U žaru iščitavanja proze na poeziju sam pomalo zaboravila, dok me nije obuzela u posljednjih godinu dana, i to nakon što sam čitala roman Manji smo boemi od Eimear McBride o kojemu sam već pisala . Zbog specifična stila ove autorice koji kao da skraćuje put do doživljavanja stvarnosti, počela sam intenzivno razmišljati o poeziji, o njezinoj sposobnosti da nam približi isuviše-svakodnevno bivanje i o mogućnosti da nam poetski jezik utječe na način razmišljanja. Viktor Šklovski pisao je davno u prekrasnoj poetsko-teorijskoj knjizi Uskrsnuće riječi o tome da nam umjetničke forme vraćaju doživljaj svijeta, da nas tjeraju da ga zaista pogledamo a ne da ga samo vječito istoga pre-poznajemo. Kako tvrdi, "Riječi umiru, a svijet je vječno mlad". Pitala sam se treba li čovjek za poeziju naprosto sazrijeti, zašto mi je trebalo toliko dugo da joj se ozbiljnije posvetim? Možda je nešto krivo u načinu na koji se ona čita, na koji se predaje u školi? U školi ...
O književnosti, o čitanju kao mišljenju, o nužnosti pisanja i o onim trenucima kad se sretnemo s lijepim, s umjetnošću i kreativnošću. Piše Marija Ott Franolić