U zadnje vrijeme razmišljam: koja forma može najbolje obuhvatiti multidimenzionalnu stvarnost koja nas okružuje? Kako je opisati, kako uopće krenuti o njoj pisati? Kojim jezikom i u kojoj formi? Koliko god čitam i pratim književne, publicističke i akademske tekstove, rijetki pogađaju ' u sridu', oni mogu biti super napisani i divno osmišljeni, ali sve više želim umjetničke tekstove/forme koji grade svjetove i mostove, a ne one koji ih samo uspješno opisuju. Razmišljam o vječnoj nemogućnosti duha da se izbori nad materijalnim: sva ta brzina, potrošena i potrošna roba oko nas, sva ta gromoglasna a toliko nevažna događanja, svo to nakaradno nagrađivanje, patetično japajakanje, svo to jadikovanje kako je u kulturi, kako je u znanosti, kako je u feminizmu, kako je u svakodnevici, kako je sa nezaposlenošću, kako je s politikom, uh, kad bi samo ovako, kad bi samo onako, kad bi imali love, kad bi imali podrške, gdje bi nam bio kraj! S druge strane premalo je bavljenja, premalo ...
O književnosti, o čitanju kao mišljenju, o nužnosti pisanja i o onim trenucima kad se sretnemo s lijepim, s umjetnošću i kreativnošću. Piše Marija Ott Franolić