Sigurno ste nekad poželjeli biti negdje drugdje, krenuti ispočetka. Sigurno ste u djetinjstvu zamišljali druge roditelje, druge okolnosti, veći grad, manji grad, bučnije mjesto, tiše mjesto, u svakom slučaju - neko drugo mjesto. Ponekad maštamo jer je to zabavno, jer smo nemirna duha pa se lako zanosimo, a ponekad je taj zanos, domišljaj - čisto preživljavanje osobnosti, pobjeda vlastitog ja nad okolnostima koje ga žele ukalupiti, "unormaliti", učiniti običnim.
Još su nedavno životi žena bili od djetinjstva određeni kućom, obitelji, ispunjavanjem prirodnih dužnosti. Ali oduvijek je bilo mislećih i kreativnih žena koje su se željele otisnuti, izboriti za nešto drugo, koje su od djetinjstva osjećale da su na krivom mjestu, da je život negdje drugdje, da bi i one mogle biti nešto drugo.
Na jednu takvu priču podsjeća i zanimljivi grafički roman Ptica u meni leti kamo hoće Sare Lundberg (Planet Zoe, prev. Željka Černok, 2020.). To je ilustrirana ženska biografija s vrlo malo lirskoga teksta, gotovo poput stihova u prozi, a inspirirana je slikarstvom, pismima i dnevnicima švedske slikarice Berte Hansson (1910.-1994.). Njezine se slike svrstavaju u ekspresionizam i najpoznatija je po slikama djece.
Ptica u meni leti kamo hoće knjiga je puna melankolije, neke potmule žudnje, pretpostavljam da su njome natopljeni i dnevnici Berte Hansson. Ta se potraga za nečim nepoznatim vidi već na naslovnici gdje djevojčica na drvetu - iznad teškoga života kojim kao da je kažnjena - gleda u visinu, kao da sanjari, kao da je negdje drugdje.
U djetinjstvu njezinu je obitelj razdirala majčina teška bolest, majka ima tuberkulozu,
crne mrlje na plućima, kao da ih je netko išarao ugljenom
Majka boluje, ubrzo i umire, a bila je jedina osoba u obitelji koja je razumjela umjetničke potrebe glavne junakinje. Osjetljivoj djevojčici nakon majčine smrti ne preostaje drugo nego čeznuti - za majčinim dodirom, za razumijevanjem obitelji i vršnjaka u uskoj sredini, za slikanjem i sviranjem, za životom prožetim umjetnošću, ljepotom i slobodom. Od ranih dana ona traži svoje mjesto u svijetu, shvaća da život mora nuditi i nešto više, a ne samo ono što joj nude obitelj i škola - ukalupljivanje, teret očekivanja, teški, tupi fizički rad bez puno pitanja, zato nije čudno da su je otpočetka etiketirali kao niškoristi. Najsretnija je kad se osamljuje, daleko od prodika (kad će nešto upitati, učitelj će joj reći ne pravi se da si nešto posebno...). U šumi je sama, uživa raditi ptice od gline, fascinira je glina:
možeš je oblikovati u što god hoćeš
Čak će joj se učiniti da će jedna ptica koju je napravila poletjeti!
U vrijeme kad se od djevojaka očekivala udaja i poslušnost, njoj se želudac stisne kad se sjeti da bi trebala biti domaćica, izlaz uvijek vidi u prirodi:
ponekad poželim da sam životinja.
Shvatila je kako funkcionira konvencija jer primjećuje:
Ako se želiš uklopiti, ne smiješ nikome otkriti svoje čežnje. Moraš biti tih. I ne pokazati svoje pravo lice.
Ipak, nije pristala na šutnju - pustila je ljutnji i želji da je nose i oslobodila se - od sredine i očekivanja.
 |
| Izvor: klik |
Priča je to - za njezino vrijeme dosta tipična - o ženskoj borbi za vlastitu kreativnost, za izdvajanje iz očekivanih ženskih kalupa i otvaranje prostora vlastite slobode - za koji se ova umjetnica na kraju zaista i izborila. Zato je to i priča o nadi, o nadilaženju vlastitih okolnosti i okušavanju vlastite priče, vlastitog puta. U početku se Berta Hansson školovala za učiteljicu i radila u školi (to je ocu još bilo koliko-toliko prihvatljivo, sigurno bolje nego da bude umjetnica!), no onda je uz pomoć spisateljice i umjetnice Else Björkman-Goldschmidt organizirala svoju prvu izložbu, odvažila se. Kad je došla do Pariza i tamo doživjela umjetnost koju je poznavala samo iz knjiga i vlastite mašte, u dnevnik je zapisala
ptica u meni raširila je svoja krila i leti kamo hoće
Evo i njezine fotografije
 |
| Izvor: klik |
Primjedbe
Objavi komentar