Gordana je umrla prije točno godinu dana. Bila mi je emotivno i intelektualno važna, voljela sam njezin duh, humor, njezinu beskompromisnost i žar u razgovorima... Često je se sjetim, razmišljam kako bi ona komentirala neki tekst ili način razmišljanja, fale mi naša dopisivanja i njezini ubojiti komentari. Njezinu knjigu Visoko čelo držim uvijek blizu i često je otvaram... Umrla je na današnji dan, pa prenosim tekst koji sam napisala za časopis Treća.
***
Ovoga je ljeta umrla filozofkinja i feministica dr. sc. Gordana Bosanac. Rodila se 1936. u Varaždinu, u Zagrebu je diplomirala filozofiju i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu, a doktorirala na Ekonomskom fakultetu iz područja komunikologije. Radila je u Institutu za društveno upravljanje u Zagrebu, pa se na Fakultetu fizičke kulture intenzivno bavila sociologijom obrazovanja, osobito obrazovnim kurikulumom. Kratko je bila direktorica Centra za kulturu Novi Zagreb, a nakon toga bila je zaposlena u Institutu za društvena istraživanja u području sociologije obrazovanja. Objavila je šest samostalnih knjiga, pet uredničkih i niz znanstvenih i stručnih radova.
Kad je otišla u mirovinu, Gordana Bosanac kao da se oslobodila očekivanja i krenula se baviti temama koje su je istinski zanimale, prepustila se mišljenju i stvaranju i napisala svoja najvažnija djela. U knjizi Utopija i inauguralni paradoks: prilog filozofsko-političkoj raspravi (2004.) analizirala je pojam inauguralnog paradoksa, pisala o promašenoj ideji socijalističkog sustava ali i nedostatnosti današnje kritike toga sustava. Istoj se temi vratila u knjizi Ime utopije: jugoslavensko samoupravljanje kao izigrani projekt emancipacije (2015.). Svoje je poglede na feminizam izložila u knjizi Visoko čelo: ogled o humanističkim perspektivama feminizma (2010.).
Gordana Bosanac na tribini Žena (još uvijek) Druga u Centru za ženske studije, 2016.
U vrijeme sterilnih i repetitivnih akademskih diskursa koji do besvijesti citiraju druge, tekstova koji okolišaju, biraju riječi, u doba neosobnih tekstova o feminizmu cijepljenih od duha i mašte koji tvrde da je osobno političko ali to ne odražavaju ni formom ni sadržajem, Visoko čelo pravo je intelektualno osvježenje, važni odmak od identitetske feminističke teorije i sveprožimajuće paralizirajuće političke korektnosti. Visoko čelo osvaja kombinacijom ozbiljne teorijske analize i čvrsto iznesenih osobnih stavova. Autorica se nije sakrila iza znanstvene-kvazi-objektivne formulacije trećeg lica, nezgrapnih trpnih fraza zaključeno je, rečeno je. Izražavanje jasnog stava i iskreno dijeljenje osobnog iskustva, istovremeno tako ženskog i tako univerzalnog, najveće su vrijednosti knjige. Iz Visokog čela kipi skepsa, na svakoj se stranici iščitavaju autoričina strast, ljutnja i revolt, sadržani osobito u opisima antifeminizma i odnosa društva prema ženama. Osvaja jasnoća autoričinih misli i common sense kojim je Visoko čelo natopljeno (nezaboravne su to rečenice poput Malo koja riječ u javnosti izaziva toliko podsmijeha, poruge i cerekanja kao što je izaziva „feminizam“). Zbog svoje jednostavnosti i žestine Visoko čelo se može usporediti s temeljnom feminističkom čitankom bell hooks Feminism is for everybody: passionate politics (2000.).
Mene je Visoko čelo osvojilo kombinacijom common sensea, iskrenošću, prodornim a jasnim stilom i nabrajanjem osobnih razloga za postajanje feministicom. Iako sam i ranije proučavala feminističku teoriju – ta mi je knjiga osobno važna, autoričine su mi se rečenice ugradile u osobnu feminističku svijest. I danas kad se vratim tome tekstu najviše me obara njezin široki humanistički pristup, tvrdnje poput Muškarac i žena nisu isto, ali su ljudi, oboje su čovjek, ali i ironija o tome kako se sve mijenja osim patrijarhata, pa su žene sada u poziciji kao kad bi nekome tko u neboderu ima samo dvadeset kvadrata stana za život darovali sve stube koje vode do njegova vrha.
Nakon što sam 2015. napisala vrlo osobnu kritiku Visokog čela na portalu MUF, upoznala sam Gordanu i započele smo višegodišnje dopisivanje koje je ona u jednom ranom mailu nazvala „epistolarnim užitkom“. Mučila se s kompjutorom, ponekad nije uspjela poslati mail ili bi ga krivo adresirala, ali zato je bila jako vesela kad bi pismo došlo, i na svako bi odgovarala opsežno, gusto ispisano, često je bila otrovno duhovita i žestoka u stavovima, otvorena a skeptična – i to mi se sviđalo. Imala sam osjećaj da razumije moje dileme, da je sve mogu pitati, dopisivale smo se o važnosti proučavanja ženskih života, a ne samo djela, o odnosu feminizma i majčinstva (ponavljala bi pitanje iz Drugog spola: zašto žena sebi od rađanja nije stvorila pijedestal?) i o brojnim trenutnim društveno-političkim događajima.
Zvuči kao klišej, ali Gordana je zaista bila izuzetna osoba. Njezin sam mali stan u Novom Zagrebu doživljavala poput neke nestvarne intelektualne oaze, pune slobode i duha, kao da sam prošla neki prolaz i došla na mjesto oslobođeno vulgarnosti svakodnevice. Ona bi pripremila mnoštvo malih zalogaja, kavu u minijaturnim šalicama, vodu s puno leda i limuna. Razgovarale smo o knjigama koje čitamo, potezale pitanje teorije i prakse, stanja u hrvatskom feminizmu – zanimalo ju je čime se bave mlađe žene, što se sada istražuje. Znala bi se u raspravi jako zahuktati pa bi počela vikati i lupati šakom po stolu – to mi se sviđalo – zaista je proživljavala teoriju koju čita, ti tekstovi nisu za nju bili samo mrtvo na papiru. Smijale bismo se do gušenja, ponekad skoro plakale, sjećala se svojih prijateljica i suradnica, osobito Jasenke Kodrnje i Blaženke Despot. Uvijek je ustajala u obranu obespravljenih i nije trpjela govor s visoka, osobito kad bi muškarci javno držali lekcije ženama. Nije se mogla načuditi sveprisutnoj neosjetljivosti i okrutnosti, vikala bi, pjenila se: ako smo toliko napredovali, kako to da još uvijek tuku žene? Na nepravde ili gluposti reagirala bi žestoko, radikalno, kao da ih od sebe odguruje riječima: ako su to ljudi, ne želim biti čovjek!
Često smo razgovarale o Drugom spolu Simone de Beauvoir, o njezinom dubinskom čitanju toga štiva, divila joj se jer je postavila tako fundamentalna filozofska pitanja. Kao što je Simone de Beauvoir kasno postala feministica, nakon što je shvatila koliko je Drugi spol značio brojnim čitateljicama, koliko ih je u životnom smislu promijenio i osvijestio, tako je i Gordana feministicom postala nakon što je u dosta popularnoj knjizi Prema planetarnoj misli Kostasa Axelosa naišla na – kako je rekla – uvredu čitavom rodu, rečenicu: „Hoće li žena uspjeti da misli?“.
Nakon brojnih razgovora, a povodom hrvatskog izdanja Drugog spola (prev. Mirna Šimat), 2016. sam organizirala tribinu Žena (još uvijek) Druga na kojoj je Gordana bila gošća. Odaziv je bio fantastičan, Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke na Dolcu bio je dupkom pun dok je Gordana govorila o svom odnosu s ovom filozofkinjom, o dugogodišnjem iščitavanju Drugog spola i odnosu društva prema ženama danas. Bio je to važan događaj, u publici je bilo mnogo mladih žena i došlo je do pravog međugeneracijskog prenošenja feminističkih znanja.
Vijest o Gordaninoj smrti strašno me pogodila, iako sam znala da je bolesna. U zadnje smo se vrijeme rjeđe viđale, lakše se umarala iako je duh i pronicljivost nisu napustile. Njezin je odlazak nenadmašan gubitak za našu filozofiju, znanost, za feminističku misao, za društvenu kritičnost i mišljenje utopije, mogućnosti promjene. Za mene osobno to je veliki udarac, Gordanu smatram jako važnom feminističkom i intelektualnom prethodnicom, od nje sam naučila da ne treba šutjeti, da probleme valja artikulirati, da je potraga za pričama zapravo potraga za smislom, da je moguće izražavati se jasno, neuvijeno, bez velikih riječi i citiranja, te da se do merituma stvari može doći jedino kombinacijom teorije i prakse. Strašno mi je da je više nema, da je ne mogu pitati sve što bih još od nje htjela čuti. No tješi me pomisao da nam je ostavila tolike važne knjige i članke koje mogu doprijeti do mlađe generacije žena, ali i muškaraca. Čitajte ih. Jer Gordanini su tekstovi sazdani od skepse – takva je bila i ona sama – ta nam je skepsa danas itekako potrebna – na individualnoj, ali i društvenoj razini.
*cijeli je tekst objavljen u časopisu TREĆA, 2019, 21 (1), link na cijeli broj
--- Marija Ott Franolić
Primjedbe
Objavi komentar