Nedavno sam čitala roman Anne Burns Mljekar ( Naklada Ljevak , prev. Igor Buljan , 2020.) koji je 2018. g. dobio Bookera, i bome se ne sjećam kad sam čitala tako žestoko žensko štivo, tekst koji ti se direktno obraća s takvom stilskom dinamikom da ga osjećaš duboko u trbuhu. Za vrijeme čitanja imala sam osjećaj kao da me prelila rijeka nezaustavljivog teksta, kao vir koji usisava i melje sve pred sobom. Neimenovana junakinja u neimenovanom gradu u prvom licu priča svoju priču, pratimo njezin unutarnji monolog. Ona živi u malom mjestu u kojem svi sve znaju, i odjednom je počinje pratiti i opsjedati mljekar, muškarac kojeg ne poznaje i ne zna kakve su mu namjere. S obzirom na to da je ionako neudata, da ionako previše čita, da ne govori previše o sebi i općenito je nekako čudna, ljudima u njezinoj isključivoj zajednici nije dugo trebalo da započnu s glasinama. Naklapali su da je junakinja zapravo ljubavnica tog utjecajnog, dvostruko starijeg i politički sumnjivog muškarca – jer on zapra...
O književnosti, o čitanju kao mišljenju, o nužnosti pisanja i o onim trenucima kad se sretnemo s lijepim, s umjetnošću i kreativnošću. Piše Marija Ott Franolić