Neke su knjige neusporedive. Jedinstvene. Same. Poput otoka. Takav je Slani mrak Lore Tomaš (Hena com, 2020.). Čitala sam ga s užitkom, uronila duboko u njega, u fikcionalizirane živote otočana – i razmišljala da je šteta što ne mogu napisati tekst o toj knjizi. Jer se nemam za što uhvatiti – nemam je s čime usporediti.
Dok nisam shvatila – tekst trebam baš zato napisati. Jer želim preporučiti taj užitak u čitanju potpuno jedinstvene, inovativne knjige. To je tekst s kojim se možete sjediniti, možete lako iz teksta prelaziti u život o kojem čitate, zamišljati ga i domišljati. Lora Tomaš veze tekst iz svjedočanstava kazivača i kazivačica, stvarajući oživotvoreni tekst, omogućujući nam uron u život preko teksta, u duh vremena, prostora i mentaliteta. Uz to što je životan, iz Slanog mraka kulja poezija, vrlo je metaforičan i povremeno nadrealističan.
Stvarnost je možda moguće ispisati jedino po predosjećaju, rekao je Lori Tomaš jedan otočanin. Nije li to divno? Stvarnost nam se u fragmentima, bljeskovima, slikama i doživljajima događa svaki dan. Većinu ne primjećujemo – sitne momente hvatamo fotografijama, zadržimo pokoju rečenicu, dojam, nešto želimo zapisati ali nam promakne. Nekad zapisujemo po sjećanju, pitajući se – je li baš tako izrečeno, je li tako mišljeno. Mislimo da smo nešto pročitali, pa to nikad više ne možemo pronaći – a možda smo to izmaštali, odsanjali?
Naš realitet čini i ono čega nije bilo, ti predosjećaji uvijek nas prate – dovoljno je da se nešto pojavilo u našem dojmu pa da ostane u nas zauvijek upisano. Izgradile su nas priče koje smo čuli, knjige koje smo pročitali, ljudi koje smo upoznali, možda i oni pored kojih smo samo prolazili, oni koje smo zamišljali, nadopisivali po sjećanju. I mjesta na kojima smo boravili, jela koja smo tamo jeli, razgovori koje smo slušali. Mene je velikim dijelom izgradio dalmuški, otočki mentalitet.
Možda mi se zato toliko svidjela knjiga Slani mrak Lore Tomaš, uvukla me u svoj emocionalni vrtlog. Već kad sam vidjela fotografiju naslovnice bila sam unutra, osjetila mirise lavande, govedske juhe i šalše, sitne kamenčiće i borove iglice pod bosim nogama, ispitivačke poglede ovih žena – imam li majicu, hodam li sama, jesu li me već vidjele, što sam se tako grubo kratko pošišala i – ako sam tu van sezone – čihova sam ja?!
Lora Tomaš godinama je razgovarala s otočanima, slušala njihove razgovore, povijesti njihovih obitelji, pratila njihovu međusobnu interakciju – rezultat je dinamični fragmentarni tekst kojeg autorica odlučuje nazvati romanom, svjesna mješavine žanrova od kojih je sastavljen. Ti fikcionalizirani životi otočana nisu ni reportaža ni putopis, to je spoj etnografije, književnog nadopisivanja, vrsta dokufikcije koji autorica naziva kolaž-otok. U tom se kolažu, podnaslovljenom „bilješke s otoka“, pojavljuju stvarne osobe, ali njihova su sjećanja izmiješana, nadopisana, preispisivana, pa se više ne može točno reći o kojim se ljudima radi. Ali to je nevažno, jer njihovi iskazi, tako fikcionalizirani, zajedno su istkali velebnu priču o jednom mentalitetu i mnogim samoćama.
Autorica je u tekstu neprimjetna prisutnost kojoj se otočani obraćaju, ona je ljudsko uho, kao što je sebe nazvala Svetlana Aleksijevič koja je također iznjedrila jako zanimljive tekstove iz razgovora s ljudima. Uho Lore Tomaš bilo je naštimano za polučujne, slabo vidljive životne nijanse, za prolazno, trivijalno, nevažno, sitno i tričavo što ostaje nezabilježeno – a čini sam gušt života.
Slani mrak izgrađen je od fragmenata razgovora, gesti, prisjećanja, sitnih trenutaka, otočkih mirisa i recepata, od malo riječi u kojima se krije čitav svemir i puno emotivnosti, jer iza fasade grubosti otočana kriju se velika srca, salve smijeha i veselja, goleme nesreće i veliki užici. Oni su uglavnom ljudi od malo riječi – sve je ovdje izrečeno napola, sve je zatomljeno, nekako zaškureno. Jedna će kazivačica reći:
Ma tebe uglavnom zanimaju neke stare, zamagljene priče, znam ja. To je zanimljivo – što je nedorečeno. Jer dorečeno nije interesantno, iako sam ja u maniru takva – ja dorečem sve i još više rečem, ali nije to to, razumim. I slike su maglovite zanimljivije… (79)
Čitajući, mogla sam zamisliti te šutljive ostarjele težake koji se na rasklimanim stolcima iza prozračnih, šarenih zavjesa od plastičnih resica sjećaju rodbine koja je otišla u Amerike, propuštenih ljubavi, prošloga života, koji gledaju izblijedjele fotografije, možda se sjećaju, možda nešto i domišljaju, tko zna? Mogla sam zamisliti starice koje govore i govore, kao da su jedva dočekale nekoga kome mogu ispričati kako su se poskrivečki kupale jer
Ni zglob ruke im se nije smio vidjeti, a kamoli noga. (…) A danas sve ti kumbineti-kurbileti. (71)
U tekstu sam mogla osjetiti mirise njihovih konoba – slatkastu mješavinu vina, kvasine, meda, suhih smokava, lavande.... I te kekse, vječne kekse kojima otočani nude sve goste (moja baka je govorila uzmi keksu). Autohtonosti i duhu teksta doprinosi i povremeni dijalekt: tu su i lancuni, šufiti i mudante, kaići, voda iz špine i ribe koje vonjaju po moru, no tekst je prohodan za čitanje i onima kojima taj dijalekt nije blizak.
U opisivanju života na otoku svidjela su mi se povremena iskliznuća u nadrealizam, tvrdnje u kojima se jasno vidi da nema pravog pretjerivanja, kamoli laganja, ali da život zaista nekad nadilazi fikciju, poput tvrdnje: nema nikog ovdje, svi smo umrli. Tu je i otočki dišpet koji se očituje u sitnim prgavostima koje su ponekad samo verbalne, ali pružaju čvrsti otpor toj omeđenosti, izoliranosti otokom, godinama, traumama, samoćom. Tako će ostarjela Mare – koja više nema zube a i teško se kreće, ipak odolijevati i neće jesti tikvice koje joj je netko donio – jer ako je to zdravo, kako je ona bolesna?!
Slani mrak može se čitati od početka ili iz sredine, to je knjiga-katalog, sastavljena od dužih ili kraćih, nepovezanih fragmenata (neki se sastoje od jedne rečenice). Međutim, kad dublje uronimo u tekst odsječci se povezuju, nalikujući pomalo epizodnosti i nepredvidivosti samoga života, koliko god je 'nepredvidivost' neprikladna riječ. Jer život je na otoku spor, tu je vrag odnija prišu, pa i kad dođeš užurban iz gradske sredine, ubrzo i sam postaneš ljepljiv, kao da si upao u njihov gusti med, pokreti postanu spori, tromi, i ubrzo se prilagodiš predvidivom otočkom ritmu i ne treba ti sat, jer vrijeme se broji po voznom redu trajekata, izmjenama doručka, ručka i večere, dolascima poštara, izmjenama sezona, izlascima i zalascima sunca… Ta čudesna i beskrajna sporost ilustrirana je u Slanom mraku u transkriptima dužih grupnih razgovora ispred dućana ili kad se igra na balote.
Izoliranost i usamljenost otočana, nedostatak vanjskih događaja, povezanost sa sjećanjima i prirodom o kojoj ponekad i životi ovise, kao da rezultira većim okretanjem sebi, nužnim upoznavanjem vlastite nutrine - i to sve skupa čini jedan posebni emotivni pejzaž, kako je Lora Tomaš divno rekla u jednom intervjuu.
U poplavi komercijalnih klišeiziranih istosti, Slani mrak je prekrasna i posebna knjiga za spora čitanja, za autohtono čitalačko iskustvo. Možda je malo predugačka, ali prepustite joj se, pružit će vam emotivni pejzaž kojim se u ovim teškim i anksioznim vremenima možete zaogrnuti kao toplom i mekanom dekicom.
Razgovor s autoricom o knjizi možete pogledati na ovom linku.
---- Marija Ott Franolić
Primjedbe
Objavi komentar