Puno je razloga zašto bi trebalo čitati Amosa Oza. Prije puno godina očarao me njegov roman Crna kutija, zatim sam se utopila u knjizi Priča o ljubavi i tmini i otada me nije prestao fascinirati svojim stilom. Rijetki su danas pisci poput njega - suvremeni, a već klasici. Zadnja Ozova knjiga prevedena na hrvatski je Što čini jabuku? (fantastičan prijevod zahvaljujemo Andrei Weiss Sadeh, izdala Fraktura, 2021.) - to su razgovori koje je ovaj izraelski pisac vodio sa svojom urednicom Širom Hadad. Mnogo se tema provlači knjigom - ovo dvoje intelektualaca razgovaraju o Ozovim razlozima za pisanje, o utjecaju književnosti na čitatelje, o rodnim, političkim, obiteljskim i drugim pitanjima - ali o tome ću pisati u nekom drugom tekstu.
Ovdje želim objaviti Ozove misli o predavanju književnosti koje su nam nasušno potrebne - vrijeme je da se mladim ljudima počne prenositi užitak u tekstu, da nastava književnosti prestane biti zbir književnoteorijskih termina (koji će trebati samo onima zainteresiranima za studij književnosti) ili pak zastarjelih i nepovezanih informacija za koju će oni u današnjem utilitarnom svijetu lako postaviti pitanje zašto bih to čitao/la, koja je moja korist? Čitanje može biti užitak, ali treba ga usvojiti i naviknuti se na njega, treba ga p-r-e-p-o-z-n-a-t-i. Treba odškrinuti vratašca ka svjetovima koje nam nude knjige, jer jednom kad su odškrinuta, svatko će ih htjeti širom otvoriti. Kao što kaže Oz - a ja se slažem: profesor književnosti mora zavesti učenike da postanu čitatelji!
Evo kako Oz razmišlja o poučavanju književnosti (Što čini jabuku?, str. 131-133):
Svih tih godina dok sam predavao književnost, moja su se predavanja gotovo uvijek sastojala od čitanja s tumačenjem. Donio bih djelo u razred (...) i čitao naglas knjigu od početka do kraja, s nekoliko izostavljenih mjesta, pokazujući im prstom, vidite ovdje ovo, ovdje ovo i ovdje ovo. Kao da obavljam posao turističkog vodiča koji vodi grupu turista i govori im, hajde da se na tren zaustavimo ovdje, pogledajte drugu stranu tog kanjona, zapamtite stijenu koja se vidi tamo, dobro je promotrite. I onda, negdje nakon dva sata, kad dođu na drugu stranu kanjona, točno ispod te stijene, vodič im kaže, sada vas molim da odavde pogledate tamo prijeko, na stranu gdje smo bili prije, i shvatit ćete zbog čega sam vam rekao da dobro gledate ovamo. To isto otprilike i ja radim. Jednostavno zbog toga što sam ja tu stazu već prošao nekoliko puta, i znam gdje se vrijedi zaustaviti, promotriti, obratiti pažnju, što odjekuje novim. I kad sam poučavao u srednjoj školi, a i kad predajem na fakultetu. Čini mi se da većina učenika dolazi iz ljubavi. Dio njih možda misli da sam neka “lagana verzija”, da nisam dovoljno ozbiljan, zbog toga što se stručnim jezikom i terminologijom koristim samo kad su neophodni, vrlo rijetko. Tu i tamo spomenem “sinesteziju” ili objasnim što je to oksimoron, takve stvari, no mnogo manje od ostalih profesora. A kad i upotrebljavam općeprihvaćene pojmove, dajem im pomalo iskrivljeno značenje u odnosu na ono koje se nalazi u rječniku. Recimo, “ironija”, u razredu taj pojam objašnjavam, između ostalog, i uz pomoć izraza “lažna ozbiljnost”. Po meni je sámo čitanje naglas već interpretacija, bar nešto više od polovične interpretacije. Ponekad sam od učenika čuo stvari koje su mi otvorile oči. Jednom sam skupa sa studentima čitao dijelove iz knjige Isto more, i neki od studenata upozorili su me na stvari koje prije nisam vidio. Nešto im se povezuje s nečim, nešto im je nalik na nešto drugo u toj, ili nekoj drugoj mojoj knjizi, ili čak u knjizi nekog posve drugog pisca. Ili, nešto što se dogodilo njima u životu. Takve stvari meni su vrhunac užitka na satu književnosti. Čak i kad se održava u velikoj dvorani, a u Beer Ševi sam imao i do sto četrdeset, sto pedeset studenata, redovnih i vanjskih, čak i onda sam vodio brigu o tome da dignu ruku i govore. I ako bi se dogodilo da nisu svi čuli pitanje ili komentar, ponovio sam na mikrofon to što je student rekao. Još uvijek mi to pričinjava veliko zadovoljstvo.
Mnogi učitelji književnosti postignu da učenici zamrze čitanje knjiga za čitav život. Neki dolaze s fakulteta i misle da im je zadaća od srednjoškolaca stvoriti proučavatelje književnosti. No profesor u srednjoj školi ne mora stvarati proučavatelje književnosti, baš kao što ni profesor glazbenog ne mora odgajati muzikologe ili skladatelje. Profesor glazbenog mora zavesti učenike na glazbu, a profesor književnosti mora zavesti učenike da postanu čitatelji. Upotrebljavam riječ “zavesti” jer sam oduvijek smatrao da su odgoj i obrazovanje stvar zavođenja. Nešto gotovo erotsko. Učitelj ili učiteljica teži tome da navede učenike da se zaljube u ono što i oni sami vole. Da. Zavođenje. Zapravo, ideja odgoja kao zavođenja je Aristotelova. Jesi li ikad pomislila da je rječnik Ministarstva obrazovanja prepun glagola koji dolaze iz područja seksualnog nasilja? Prodrijeti do pravih vrijednosti produbiti znanje, proširiti ljubav za domovinu, otvoriti, usaditi, proširiti i zasijati. Zašto ne bismo zamijenili te glagole glagolima iz područja udvaranja, zavođenja i očaranosti?
Na Frakturinim stranicama može se pročitati poglavlje knjige.
Primjedbe
Objavi komentar