Preskoči na glavni sadržaj

Ingeborg Bachmann - poezija

OROČENO VRIJEME


Teži dolaze dani:
Na opoziv oročeno vrijeme
već je vidljivo na obzoru.
Uskoro ćeš morati zavezati cipelu,
otjerati pse natrag u obore.
Jer utrobe su riba
ohladnjele na vjetru.
Siromaški gori svjetlo vučika.
Tvoj pogled pluži u magli:
na opoziv oročeno vrijeme
vidljivo je na obzoru.

Prijeko tone ti ljubljena u pijesak,
on penje se oko njene lepršave kose,
upada joj u riječ,
nalaže joj šutnju,
zatječe je smrtnu
i voljnu za oproštaj
nakon svakog zagrljaja.

Ne osvrći se,
Zaveži cipelu.
Pognaj pse.
Baci ribe u more.
Pogasi vučike!

Teži dolaze dani.

(Die gestundete Zeit)


U OLUJI RUŽA


Kud god se okrenuli u nevremenu ruža,
noć je osvijetljena trnjem, a grom
lišća, što je tako tiho bilo u grmlju,
slijedi nas sad u stopu.

(Im Gewitter der Rosen)


SJENE RUŽE SJENE


Pod nekim tuđim nebom
sjene ruže
sjene
na tuđoj zemlji
između ruža i sjena
u tuđoj vodi
moja sjena

(Schatten Rosen Schatten)


REKLAMA


Kud god krenuli
bez brige budite bez brige
kad se spusti mrak i dođe zima
budite bez brige
ali
s glazbom
što god počeli
vedro i s glazbom
i mislili
vedro
s obzirom na kraj
s glazbom
i kud god nosili
najbolje
naša pitanja i grozu svih godina
u praonicu iz snova bez brige budite bez brige
ali što se zbiva
najbolje
kad nastupi 

mrtva tišina.

(Reklame)



Ingeborg Bachmann, izvor: klik


JEDNA VRST GUBITKA 


Zajednički koristili: godišnja doba, knjige i jednu glazbu. 
Ključeve, šalice za čaj, košaricu za kruh, plahte 
                                                    i jedan krevet. 
Jednu dotu riječi, gesta, donesenu, rabljenu, potrošenu. 
Jedan kućni red pažen. Rečeno. Učinjeno. I uvijek pružena ruka. 

U zimi, zaljubila sam se u jedan bečki septet i u ljeto. 
U zemljovide, u brdsko gnijezdo, u žal i jedan krevet.
Služila kultu podataka, obećanje držala neraskidivim, 
dizala u nebo nešto i bila pobožna prema ništa, 

(– složenim novinama, hladnom pepelu, cedulji s nekom bilješkom) 
bez straha u religiji, jer crkva je bila taj krevet. 

Iz pogleda na more nicalo je moje neiscrpivo slikarstvo. 
S balkona bilo je pozdraviti narode, moje susjede. 
Uz vatru kamina, na sigurnom, moja kosa imala je svoju najljepšu 
                                                                                            boju. 
Zvono na vratima bilo je uzbuna za moje veselje. 

Nisam izgubila tebe, 
nego svijet. 

(Eine Art Verlust


VI RIJEČI


Vi riječi, dižite se, za mnom!
pa ako smo i otišle dalje,
predaleko, krene li još jednom
dalje, nikakvom ne ide kraju.

Ne rasvjetljuje se.

Riječ će
i tako samo
za sobom povući druge riječi,
rečenica rečenicu.
Svijet bi se tako,
konačno,
nametnuo,
bio već izrečen.
Ne reci ga.

Riječi, za mnom
da ne bude konačno
ne ta hlepnja za riječi
i rijek na proturijek!

Neka sad na čas
ne govori nijedan od osjećaja,
nek’ mišić srce
drugačije vježba.

Pustite, kažem, pustite.

U najviše uho,
ništa, kažem, ne došapnuti,
za smrt se ničemu ne dosjećaš,
pusti, i za mnom, ne blago,
ni ogorčeno,
ne utješno,
bez utjehe
ne označujući,
ali ne i bez znaka –

I samo ne ovo: slika
u prašnoj pređi, prazno kotrljanje
slogova, samrtne riječi.

Ne samrtnu riječ,
vi riječi.

(Ihr Worte)



ČEŠKA LEŽI NA MORU


Ako su ovdje kuće zelene, ući ću još u kuću.
Ako su tu mostovi cijeli, hodam po dobru tlu.
Ako je ljubavni trud svagda izgubljen, rado tu gubim.

Nisam li ja, netko je, tko je dobar kao i ja.

Graniči i li tu sa mnom riječ, puštam je graničiti.
Leži li Češka još na moru, opet vjerujem morima.
A vjerujem li još moru, tad nadam se kopnu.

Jesam li, tad je svatko tko je koliko i ja.
Ništa više za sebe ne želim. Želim potonuti.

Potonuti – znači u more, tamo ću opet naći Češku.
Poslana na dno, mirno se budim.
S dna znam sad i neizgubljena sam.

Dođite amo, vi Česi svi, pomorci, lučke kurve i lađe
neusidrene. Ne biste li bili češki, svi Iliri, Veronežani
i Mlečani. Glumite komedije što nasmijavaju

a za plakanje su. I varate se po sto puta
kao što sam se varala ja i nikad ne izdržah kušnje,
a ipak sam ih izdržala, jednu za drugom.

Kao što je izdržala Češka, i jednog je lijepoga dana
dana joj milost mora te sad na vodi leži.

Graničim s još jednom riječi i drugom zemljom,
graničim, ma kako malo, sa svime sve više,

Čeh, vagant, koji ništa nema, koga ništa ne drži,
nadaren samo još, s mora, što je sporno, vidjeti zemlju mog izbora.

(Böhmen liegt am Meer)


Pjesme su objavljene u zbirci "U oluji ruža" (MeandarMedia, 2014.) Prevela Truda Stamać

O romanu "Malina" Ingeborg Bachmann pisala sam tekst za Moderna vremena: https://mvinfo.hr/clanak/malina-ingeborg-bachmann-fragmenti-koji-uspjesno-dohvacaju-cjelinu 


--- Marija Ott Franolić

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Wisława Szymborska - Svijet koji nije od ovoga svijeta

Jako mi se svidjelo što je na inauguraciji novog američkog predsjednika mlada pjesnikinja Amanda Gorman gorljivo recitirala svoju poeziju. To je nešto posebno, da poezija ima veliku ulogu na ovako velikom događaju kojeg prati cijeli svijet. Podsjetilo me to na činjenicu da poezija može biti - i trebala bi biti - upotrebljiva. Mislim da je na to mislila Divna Zečević kad je 1973. u dnevnik zapisala:  Pjesme volim objavljivati u dnevnim ili tjednim novinama ali nikako ne u časopisima. Želim da pjesma stigne do onoga kome je namijenjena i ne volim pomisao da mi pjesma leži u časopisu izložena kao u vitrini do koje će doći, ako dođu, rijetki posjetioci. Ne volim vidjeti svoju pjesmu u književnom časopisu pritisnutu kao leptira ili kao biljku u herbariju. Mnogo više volim da se pjesma na novinskom papiru povlači pod nogama ili da se njome zamotaju cipele koje se nose na popravak. Ipak ima u tom slučaju više nade da će nekome pogled zapeti ako ništa barem na naslovu – pa da pomisli ak...

Čitateljska radionica Kabinet čuda

Cijeli život čitam i volim s drugima razgovarati o pročitanim knjigama. Zato nije čudno da me zanimaju programi za poticanje čitanja.  Zato sam osmislila čitateljsku radionicu  Kabinet čuda - neku vrstu čitateljskog kluba. Sastajemo se jednom mjesečno u knjižari Fraktura  i raspravljamo o unaprijed dogovorenoj knjizi. Prvi sastanak je bio u siječnju 2021. Za vrijeme nepovoljne epidemiološke situacije sastanci su se odvijali preko zooma. Književna djela koja čitamo u programu biram po njihovim umjetničkim karakteristikama ali zanima me i njihova društvena relevantnost. Radionice nam svima nude ugodno provedeno vrijeme, ali i više od toga. Vjerujem da se društveni i politički potencijal književnosti ostvaruje kroz aktivno, kritičko čitanje i živu raspravu. Zbog različitih mišljenja o tekstu počinjemo šire razmišljati i zajedno osvještavamo utopijski potencijal književnosti – neke nas knjige doslovno pomiču s mjesta , potiču nas na mišljenje o stvarima o kojima bez tih tekst...

Ivana Đula: Anatomija pauze

Poezija je nepredvidivost, ona izražava ono o čemu se ne može govoriti, najbolja je kao pokušaj, kao mucanje, traganje za izrazom kojim ćemo doprijeti malo bliže osjećajnosti, malo bliže istini, malo bliže onome što nas muči. I nerijetko se dogodi da nas pronađe kad ni sami ne znamo da nam treba, kao da idemo kroz život postavljajući pitanja, a onda nam određena pjesma u pravom trenutku padne u krilo. I ne daje nam odgovore, jer umjetnost je uvijek pitanje, ali pomogne nam misliti i bivati dalje, kretati se kroz život s određenom jasnoćom koja prije čitanja te poezije za nas nije postojala. U posljednje vrijeme često razmišljam o tišini, sporosti, strpljenju, koncentraciji, čekanju, puzanju - svemu što je suprotstavljeno brzini, hektičnosti, užurbanosti, moranju, trčanju, rokovima i materijalnosti ovoga što danas živimo. Dakle razmišljam o pauzi. I onda mi u krilo padne knjižica poezije dramaturginje Ivane Đule  Anatomija pauze (Oaza Books, 2021). Prvi dio knjige se sastoji od cik...