekao je Borges na predavanju o poeziji, i malo kasnije nastavio: Najveći dio života posvetio sam književnosti, a mogu vam ponuditi samo sumnje. Tako se i meni ponekad čini - da sa svakim pročitanim stihom ponovno otkrivam poeziju. Zato sam u posljednje vrijeme dosta čitala tekstove o poeziji, ne bih li dobila dojam - kako je čitati, kako je pojmiti, kako o njoj govoriti.
Lani sam uredila knjigu Nesvrstana pisma Branka Čegeca i Miroslava Mićanovića. Izašla je u izdanju Meandarmedije. Koje čudo u današnje vrijeme - knjiga pisama! Prvo da se netko uopće dopisuje, a onda da se pisma i ukoriče i postanu lijepa knjiga!
Pisma sam uređivala u lockdownu, bila su mi zabavna, živahna i životna, čitala sam ih s užitkom. To je dinamičan i lijepo napisan tekst koji pišu dva pjesnika o svojim putovanjima, intelektualnim nedoumicama, kulturnim politikama i svakodnevnoj realnosti. Tekst je to koji traži smisao u kaosu egzistencije, samo naoko zatvoren prema unutra, samo na prvu monologičan - a zapravo je otvoren svijetu i životu. Sjedeći u lockdownu, razmišljala sam kako je zanimljivo u potpuno nenormalnim uvjetima krenuti u spoznavanje života i njegovih zakonitosti - ali kad je to vrijeme pravo, kad je normalno, i što to uopće znači?
Epistolarna forma je možda malo anakrona (Čegec će napisati "prezrena"), ali ja volim čitati takve vrste autobiografskih tekstova jer u tekstu ističu ono što u životu često držimo efemernim.
U ovim recima osjećaju se mirisi Istanbula, ribljih večera na Visu i atmosfera sarajevskih kavana. Pojavljuju se manje ili više poznati pisci i spisateljice, pjesnici i pjesnikinje, razni urednici, kritičari, pjesnici... Više je pitanja nego odgovora i sve je prožeto s puno duha i fine ironije.
No da se vratim na onu praznu stranicu s početka... Ova pisma često tematiziraju samo pisanje. Primjerice, Miroslav Mićanović zapisat će da ima
osjećaj obveze prema pisanju, ne kao borbi protiv zaborava, nego za mene jedini mogući način slaganja vremena i trajanja u njemu. Ali ni u tome, ti znaš, ne tražimo vječnost, pisanu malim ili velikim slovom, nego snalaženje s alatima koje imamo, kao što jedemo žlicom ili štapićima.
Autori se u pismima opetovano vraćaju temi poezije - pitaju i sebe i onoga drugoga - kako je pisati, kako je čitati, kako uopće razmišljati o poeziji? Možda živimo u nekom prozaičnom vremenu? Fiksni odgovori na ova pitanja izmiču, otkrivaju se samo slojevi novih mogućnosti...
Miroslav Mićanović zadnje pismo završava nekom vrstom osvrta na posljednju pjesničku zbirku Branka Čegeca Cetinjski rukopis i taj se tekst pretvara u niz općenitih pitanja o prirodi poezije, koja i mene u posljednje vrijeme muče. Ovdje prenosim cijeli taj tekst s kojim knjiga i završava - lijepo je napisan i daje misliti.
Ulomak iz Nesvrstanih pisama:
Što se može s poezijom koja u vlastitom sadržaju radi inverziju i izmještanje, koja premeće svoja velika i mala slova, ne bi li već u grafičkoj razlici iskušavala onoga koji je čita i koji se kreće njezinim prostorom, što je samo po sebi tautologija, knjiga je od naslova do naslova, od prvog do zadnjeg reda, od stiha do pjesme, ciklusa i cjeline, knjiga o prostoru, o prostoru koji govori o sebi svojim jezikom, a da on sam nije taj jezik… – jezik prostora.
Sad bismo se mogli igrati, istraživati, jer jest riječ o igri sa sobom, o iskušavanju vlastitoga jezičnog ustroja, ako to upućuje na način gledanja, promatranja, kretanja i čitanja “teksta svijeta” koji nam je nadomak. Privikavamo se na ono što nam je nepoznato, ali i rekonstruiramo ono što se pod drugim imenom, pod drugim znacima već dogodilo u drugom djetinjstvu, drugoj zemlji, drugom podneblju, iako, to nije do kraja jasno i ne donosi samo po sebi puno više od onoga što je dostupno u dnevniku, putopisu, kalendaru!
Što može poezija sa svojim unutarnjim ustrojavanjem, prestrojavanjem, preslagivanjem, što znači nadnevnik, čemu je on nad ili je on na: datumu, mjestu, vremenu. O ritmu i ritmičnom pisanju je riječ, piše se redovito, ustrajno, kao da postoji plan, ideja i razlog, ali oni tako navedeni samo su vanjski promatrači, “znaci pored puta”. Prije će biti da je to samogovor tijela, kao što žena koja je doživjela veliku bol (gubitak sina, npr.) pleše, vrti se oko svoje izgubljene osi, sama u zatvorenoj kući sluša glazbu koja je njezin jedini mogući pokretač. Ali i nije, nešto je daleko dublje, od iskona je i ozbiljnije, glazba je njezin mogući početak: početak plesa, početak pisanja. Ili, budimo iskreni, nije početak pisanja gubitak za koji znamo, jer pišemo zbog onoga što još ne znamo, što nismo doživjeli, pišemo zato što to moramo, a da nam to nitko nije naredio, ili da nam ništa nije naređeno. Ali, ipak, poezija jest spasonosna potreba, čak i kad ne znamo je li to ona, poezija, što je to: dnevnik prividne samoće, bijega, odmora, dokonosti!
Što može poezija s jezikom koji razumije, ali ga ne naziva svojim, ne naziva ga zajedničkim, ali nešto u tim jezicima jest blisko, toliko da se drugi čuje, vidi, čita i piše u velikoj razlici, toliko velikoj da se u njezinoj potpunosti čuje samo jedna riječ, koja se razumije ili ne razumije (gramatika, semantika). Nedvosmisleno, pjesnik se pisanjem zatječe u susjedstvu onih koji za stolom razgovaraju i on je njihov peti (izgubljeni) sugovornik, on nadomješta sve ono što oni već imaju, imaju toliko da im je odveć razumljivo, suvislo, cjelovito i završeno. Eto te na rubu svijeta, na rubu razgovora, koji zbog tebe sada zvuči kao ono što on sam po sebi nije, nije biblijski, evanđeoski, ali nije ni sportski. Kakav jest skoro da bismo pitali Ivana Slamniga, zbog onoga Ivana koji je, za razliku od drugih, “kužio Isusa ko ženu”.
Što može poezija kojoj knjiga postaje predmet i mjesto na koje netko spušta svoj glas, svoju ruku. Tko se tu odjedanput osjeća mesijanski, glasnogovornik? Ali riječ je o putovanju i gledanju, premještenoj radnoj sobi, sobi koja tek stječe svoje fotografije, kadrove, poznata lica, navike, ustrajnost zapisivanja.
Čitatelj bi trebao uvući ruku u izokrenutu rukavicu, a pisanje, pisanje poezije, jest vidljivi dio toga nevidljivoga, neuhvatljivoga: još samo da se sjetimo igrive pjesme, pjesmice, koju izgovaraju i dijete i starac, istodobno vjerujući u ono što izgovaraju i s čim su u zraku: i dok jesu, i dok nisu! Tko izgovara to imperativno reci? Tko je imperator, govornik, igrač, varalica?
Što može poezija koja nehotično registrira, koja se ispomaže, kojoj je fragment i početak i kraj, poezija u kojoj nedvosmisleno spajamo ono što je nespojivo, jer pripada anegdotalnoj priči (prošlosti) i što čini s osjećanjem nestajanja, gubitka? Je li to avantura, pustolovina? Čija je: onog koji domišlja, nestaje i traje, onoga koji je spreman čitati i dopisivati se, dopisivati sebe: (buka i moć)? Buka i bijes? Volja i moć? I jedno i drugo, ili – nijedno ni drugo.
Što može poezija koja koristi drugopolno ja, koje govori da ti govoriš, da ti kažeš, a njegovo ja se pojavljuje i govori u tvoje ime: poezija govori u ime svoga čitatelja, govori u njegovo ime, a da on na to nije pristao, ili nije o tome pitan (visise). Otišlo se, otišao si, otišao sam na sasvim drugu stranu, na krivo mjesto, treba se vratiti na početak, na jednostavnost, ogoljelost, ogoljenost: “sise su gole”. I to neće biti jedini povratak, jedino mjesto, jedini odlazak…
Što se može s poezijom koja mora doći niotkuda? koja dolazi niotkuda? Pornografija i prolaznost, pornografija i kozmos, jesmo li i je li sve otišlo tako daleko da se pisanjem neprekidno konstatira, potvrđuje, utvrđuje: metafora je mrtva, živjela metafora! (cetinjske kiše) Poetika 1. Poetika 2. Danilo Kiš na Cetinju boravi i piše iz zajedničkog “nebosklona”, ali toliko je toga različito: što je različito i što je isto?
Što možemo s poezijom koja na putu, između lažnoga i istinitoga, koja je dio turističke ponude (poljubac smrti) ili je njezina žrtva? (pipin mali šćepan). Glasovi koji dolaze izvan nas, oni koji nam pomažu i odmažu, sve što smo čuli ili pročitali, što smo mislili da jesmo ili da bismo mogli biti: pritisak, pritisak tijela… Okupacija i samoća. Kočnica, gas!
Što s poezijom koja nastaje u čekanju i orijentira se između okoliša i arhitekture, između nesigurna vremena i nesigurnih putokaza, znakova vremena. Ako to jest katedrala, ako to jest vodoskok: smjer i smjernost (smjer/no) – može li to biti put u zavičaj, povratak kući. Je li sve, napisano, prije negoli se doputovalo, prije negoli je počelo?
Što možemo s poezijom koja pada u vatru koja nije njezina, izgovara se jasno i glasno, tvrdo i nedvosmisleno, ali upravo to jest: nesigurno i opasno (vizionar). Pleksus, slabo mjesto, udarac i bol: zemlja, kišobran, planina. Nezaboravno i koje nema svoju budućnost. Budućnost koje nema.
Što možemo s poezijom u kojoj se igra onaj koji ne igra, koji nema ulogu, on razašilje, domišlja (igra), na pozornici smo onoga što se već dogodilo i čekaju se ključne riječi: biljaristi i djevojke. Ili je to usamljenost i pobjeda. Ili je to ili? Imperij sasvim sigurno nije, jer on je to bio ili je mogao biti, tamo gdje vladaju štapovi, gdje…
Što možemo s poezijom koju stvarnost određuje kao sentencu, koja je gnomska iz naravi njezine promjene, promjene stvarnosti koja se smješta u muzej. Spašava li (organizacija) svijet u poroznosti i razlici velikih i malih događaja, stvari, razlika: željeznica i mravi. Tko tu koga vozi, prevozi, razara / stvara?! Ali riječ je o svijetu: unutarnjem i vanjskom. Van, van – na zrak, u zrak!
Što s poezijom koja se traži, koja se određuje prema onomu što ona jest, što ona može, a sve drugo govori protiv nje, poezija za i protiv (oni) dok drugi govore, izgovaraju. Je li to strasno, je li to strast?
Što s poezijom kojoj prethodno stvara temu, kojoj stranost jest tema, stranost u onome što tebi (autoru, čitatelju) nije daleko, nije nepoznato: muškarci i nikad, muškarci stranci drugima i sebi, muškarci koji ne znaju biti sami ili koji ne znaju pričati o sebi. Muškarci uvijek drugi, muškarci uvijek o drugom. Muškarci muški. Tamo gdje ne dolazim, misli pjesnik, počinje njegov tekst, njegova poezija. Je li tako? Je li baš tako?
Što možemo s poezijom koju nosi njezin vlastiti pogled, ushit. Poezija (dajbabe) čiji tekst skače s njom i ona s njim: treba za to materijala, građa skrivene tzv. nedavne prošlosti. Pjevanje nedavne prošlosti.
Što možemo s poezijom koja jest otpor i kad govori o otporu u samo njoj razumljivu jeziku. Što možemo s poezijom koja želi biti (i već time to jest) pobunjenička, snažna, odlučna. Ili treba ići drugim redom: tko tu kome što posuđuje? (otpor). Poezija jest u rukama drugog jezika i dolazi iz područja gluhosti i nijemosti, svijeta koji je bio samo ples, pokret. Ali rukama dajemo znak otpora i čitamo ono što je već upisano na tijelu drugoga, gluhoga, nijemoga...
Što možemo s poezijom koja se sreće s vlastitom nemoći ili s vlastitim možda: ona ga ne opravdava i ne produžuje život, ona ne zagovara i nije zagovor. Ona se (poezija) utječe u opasnom trenutku vlastitom zaumu, za umom, za drumom. Dnevnik dnevnika. Je li to (jezična) igra? Jest, to je njezina besmrtnost. To je njezino možda i to je njezina moguća analogija.
Što možemo s poezijom čija se zaraza igranja, slaganja i neslaganja, širi kao boja, kao bolest (žutica) i u tom se unutarnjem neslaganju i čuđenju osjećaš dobro, uzbuđeno i zdravo, toliko zdravo da bi započeo vlastitu pjesmu, pjesmicu. O čemu? Da, upravo o tome, ni o čemu! Uzbudljivo je zbog zamjene i blizine sinegdohe i sladoleda, dodirljivo, taktilno, od žamora, zamora i materijala. Vrti se i snaži iz svoje unutarnje snage, unutrašnjosti koju se otkriva kao vlastiti pokrov i otkriće. Nije to jedino mjesto gdje “cetinjski rukopis” postaje ruka i biografija, onoga koji je ispisuje, koji uživa, kao što bi to mogli znati, osjetiti mornari-čitatelji, čitatelji-mornari.
Što možemo s poezijom koja se ne želi maknuti od fiziologije u doslovnom značenju koje nije njezin smisao? Što onda jest? Treba li ići dalje od toga, od tog dešifriranja?
Što možemo s poezijom koja ne vjeruje u ono čemu daje naslov: doba nevinosti. Ironija, pogled iz druge sobe, druga soba, rukopis od kojeg se ne može pobjeći, sad bi trebalo smisliti drugu riječ za događaj, lizanje, gubitak i topljenje. (Je li stasato ili stasito?)
Što možemo s poezijom u kojoj se mijenjaju pridjevi za nesigurnost ili, prije će biti, za ženu, prolaznost. Žene, prolaznosti? (Isto, nesigurno). Ne možeš reći ili pomisliti Lorca i zeleno: ah!
Što možemo s poezijom koja ima svoju neprikrivenu opsesiju, ne žene, da žene (dijalog lica, razgovor), ali o pisanju je riječ, o pismu (dugom i kratkom, za rastanak) za rastajanje.
Što možemo s poezijom koja bilježi ono pokraj čega smo prošli, ali sada kao čitatelji više nismo prolaznici, ali sada kao čitatelj nisam prolaznik (par). To je par drugih rukava, dugih riječi, nizova i prizora. Moć i nemoć riječi, koja započinje od drugog, drugog drugi put, druge koja danas gorko plače, drugi put, za drugi put, za dug put.
Što možemo s poezijom koja priziva patetično kao moguće, kao pitanje na koje se umjesto tebe odgovara (kako ti zoveš patetiku), ne patetično nego s užasom i ljepotom. Tako se klizi do kraja, do nesigurnosti…
Što možemo s poezijom kojoj je ponavljanje (social networks) ono što se ne trpi, ili se ne bi trebalo ponavljati, što su to trice: njih tri, trice i kučine.
Što možemo s poezijom kojoj je užitak, uzbuđenje literatura, ime literature. Erotična E. J. Erotična skulptura. Erica Jong koja tijelom opisuje (strah od letenja). Lijepo je da tu izostaje bilo što, što bi bilo: kao. Ne kao nego ona jest: erotična i uzbudljiva. Zaboravljeni katalog želja, strasti, učinaka i okolnosti, straha.
Što možemo s poezijom koja ima bistro nebo i gorske vrhove. Riječ zvrk: što je zvrk? Pita dijete dijete, pita znalac turista, pita turist neznalicu? Dijete pita dijete. Što to radim dok pišem o tvom cetinjskom rukopisu, što to radiš, govoriš sebi kao stranac strancu, moj pustolove!
Što možemo s poezijom koja je dvoredna, dvoredno i tako se čita: u dva reda, jedan za jedan, u jednom redu, dva za dva, jedno ispod drugog, pažljivo i (lojalno), zaobiđi da bi bio, da bi se bilo, da bude. Tko je kome lojalan, jalan, jalnost, lojalnost.
Što možemo s poezijom koja je nježna, iznenadna, kao snježna i topla, odustaje od groteske i čuđenja, ubog zbog za/ljubljenosti: muškarci/žene; visoko/nisko; široko kao ruke, pisati kao dječak, gledati i misliti kao žena, ili, ipak, kao onaj koji se treba negdje skloniti, slomiti, kao dječak. Poezija u svojoj složenosti i dalekosežnosti živi od dostupnosti i tako postaje tvoja, ne majka, nego zagrljaj i blizina, ono čega više nema ili ne može ga biti, jer je kao prolaznost i smrt. Kao (ljubav). Ali čitatelj će sve nadživjeti zbog poziva: hajde sad! I autor, također. Moram ga pitati što on o svemu tome misli, ne dok piše, ne dok čita, nego daleko prije, “dalečije” i dublje.
Što možemo s poezijom s kojom možemo razgovarati, dogovarati se i odgovarati joj, ogovarati je i pamtiti joj što nam čini: jesmo fikcija, jer smo to uvijek i bili. Ako je to pitanje, ako je to taj paralelni svijet, ako su to ti “paralelni svjetovi”. Da ne zaboravimo, od svih gospođa O, njezinih bičeva i kazni, leđa i virtuala, virtualnosti, stali smo na fikciji, pali smo kao fikcija. Kako se to i kad dogodilo: od “ekrana praznine” do “stanja stvari”.
Što se može s poezijom: da se ne bude sam sa sobom, da se bude sa sobom (sam, samoća). Sažetak: ruka – lijepa riječ.
Što se može s poezijom ako je drama, može se npr. kratiti, skratiti: do posljednjeg daha ostaviti za drugu pjesmu, za drugi početak, do posljednjeg daha ide otpočetka. Ili je to na rubu incidenta, tipfeler rubi.
Ključne riječi: ljubav, vlast i beznađe. Arhitektura i mitologija koja se rekonstruira i dekonstruira. Novi tekst, kon-tekst.
Što se može s poezijom koja se osami, koja je hodanje (hodam), dobrodošlo jesam i nisam: jesam-nisam, nisam-jesam, sa spojnicom i bez. Pokušaj s ALT + 0150.
Što se može s poezijom koja ne može bez tehnologije: iphone x. Pitanje je što s brojevima mrtvih u našim živim alatima, lagano, lako: la-la-la-svijet. Ne!
Što se može s poezijom koja iz dana u dan, iz nadnevnika, iz drugog mjesta, s drugog trga, postaje dio zajedničke slike, prizora s prazninom, koja jest nečija (naša) dnevna opsesija. Jednostavno, odrješito, škrto, tvrdo, pouzdano, bolno kao dijagnoza, kao loša vijest za tebe koji čekaš.
Izlaz: divlji lavež. Revolucija: ne dam.
Što možemo s poezijom koja se udvaja, kao paralelna slučajna povijest, fikcija disanja i mjesto razilaženja, odvajanja. Putopisanja. Putopisanje – za/pisivanje. Vladika koji piše, diše. Sad ili nikad. Kratko orlovski, kao vladika.
Što možemo s poezijom i njezinim posvetnim inicijalom. Tko je M. P. i zašto za: za književnost i tajnu, ono što je moglo biti, ono što se moglo postati. Tko: terorizam, crvene brigade, toliko godina kasnije, poslije svega što je bilo (krug), zvuči sentimentalno, a nije. Nikako.
Što možemo s poezijom koja završava pisanjem. Pisanjem nakon čitanja; u vrijeme blagdana koji se podudara s tvojim rođenjem 198 (rođendanom) 15. 8. 1960. Ali to je stvar opće kulture, ili sudioništva, sudionika, suputnika.
Ključne riječi: poloneza i akrostih. Prešućeno: Hrvat i katolik. Veliko i malo slovo. Za sada. Zasada. Iako je riječ o zahvalnosti na mržnji, za mržnju.
Što možemo s poezijom: već je spomenuto. Kiš. Po-etika života.
Što možemo s poezijom koja jest tranzicijska, ona je u cetinjskom rukopisu prožeta politikom. Tko se s kim služi, miješa i mijenja, upliće? Politika književnosti = Politika novca (kapitala). Kapital.
Što se može s poezijom koja vrluda u naizgled jednostavnom i prisutnom svijetu nesporazuma, ironične trusnosti i oksimoronskom, potencijalnom, verbalnom neprijateljskom prijateljstvu, za stolom, oko njega, ispod i iznad, izvan.
Što se može s poezijom koja zaviruje, otkriva i smije se, vječno muško-žensko, slabo, slabije, jače. Rad – red – rekreacija: Tko zna? Redakcija teksta, redakcija prizora.
Što možemo s poezijom koja njezina govornika propituje o drugom jeziku. Odgovor jest niječan, ali to jest njegova tema, to je bila njegova bliskoistočna tema, njegov bliskoistok: Arafat i…
Što možemo s poezijom koja se sebično upisuje i dopisuje sama sa sobom, u njezinoj su ručnoj ponovljivosti pamćenje i zaborav, drvo i ugljen, grafitno olovo. Olovka. Plovka. Lovka.
Ključna riječ: boravište. Boravak. (Dnevni, vječni). Pribježište pisanja i čitanja. Kao u prvom razredu. Praznom razredu.
Što možemo s poezijom koja je kovač vlastite sreće. Mišo, Mario, netko ih zove s prozora da dođu na ručak, doma. Ali to nije čak ni dio pjesme, što ona poručuje svom čitatelju, što on kuje i raspiruje. Vatra i mijeh. Smijeh. Jednostavni oblici: mit. Mit o vječnom životu, sreći…
Što možemo s poezijom kojoj se samosvijest zrcali u povjerenju da je ona jezični događaj i ništa manje ni više. Što je puno: za onoga koji piše i za onoga koji to čita, za one koji se pridržavaju mjesta i godine, hodajući istom ulicom prema onome što melje, kao što to radi kič, kič koji lomi kičmu kao loš građevinar kuću, slatka smrt (corso).
Što možemo s poezijom kad u njoj sjednemo na zajedničko mjesto, topos, toponim: ribari na rivi, starci na rivi, čekanje broda, čekanje trajekta, čekanje smrti, vlastite ili tuđe, odlazak u tuđinu. Slika stanja i odnosa, samo da ne zaboravimo prodavačice, jer one ne prodaju, one mijenjaju odnose, valute, lovu i novce. Na sunce, na sunce! Svijet rada je zatvorio vrata i otišao na spavanje. Poezija počinje u trenutku kad jedan svijet nestaje pred našim očima, kaže jedan od brojnih likova iz našeg života. Iz naših života: teksta, rukopisa, čitanja, Cetinja, datuma, od-do-od-do-od-do.
Što s poezijom koja je paralelogram? Ne možeš biti tigar, ne želiš biti ovca. Budi, ne budi, idi, ne idi. Podaj se, odaj se. Sve je drugo sramota, sve je drugo zaborav.
Što možemo s poezijom koja je “balkanska ljubavna lirika”. Ona nije samo to, ona je njezina e-migracija, njezina tajna, koju s druge strane granice (pragmatični) ne znaju. Tko im je kriv – neka čitaju, poeziju neka čitaju.
Što možemo s poezijom koja ponavlja prizore, poezijom kojoj se epska tradicija uvlači u kadar, što nije bez posljedica, ili bez vraga. To ćemo tek vidjeti, čitati: jednom ili jedanput. Radije bih jedanput, zbog broja i bez vremena. Okvir: vrijeme i kontekst. Nosioci radnje: kovač i trafikant.
Što možemo s poezijom koja se pretvara da je sintaksa i statistika njezino stvarno lice, modus operandi (tonaliteti: festival piva, crna gora).
Što možemo s poezijom koja ne vjeruje u jasno: u razum i osjećaje, jer barem je to jasno da se ne razumije i da ništa ne znači. Kako je već rečeno na kraju, na kraju pjesme, na kraju razuma i osjećaja.
Što možemo s poezijom koja barata s bivšim kao jedinim mogućim živim. Pjesnik je živi zapisničar bivšega, ne mrtvoga, onoga koji iskrsava na onome čega nema. Rekonstrukcija i pamćenje, spašavanje onoga što nas napušta. Ne jedanput i ne zauvijek. Odlazi. On to naizgled jest. I sasvim sigurno nije, nije samo to… Pjesnik na putu nije samo to – jedno.
Miroslav Mićanović, Murter, 8–15. kolovoza 2019.
Primjedbe
Objavi komentar