Tko god ona bila
Uvijek me vide kao titrav lik na naličju
šilinga. Nisam stvarna. U mojim rukama,
još mokrim, niču drvene štipaljke. Osjećam miris
jabuka koje gore dok vješam rublje.
Mamice, kažu tihi glasovi duhova
djece na telefonu. Mamice.
Red lutaka od papira, čišćenje rana
ili kuhanje jaja za vojnike. Pjev
magičnih riječi bez prestanka. Ne znam.
Možda sutra. Ako budemo dobri.
Film se stalno ponavlja. Šest šašavih starica
prepolovljeno dječjim šačicama. Kada
pomisle na mene, saginjem se nad njima noću
da ih poljubim. Parfem. Šuštanje svile. Lijepo spavaj.
Gdje te boli? Ostatak jeke drži se
grma kupine. Moje djevojačko prezime
zvuči krivo. Ovo je soba za igru.
Okrenem je na nespretnom jeziku. Opet.
Ovo su fotografije. Pravim maske
od bundeva uz svjetlost svijeće. Za slučaj da dođu.
Tko god ona bila, njihove je velike oči zauvijek gledaju
dok crta crkvu i zvonik u zraku.
Ona ne može biti ja, a ipak imam kutiju
punu prašnjavih darova da potvrde da je bila ovdje.
Sjećaš se sitnica. Pričaš priče ili se pretvaraš
da si jaka. Mamica nikad nije u krivu.
Otvaraš mrtve oči da pogledaš u ogledalo
koje ti prinose usnama.
Skupljačica svjetla
Kad si bila mala, tvoji skupljeni dlanovi
pod kožom su čuvali plamičak,
dovoljno svjetlo za početak,
a kako si rasla,
svjetlo se skupljalo u tebi, dvije bistre kapi kiše
u očima,
topli
biseri, stidljivi,
na ušnim resama, ondje uvijek i
svjetlo smiješka poslije suza.
Tvoja poljubljena stopala sjala su mi u ruci,
ili bih ušla u sobu i vidjela kut u kojem se igraš
osvijetljen poput pozornice,
krunu reflektora tvoje pognute glave.
A kad su došle riječi, sjale su kao rijeka,
srebrna, mudra od riba,
i spavala si,
s cijelim mjesecom u rukama umjesto noćnog svjetla
pod kojim sam klečala i gledala.
Skupljačica svjetla. Sa zvijezde si pala
meni u krilo, nježna svjetiljka uz uzglavlje
zrcalila se u tebi,
a sada sjajiš kao snježna djevojčica,
kao kukurijek pod bradom, široko plavetnilo
kojem klikćeš i u koje letiš,
kao spilja dragulja,
tirkizna i dijamantna i zlatna, koja se otvara
na kraju tunela godina.
Litanija
Zvučna podloga tada je bila litanija – svijećnjak
prekrivač trodijelna garnitura regal vitrina –
a supruge s trajnama mjerile su crvene osmijehe
i dodavale si katalog. Posuđe Pyrex. Uske ljestve
uz sjajne američke najlonke gospođe Barr, podmukle
kao glasine. Jezik ih je punio nelagodom.
Grozni su brakovi škripali, celofan
oko sintetičkih košulja, a potom se Salon
naizgled nakostriješio očima, tvrdim
kao blistavo kamenje zaručničkog prstenja,
a oštre ruke zastale nad kolačima kad je riječ
napokon izgovorena. Sramotna riječ, razlomljena
u komadiće, koja je zrak napela kao nesreća.
Taj sam kôd naučila na majčinu koljenu, pretvarajući se
da čitam, ondje nitko nije imao rak, ili aferu, ili dugove,
sasvim sigurno ne leukemiju, za koju nitko nije znao što je to.
Ta godina masovna grobnica osa koje plutaju u staklenki;
leptir rasipa prah po mojim znatiželjnim dlanovima.
Jedan dečko na igralištu, rekla sam, mi je rekao
odjebi; i oduševljena mi je, pakosna stanka
nasolila jezik poput neizbježne oluje. Zatim
buka. Oprostite, gđo Barr, gđo Hunt, gđo Emery,
oprostite, gđo Raine. Da, mogu im prizvati imena.
Nijemi sram moje majke. Okus sapuna.
S-S-Sjećanje
Skupljaš sićušne, sitne kaplje ulja
srebrnom žlicom
s kamenog poda
u glinenu zdjelu –
tupo struže žlica
po hladnom pješčenjaku,
mlake kapi u zdjeli –
s-s-sjećanje.
Klečiš ondje,
riječi kao okamine,
zarobljene u svodu usta,
zaboravljene, napola zaboravljene, napola
prizvane, jezik sanja
da im pronalazi oblik.
Imena, duhovi, s-sjećanje.
Kroz visok prozor dvorane
oblaci tamne sunce
a ti sjediš, izdišeš sivi dim
u grimiz pobožna svjetla
u pokušaju da se sjetiš svega
savršeno točno
u vremenu i prostoru
ondje gdje ne možeš.
Ta rasuta zrnca ulja
sada se čine dragocjenima, sada
kada se svjetlo mijenja.
Dopisnici
Kad u četvrtak dođeš, donesi mi pismo. Imamo
jezik punjenih ptica, šalica za čaj. Nemamo
jezik tijela. Moj će suprug biti ovdje.
Pitat ću kako ti je supruga, dok mu tankom žlicom
miješam šalicu, i moja ruka neće zadrhtati.
Daj mi pismo dok ti uzimam šešir. Reci
da je vani hladno. Koža mi gori kada te vidim.
Držimo se površine, ogovaramo. Ispekla sam
kolač i ti
ga jedeš. Riječi dolaze niotkuda, rasplinjuju se
kao dim njegove lule. Pod haljinom, moje grudi
bubre za tvojim usnama, trbuh mi vrije za mirom
tvojih smeđih dlanova. Ovaj je tajni život Gulliver,
sputan uzama uljudnosti. Razdire me. Poslije,
tvoj jezik plamti u vrelini i više ga nema.
Najdraža moja, pretvaraj se da sam kraj
tebe… Čitam
tvoje tamne riječi i radim si stvari
koje ne možeš ni zamisliti. Jedva se poznajem.
Tvoje meko, bijelo tijelo u mom naručju. Na rastanku
poljubiš mi ruku, u struku se nakloniš, sva strast
strpljiva, suzdržana. Sluga pokoran, milostiva. Sad pišeš
fraze neobuzdane ljubavi. Otme mi se uzdah i riječi su mrlja.
Sljedeći put kad se sretnemo, u salonu ili
vrtu,
i oprezno razmijenimo pisma, dok nam oči
motre zakonitu ljubav, sjeti me se ovdje
na bračnoj postelji sat vremena nakon tvog odlaska.
Zazivala sam ti ime opet i opet u glavi
u točci do koje me tvoja mašta dovodi. Ljubila sam
tvoje slatko ime na papiru dok sam klečala kraj vatre.
Gospođa Ezop
Za ime Isusovo, i Čistilište bi bilo manje
dosadno. Malen,
sasvim nezamjetan. Pa se jako trudio biti poseban. Mrtvaci,
gospođo Ezop, znao je reći, ne pričaju priče. Pa, da vam velim,
onaj mu se vrabac u ruci posrao na rukav,
goluba na grani da i ne spominjemo. Zamoran.
Najgori su bili izlasci. Stao bi na vratima,
gledao pa skočio;
po živici kopao i tražio stidljiva miša, po poljima
lukavu liju, po nebu onu jednu posebnu lastu
koja ne čini proljeće. Čavka, po njegovom tumačenju,
zavidjela je orlu. Magarci bi, u cjelini, radije bili lavovi.
Za jedne grozne večernje šetnje, prošli smo
kraj staroga zeca
koji je drijemao u jarku – on je zastao i nešto zapisao –
a zatim, možda milju dalje, kornjača, nečiji kućni ljubimac,
gmizala je, spora kao brak, uz cestu. Spor
ali uporan, gospođo Ezop, osvaja utrku. Šupčina.
Kakva utrka? Kakvo grožđe kiselo? Kakvo staklo,
rubina more, pas na brvnu, kakve ribe i ples? Ponekad
bih jedva ostala budna dok se priča vukla i vukla
prema poruci, vlastitoj pouci. Djela, gospođo E, govore više
od riječi. A to je tek posebna priča, seks
nam je bio čisti užas. Jedne sam mu noći
ispričala basnu
o pjetliću koji nije mogao kukurikati, o sjekiri oštroj
kao kljun sove koja se sjenici ruga da ima veliku glavu.
Pazi da ne bi bez nje ostao, rekla sam, da si obraz spasim.
Tu je začepio. Smijala sam se zadnja, najslađe.
Zbirka Gramatika svjetla: nove izabrane pjesme objavljena je 2020. u izdavačkoj kući V. B. Z. u odličnom prijevodu Tomislava Kuzmanovića - zato je divno da mu je izdavač istaknuo ime na koricama knjige. Ovo su eruditski stihovi, intelektualno i ritmički zahtjevni, a jako lijepo se čitaju u prijevodu. Pjesme u zbirci nastale su u razdoblju od 1985. do 2002. i zapravo čine izbor iz sedam pjesničkih zbirki ove engleske pjesnikinje - Žena stoji, akt (Standing Female nude, 1985.), Prodaja Manhattana (Selling Manhattan, 1987.), Druga zemlja (1990.), Prosto vrijeme (Mean Time, 1993.), Druge pjesme te osobito facinantne Supruga svijeta (The World's Wife, 1999.) i Ženska evanđelja (Feminine gospels, 2002.)
S obzirom na ovom knjigom Carol Ann Duffy prvi puta
predstavljena hrvatskoj javnosti, i da se radi o jako dobrom izboru, velika je
šteta da knjiga nije popraćena pogovorom koji bi nam približio njezinu poetiku
i biografiju.
Primjedbe
Objavi komentar