Kad se dugo bavimo jednom temom, može nam se činiti da više mi ne tražimo nju nego ona pronalazi nas. Godinama sam proučavala ženske autobiografske tekstove i žensku književnost, ženske biografije, pitala se kad su se i kako snalazile, gdje su, osobito u prošlosti, opeterećene djecom i kućanskim obavezama, nalazile vremena za intelektualni i kreativni rad? Neki dan, kad uopće nisam o toj temi razmišljala, u knjižnici mi je za oko zapela nova zbirka pjesama Vande Mikšić Moglo bi sve biti , otvorila sam je nasumce i prva pjesma koju sam pročitala bila je "Moje ruke od češnjaka". Ovaj eklektični spoj češnjaka, foucaulta, de sadea i dječjih guzica - podsjetio me na prekide kojima su izloženi ženski životi, na vječiti spoj visokog i niskog, na posvemašnji nedostatak vremena za stvaranje koji su mnoge žene tematizirale. Vratilo me to ženama koje su se u prošlosti borile za svoj prostor za bavljenje kreativnim i intelektualnim radom, za tzv. vlas...
O književnosti, o čitanju kao mišljenju, o nužnosti pisanja i o onim trenucima kad se sretnemo s lijepim, s umjetnošću i kreativnošću. Piše Marija Ott Franolić