Poželim li slušati glazbu, gledati film, informirati se o događajima u svijetu, saznati koliko je sati, kakvo će biti vrijeme sutra ili cijeli idući tjedan, vidjeti je li mi se javila prijateljica iz Njemačke, i naravno - trebam li nekoga nazvati - tu je mobitel. Uvijek mi je u džepu, (pre)rijetko ga isključujem, ali radim na tome. Imate li i vi osjećaj da ste pretjerano dostupni, da vas ta dostupnost umara i odvraća od koncentriranog pisanja ili čitanja u miru? U digitalno vrijeme čitamo brzo, čitamo premalo ili nedovoljno koncentrirano, prelijećemo sadržaj i odmah ga zaboravljamo, mladi često (pre)malo čitaju jer nisu motivirani, jer ih odvlače ekrani a lektira je očito neadekvatna (javlja se i novi fenomen, da mnogi čitaju više na engleskom nego na hrvatskom), školski program općenito nije prilagođen motiviranju na čitanje, i posljedica svega toga je da su nam već godinama statistike vezane za čitanje katastrofalne. Ali zašto je to problem? Što gubimo nečitanjem? Ima li danas uopće ...
O književnosti, o čitanju kao mišljenju, o nužnosti pisanja i o onim trenucima kad se sretnemo s lijepim, s umjetnošću i kreativnošću. Piše Marija Ott Franolić